Kina je tokom posljednjih decenija provela jedan od najvećih ekoloških projekata u modernoj historiji: posađeno je oko 78 milijardi stabala kako bi se zaustavilo širenje pustinja i smanjile pješčane oluje na sjeveru zemlje.
Međutim, nova istraživanja pokazuju da je ovaj masovni poduhvat donio i neočekivane posljedice, promijenio je način na koji se voda raspoređuje širom Kine.
Veliko pošumljavanje uticalo je na regionalne padavine i dostupnost vode, posebno u područjima koja su već pogođena sušama.
„Zeleni zid“ protiv pustinja
Kineski program pošumljavanja pokrenut je 1978. godine s ciljem da se zaustavi dezertifikacija na sjeveru zemlje. Projekat, poznat kao „Program zaštite tri sjeverna pojasa“, planiran je da traje do 2050. godine.
Jedan od ključnih trenutaka dogodio se kada je završen veliki zeleni pojas dug više od 3.000 kilometara na rubu pustinje Taklamakan.
Cilj je bio smanjenje širenja pijeska, ublažavanje oluja i poboljšanje kvaliteta zraka, što je u velikoj mjeri i postignuto.
Više drveća ne znači automatski više vode
Ipak, istraživanje objavljeno u časopisu Earth’s Future pokazuje da situacija ima i drugu stranu. Naučnici iz Kine i Nizozemske pratili su promjene vegetacije i utjecaj na vodene resurse između 2001. i 2020. godine.
Zaključak je da je masovno pošumljavanje počelo mijenjati kretanje vlage i padavina unutar zemlje.
Drveće troši velike količine vode kroz proces evapotranspiracije, a kada se to događa u ovakvim razmjerama, efekti više nisu samo lokalni već klimatski.
Prema studiji, vlaga se sve više preusmjerava prema Tibetanskoj visoravni, dok pojedini dijelovi sjeverne i istočne Kine ostaju s manjom količinom dostupne vode.
Sjever Kine pod pritiskom vode
Problem je posebno osjetljiv jer na sjeveru živi gotovo polovina stanovništva Kine, dok je dostupno svega oko petine ukupnih vodnih resursa zemlje.
Naučnici upozoravaju da bi daljnje nekontrolisano pošumljavanje, posebno sa vrstama koje troše mnogo vode, moglo dodatno pogoršati situaciju u već sušnim regijama.
Ekološki uspjeh s kompleksnim posljedicama
Druga istraživanja pokazuju i pozitivnu stranu: ozelenjena područja oko Taklamakana sada djeluju kao „ponori ugljika“, odnosno apsorbuju više CO₂ nego što ga pustinja prirodno emituje.
To znači da je projekat pomogao u borbi protiv klimatskih promjena, ali istovremeno otvorio novi problem, neravnotežu u raspodjeli vode.
Zbog toga naučnici upozoravaju da buduće faze pošumljavanja neće moći da se zasnivaju samo na broju posađenih stabala, već i na pažljivom planiranju dugoročnog utjecaja na vodne resurse.