Čuveni most u Višegradu za mnoge je samo lijepa razglednica i turistička atrakcija, ali za mene, rođenog Banjalučanina, on je bolni putokaz na mjestu gdje je danas zaključano srce mog djeteta. Iz moje rodne Banjaluke, kilometrima daleko, misli i putevi me stalno vode ka toj staroj ćupriji. Samo nekoliko kilometara dalje od nje nalazi se ustanova u kojoj danas trajno boravi moja kćerka, čija je teška sudbina prekinula naše bezbrižno porodično gnijezdo u gradu na Vrbasu.
Sve je počelo kada je imala samo četiri godine. Nakon primljene vakcine, naša djevojčica je najprije počela da gubi riječi, a potom je potpuno zanijemila. To je bio okidač za decenije neopisive porodične agonije, jer se sudbina poigrala sa nama na najsuroviji način. Neposredno nakon kćerkinog obolijevanja, moja supruga je, slomljena tugom i teretom koji nas je snašao, duševno oboljela. Godinama se bezuspješno liječila po raznim neuropsihijatrijskim klinikama, dok sam ja ostao na vjetrometini, pokušavajući da spasim i sastavim komadiće našeg razbijenog života.
Uslijedilo je više od dvadeset godina mukotrpnog i intenzivnog liječenja naše kćerke u Zagrebu. Nebrojeni obilasci ljekara, stručnjaka i klinika postali su naša svakodnevica. Moja supruga i ja dali smo sve što smo imali. Potrošili smo čitavo porodično bogatstvo, rasprodali imetak i žrtvovali sopstveno zdravlje sa jednom jedinom, očajničkom željom – da joj pomognemo. Nažalost, sve je ostalo bezuspješno. Nakon Zagreba, kada su sve medicinske opcije iscrpljene, životna stanica naše kćerke postala je ustanova u Višegradu.
A onda nas je zadesila nova, strašna tragedija. U julu 2010. godine, moja supruga je nesretno preminula u našem stanu u 58. godini života. U tom trenutku bili smo sami u četiri zida. Gledajući njeno beživotno tijelo, potpuno sam se izgubio od šoka i bola. Taj mrak, tu tugu i tu porodičnu katastrofu jedva sam preživio, ostavši potpuno sam da nosim preteško breme sudbine.
Danas, godinama nakon njene smrti, iako sam i sam teško bolestan, iznemogao i u teškom zdravstvenom stanju, ja i dalje odbijam da podnesem poraz. Ja sam Radovan Jazić, čovjek koji se ne predaje. Moja kćerka je materijalno obezbijeđena od strane pokojne majke, ali ja joj i dalje, od onoga što mi je ostalo, redovno šaljem novac. To je moj način da joj pošaljem dio sebe i pokažem ljubav koja ne poznaje granice, daljinu ni bolesti.
Ipak, od gubitka imetka i narušenog zdravlja, mnogo više boli surovost ljudi i rodbine. Doživjeli smo ono najgore – potpuni zaborav. Moja porodica i rodbina su moju djevojčicu potpuno izbrisali iz sjećanja. Niko nikada ne pita za nju, niko joj ne šalje ni pismo, ni telefonski poziv, niti jedan simboličan cvijet za praznike.
Ostavljeni sami na ovom preteškom i samotnom putu, nas dvoje svjedočimo o nezamislivoj ljudskoj tragediji, ali i o neshvatljivom ljudskom nemaru. I dok nas svi zaboravljaju, ja iz svoje Banja Luke gledam ka Višegradu, gdje most na Drini stoji ponosno u daljini, kao nijemi i vječni posmatrač jedne nepokolebljive, čiste i neprolazne očinske ljubavi koja prkosi svakom mraku.
