Profesor Aleksandar Baucal govori za BUKA podcast o tome zašto obrazovanje više ne stvara znanje, zašto su nastavnici izgubili autoritet i kako društvo koje ne cijeni znanje žrtvuje sopstvenu budućnost.
Kada je Estonija odlučila da znanje i obrazovanje budu njena glavna komparativna prednost, napravila je jedan od najuspješnijih obrazovnih sistema u Evropi. Profesor dr Aleksandar Baucal, psiholog sa Filozofskog fakulteta u Beogradu, kaže za BUKA podcast da je upravo to primjer kako se jedno društvo može ozbiljno odnositi prema budućnosti.
„Estonija je mala zemlja, nema naftu, nema zlato, nema prirodna bogatstva na kojima bi gradila bogatstvo društva. Ali su obrazovanju dali značajno mjesto i to se vidi na svakom koraku“, kaže Baucal.
Prema njegovim riječima, ključ uspjeha nije samo u tome da djeca usvoje znanje prethodnih generacija, već da se ohrabre da razvijaju svoje ideje, pokušavaju, griješe i budu aktivni u sopstvenom životu.
„Obrazovanje je tamo dosta okrenuto tome da se mladi ljudi ohrabre da grade svoje ideje, da nešto probaju, da budu proaktivni. U primjeru Estonije vidimo zajednički konsenzus gdje su svi akteri shvatili da je za njih najbolje da se usmjere ka kvalitetnom obrazovanju.“
“Mi imamo izuzetne pojedince, ali to nije rezultat sistema”
Govoreći o našem obrazovanju, Baucal upozorava da se društvo često zavarava pričom da imamo najbolje učenike i studente.
„Mi imamo izuzetne pojedince. Imamo učenike koji osvajaju nagrade na velikim međunarodnim takmičenjima, ali to nije rezultat našeg obrazovnog sistema niti toga što mi kao društvo podržavamo obrazovanje. To su izuzetni talenti koji uspijevaju i u ovoj pustinji da procvjetaju.“
Problem je, kaže, što društvo ne može računati samo na izuzetke.
„Često ti izuzetni pojedinci još više procvjetaju kada odu iz našeg društva, jer očigledno je društvo postavljeno tako da se ne vrednuju znanje, kompetentnost i odgovornost, nego prije svega lojalnost.“
Baucal smatra da je obrazovanje u našim društvima odavno stavljeno na “slijepi kolosijek”.
„Deklarativno svi pričaju da je obrazovanje najvažnije, ali realno političari su obrazovanje stavili na slijepi kolosijek. Time se uopšte ne bave i obrazovanje po principu entropije stalno propada.“
“Škole su nam svedene na značku”
Profesor Baucal kaže da se odnos društva prema obrazovanju vidi i po položaju nastavnika, školskim zgradama i motivaciji učenika.
„Nastavnici nemaju autoritet zato što njihova profesija nema realnu važnost u društvu. Škole kao zgrade propadaju. Kada uđete u školu, često vidite da to nije neko dobro mjesto, da nije uređeno, nije sređeno. Učenici to vide.“
Zbog toga, dodaje, djeca vrlo brzo shvataju da odrasli zapravo ne cijene znanje.
„Ako im stalno šaljemo poruku da obrazovanje nije bitno, da znanje nije bitno i da nastavnik nije bitan, onda ne možemo očekivati da učenici budu motivisani.“
U jednom od najjačih dijelova razgovora, Baucal kaže da su škole danas često samo forma bez sadržaja.
„Imam utisak da je kod nas obrazovni sistem sveden na jednu značku. Sva civilizovana društva treba da imaju obrazovanje, pa ajde i mi da imamo neke škole, da u tim školama neki ljudi dođu, drže časove, da neki učenici dođu kao da nešto uče, da direktor kao upravlja školom, a u suštini je tu postavljen politički da sprovodi nečiju volju.“
“Zombirane škole”
Baucal smatra da dobra škola mora biti živo mjesto, zajednica u kojoj se stalno nešto dešava.
„Ako škola nije živo mjesto, ako tamo nema života koji stalno pršti, ta škola ne može biti dobra škola. A mi trenutno imamo zombirane škole.“
Objašnjava i šta pod tim misli:
„To je škola u kojoj učenik dođe i pravi se kao da nešto uči, a u stvari ništa ne uči. Nastavnik dođe i pravi se kao da je nastavnik, kao da nekoga obrazuje, a u stvari ništa ne obrazuje. Direktor se pravi da kreira i organizuje školu, a u stvari samo gleda da se ne desi ništa loše pa da mu neko nešto ne zamjeri. I ljudi po zavodima i ministarstvima prave se da upravljaju obrazovnim sistemom.“
Zato, kaže, imamo sistem koji je “u suštinskom smislu umrtvljen”.
„Mi sada tu uspavanu ljepoticu treba da probudimo. U stvari, više nam treba aparat za reanimaciju, da se taj pacijent probudi.“
Ocjene rastu, znanje pada
Jedan od velikih problema, prema Baucalu, jeste raskorak između školskih ocjena i stvarnog znanja.
„U Srbiji je prosječna ocjena djece u školama između 4 i 5, a na međunarodnim testiranjima smo stalno na dnu Evrope. Nekada smo, 70-ih i 80-ih, bili u zlatnoj sredini, čak bolji od nekih zapadnoevropskih zemalja. Danas smo pali na dno Evrope.“
Za BiH kaže da je situacija takođe zabrinjavajuća, a dodatni problem je to što nema kontinuiteta u ozbiljnim mjerenjima.
„Ako ne učestvujete u PISA testiranjima, teško je vjerovati da se kvalitet dramatično poboljšao, posebno ako ne vidimo osnovu za to.“
“Žrtvujemo budućnost zbog komfora u sadašnjosti”
Baucal upozorava da društva koja biraju poslušnost umjesto kvaliteta dugoročno uništavaju sebe.
„Mi žrtvujemo svoju budućnost da bismo trenutno imali lakšu situaciju. Mnogo je bolje da u društvu imamo debatu, različita mišljenja, pa čak i neprijatne rasprave, nego da svi ćutimo i mislimo isto.“
Obrazovanje, kaže, ne može biti promijenjeno ako se odluke donose odozgo, bez stvarnog učešća nastavnika, učenika i roditelja.
„Imamo zamor reformama. Toliko puta su dolazili ljudi koji su najavljivali svijetlu budućnost, a na kraju se ništa nije desilo.“
Šta je dobra škola?
Baucal kaže da i u lošem sistemu postoje škole koje dobro funkcionišu.
„U toj našoj pustinji postoje oaze dobrog kvaliteta. Dobra škola je ona u kojoj postoje dobra atmosfera i dobri odnosi između učenika, nastavnika i roditelja, gdje svi imaju osjećaj da mogu otvoreno komunicirati i sarađivati.“
Dodaje da nije dovoljno da škola ima rezultate ako oni dolaze iz privatnih časova i rada roditelja kod kuće.
„Dobra škola je ona u kojoj učenici postižu rezultate zato što nastavnici u školi nešto dobro rade s djecom. To je pedagoška dodata vrijednost.“
Rješenje, smatra, nije u još jednoj reformi nametnutoj iz ministarstva.
„Treba prepoznati škole koje već funkcionišu, povezati ih s drugim školama i omogućiti da jedne druge podržavaju. Ministarstvo ne treba da bude mudrac koji nameće rješenja, nego katalizator procesa.“
Studenti su shvatili da su odrasli podbacili
Govoreći o studentskim protestima u Srbiji, Baucal kaže da su mladi prepoznali da ih čeka društvo koje ubija životnost.
„Oni su shvatili da smo mi kao starije generacije podbacili. Shvatili su da ih poslije fakulteta čeka negativno društvo, društvo koje ne poštuje zakone, koje ne cijeni kompetencije, nego lojalnost i poslušnost.“
Zato su, kaže, studenti došli do dvije opcije: otići ili pokušati promijeniti društvo.
„Oni su rekli: ili ćemo promijeniti ovo društvo, pošto su odrasli očigledno odustali, ili ćemo se iseljavati. I izgleda da je ta poslijeratna generacija odlučila da ne želi da odlazi, nego da u Srbiji napravi zemlju u koju bi željela da ode.“
Za Baucalа, studentski zahtjevi su elementarni.
„Oni traže da se poštuju zakoni i Ustav i da javni funkcioneri budu odgovorni za posljedice svojih odluka. Ne vidim kako se možemo ne složiti s tim.“
“Ugasite televizor i saberite dva i dva”
Na kraju razgovora Baucal poručuje da građani moraju početi misliti svojom glavom.
„Problem je što je vlast uspjela da uspostavi skoro totalnu kontrolu nad medijskim prostorom. Veliki broj ljudi koji sjedi kod kuće onemogućen je da čuje bilo šta drugo osim onoga što formuliše vlast.“
Njegova poruka je jednostavna:
„Ugasite televizor i razmislite svojom glavom. Naši problemi su bazični. To je kao da vam neko tvrdi da su dva i dva 18, 13 ili 150. Jedino neće da kaže da su dva i dva četiri. A vi saberite i vidjećete da mora biti četiri.“
Baucal zaključuje da se društvo nalazi pred jednostavnim izborom.
„Mi smo toliko propali da je pitanje samo hoćemo li se ponašati kao normalni ljudi i napraviti normalnu državu ili ćemo živjeti u ovom nenormalnom stanju i praviti se da živimo u nečemu normalnom.“