Širom Bosne i Hercegovine, uprkos izmjenama Krivičnog zakona i dalje se oslikavaju murali posvećeni osuđenim ratnim zločincima. Takvi murali uglavnom ostaju neuklonjeni, dok osobe odgovorne za njihovo oslikavanje najčešće ne budu identifikovane niti sankcionisane.
Izmjenama Krivičnog zakona BiH iz 2021. godine, koje je nametnuo tadašnji visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko, zabranjeno je negiranje genocida, kao i veličanje ratnih zločinaca i zločina protiv čovječnosti.
Međutim, ni gotovo pet godina nakon izmjena Krivičnog zakona, ova djela nisu zaustavljena. Jedan od takvih murala ove godine osvanuo je i u Mostaru, a riječ je o muralu presuđenom ratnom zločincu Slobodanu Praljku, što je ponovo otvorilo pitanje neprocesuiranja odgovornih i tolerisanja veličanja ratnih zločinaca u javnom prostoru.
“To je za mene, kao građanina Mostara, poražavajuće i ne bi smjelo dozvoliti u multietničkom gradu kakav je Mostar. Posebno je to važno zbog mladih ljudi koji odrastaju u ovom gradu, jer sama činjenica da neko svakodnevno prolazi pored murala ratnog zločinca u javnom prostoru predstavlja poraz demokratskog društva”, kaže Mostarac Amir, ističući kako je odgovornost pravosudnih i drugih institucija da spriječe glorifikaciju ratnih zločinaca.
Zastupnik u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije BiH, Sanel Kajan, podnio je više krivičnih prijava zbog osnovane sumnje na izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti u vezi s ovim muralom na području Mostara.
“U konkretnom slučaju murala u mostarskom naselju Ortiješ, nakon reakcija javnosti i pritiska koji sam vršio prema nadležnim službama, mural je bio prekrečen. Međutim, isti dan se ponovo ‘pojavio’, što pokazuje da problem nije riješen suštinski, nego samo privremeno i površinski”, razočarano govori Kajan.
Samo jedna presuda od izmjene Krivičnog zakona BiH
Zbog objavljivanja rođendanske čestitke osuđenom ratnom zločincu Ratku Mladiću, u pet godina primjene zakona, pravosnažno je osuđen samo Vojin Pavlović na kaznu zatvora od tri i po godine, dok je prvostepeno osuđen i Miodrag Malić za veličanje osuđenih ratnih zločinaca tokom protesta u Banja Luci.
U slučaju murala presuđenom ratnom zločincu Slobodanu Praljku u mostarskom naselju Ortiješ, zatupnik Kajan kaže da je kontaktirao Ministarstvo unutrašnjih poslova Hercegovačko-neretvanskog kantona, ali da u odgovoru koji je dobio nije navedeno nijedno ime, konkretna mjera, niti podatak o uklonjenim muralima ili sankcionisanim počiniocima. Smatra kako institucije često izbjegavaju da otkriju identitet odgovornih.
“Ne radi se samo o pojedincima sa sprejem, već atmosferi tolerancije nadležnih i odgovornih prema mržnji i revizionizmu. Zato sam insistirao da institucije ne tretiraju ove slučajeve kao ‘komunalni problem’, nego kao ozbiljno pitanje sigurnosti, društvene stabilnosti i poštivanja zakona. U zemlji koja je preživjela genocid, logore, progone i masovne zločine, institucije bi morale pokazati mnogo više odlučnosti”, upozorava Kajan.
Akademik Asim Mujkić, profesor na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, smatra da bi sankcionisanje osoba koje iscrtavaju murale posvećene ratnim zločincima imalo smisla jedino u pravnoj državi, što Bosna i Hercegovina, kako ističe, zasigurno nije.
“Imamo posla s ljudima, mislim na one koji su u prvom redu promocije takvih politika, koji jedva čekaju da se protiv njih podižu tužbe i istrage što za posljedicu ima jačanje njihove pozicije, a za rezervu imaju budžete koje kontroliraju, pa uvijek mogu otkupiti kaznu. Uvjeren sam da će doći vrijeme kada će se mnogi stidjeti tih rugoba na zidovima, kao što se mnogi stide svojih glupih tetovaža koje su nekada, u trenutku ludosti po sebi crtali”, smatra Mujkić.
Sistemski pokušaji normalizacije ratnih zločina u cijeloj BiH
Više od tri decenije nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini, veličanje presuđenih ratnih zločinaca i dalje je prisutno u javnom prostoru. Iz Udruženje žrtava i svjedoka genocida upozoravaju da murali posvećeni ratnim zločincima ne ulijevaju povjerenje građanima, posebno jer, kako navode, ne radi se o izolovanim slučajevima, već se pojavljuju u sredinama koje su sudskim presudama označene kao mjesta masovnih stradanja.
“Zamislite da imamo slučaj da se na javnom mjestu prodaje droga, da potom dođe inspektor i utvrdi da nije u mogućnosti tačno utvrditi da se radi o drogi, te da na osnovu toga obustavlja istragu. Tako je učinio inspektor u Banjoj Luci, koji nije mogao sa sigurnošću utvrditi da se na muralu nalazi portret Ratka Mladića. Dakle, nije tražio stručno mišljenje, nije razmatrao posljedice svoje odluke, već jednostavno obustavio istragu“, pojašnjava Murat Tahirović, predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka genocida.
Zastupnik Kajan također upozorava da slučaj u Mostaru nije izolovan incident, te dodaje kako desetine murala, grafita i poruka mržnje u jednom gradu, te stotine sličnih širom Bosne i Hercegovine, predstavljaju ozbiljan društveni problem.
“To su i svojevrsne političke poruke. Oni predstavljaju pokušaj da se ratni zločinci predstave kao heroji, a da se istina o zločinima relativizira ili potpuno izbriše. To je posebno opasno za mlade generacije koje nisu bile u ratu i koje kroz ovakve sadržaje mogu dobiti iskrivljenu sliku prošlosti. Mladima se šalje poruka da mržnja može biti društveno prihvatljiva, da je nasilje opravdano. To je katastrofalno za društvo i za budućnost! Ovi silni murali ratnim zločincima i grafiti mržnje su dio sistemskog pokušaja normalizacije zločina”, kaže Kajan te upozorava da javni prostor mora biti prostor kulture sjećanja, istine i poštovanja žrtava, a ne mjesto rehabilitacije ideologija koje su dovele do ratova i stradanja.
Politike u službi nacionalizama
Akademik Mujkić smatra kako murali služe za obilježavanje ‘nacionalnog prostora’ i podjelu prema drugima, ali i za podsjećanje unutar zajednice na poželjan oblik političkog djelovanja, zbog čega ih vidi kao sredstvo etničke mobilizacije.
“To ne bih nazvao muralima, to nema veze s kreativnošću, a kamoli s umjetnošću. Istovremeno mogli bismo ih razumjeti i kao izraz slabljenja te iste politike, jer ako moramo iznova vizuelno afirmirati pravi kurs i podsjećati se, ako stalno moramo isticati zastave i parole, znači da su se principi nacionalističke politike nekako već otuđili od naroda i njegovog svakodnevlja”, smatra Mujkić.
Iz Udruženja žrtava i svjedoka genocida ističu kako su izmjene Krivičnog zakona nedvosmislene i jasno definisane, ali upozoravaju da se njihova primjena često provodi selektivno. Navode da je zakon prvenstveno donesen kako bi se primjenjivao na osobe koje imaju javni uticaj, što su prvenstveno političari i političarke, te čije djelovanje može ugroziti mir i stabilnost.
Tahirović iz Udruženja žrtava i svjedoka genocida dodaje kako od politike ne očekuje ništa, s obzirom na to da se dugogodišnje stanje ne mijenja.
“Više očekujem od obrazovnih institucija, nego od politike. Na njima leži teret budućnosti države i mladih generacija koje moraju imati adekvatno znanje, svijest i prevashodno empatiju prema onim koji su nevino stradali“, zaključuje Tahirović.
Politička retorika nacionalizma, smatra Kajan, ima veliku odgovornost. Kaže kako pojedini političari relativiziraju presude međunarodnih sudova, kada javno koketiraju s ratnim narativima ili prešutno opravdavaju ekstremizam, te tako stvaraju ambijent u kojem murali ratnih zločinaca postaju ‘normalna pojava’. Mržnja ne nastaje sama od sebe. Ona se godinama proizvodi kroz političke poruke, medijske manipulacije i sistemsko izbjegavanje suočavanja s prošlošću.
‘Izuzetno bolan i ponižavajući osjećaj za preživjele žrtve’
Akademik Asim Mujkić smatra da iscrtavanje murala i grafita posvećenih ratnim zločincima ima za cilj dodatno ponižavanje i vrijeđanje žrtava rata.
„Svaki nacionalizam je odvratan i počiva na ovakvim sadističkim činovima. Ovdje je jasno da je riječ o udruženom poduhvatu čiji je cilj spriječiti suočavanje s prošlošću i održati jezgro nacionalističkog naboja trajno usijanim. Ipak, historija nas uči da je suočavanje s onim što je učinjeno neizbježno za svakoga“, dodaje Mujkić.
Zastupnik Kajan kaže da je ovakvo ponašanje bolno i ponižavajuće za žrtve rata, njihove porodice i sve koji nose traume. Ističe da su murali i grafiti s negiranjem zločina pokušaj brisanja istine i završna faza etničkog čišćenja. Navodi da svakodnevno izlaganje likovima odgovornih za stradanja žrtvam šalje poruku nesigurnosti i isključenosti, te direktno otežava povratak i procese pomirenja. Poštovanje prema žrtvama, kako ističe Kajan, mora biti civilizacijski minimum svake države koja želi graditi mir i normalnu budućnost.
“Zamislite majku kojoj je poginulo dijete ili čovjeka koji je prošao logor, a onda svakodnevno prolazi pored murala osobe odgovorne za zločine. To je psihološko nasilje nad žrtvama i pokušaj njihovog dodatnog poniženja. Društvo koje dozvoli da se ratni zločinci javno veličaju zapravo šalje poruku žrtvama da njihova bol nije važna i da pravda nije potpuna”, razočaravajuće ističe Kajan.
Vjerujem kako će na kraju ipak, kako navodi Mostarac Amir s početka priče, pobijediti onaj pravi, multietnički Mostar.
“Pobjediti baš onako kao što je opet izronio i Stari most, čije je rušenje naredio ratni zločinac Praljak”, zaključuje Amir.
Ovaj članak napisan je u okviru projekta TRIAL International Ureda u BiH, a koji podržava Vlada Ujedinjenog Kraljevstva. Članak nužno ne predstavlja stavove TRIAL International Ureda u BiH, kao ni Vlade Ujedinjenog Kraljevstva.