U Osnovnoj školi „Skender Kulenović“ u Sarajevu, učenici šestog razreda mjesecima su pohađali nastavu biologije bez udžbenika.
Ne zbog kašnjenja u isporuci. Ne zbog administrativne greške. Nego zbog svjesne odluke Uprave škole da odobreni udžbenik ne koristi.
Istovremeno, nadležne institucije, od Ministarstva do stručnih tijela, nisu dale jasan odgovor na ključno pitanje: da li je takva praksa zakonita?
Šta znači kada dijete uči bez knjige?
Iako udžbenik postoji, on se nije koristio. Umjesto toga, koristili su se isključivo interni materijali predmetne nastavnice, prezentacije i sažete bilješke, bez jasno naznačenih izvora, bez strukture koju udžbenik podrazumijeva, bez kontinuiteta koji omogućava razumijevanje gradiva.
Time su ti materijali faktički preuzeli ulogu osnovnog nastavnog sredstva, iako nisu prošli formalnu stručnu ili pedagošku provjeru. Za dijete od 11 ili 12 godina, to nije metodološka nijansa. To je razlika između razumijevanja i memorisanja, između sigurnosti i nesigurnosti u znanju. Djeca tog uzrasta ne uče samo činjenice. Uče da razumiju, povezuju i zaključuju. Bez udžbenika, taj proces postaje nasumičan. U takvim okolnostima, dijete nema jasan oslonac ni u učenju kod kuće, ni u pripremi za provjere znanja.
U sistemu koji formalno garantuje jednakost obrazovanja, djeca su više od pola godine učila bez osnovnog nastavnog sredstva, bila izložena nesistematičnom učenju, i time dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na djecu drugih škola.
Kad škola ignoriše udžbenik, a sistem šuti
Roditelji su to primijetili. Jedan od njih odlučio je postaviti jednostavno pitanje školi: Kako je moguće da se nastava obaveznog predmeta izvodi bez udžbenika?
Uprava škole u početku je tvrdila da postojeći udžbenici, odobreni i donirani od strane Ministarstva 2022. godine za predmet Biologija za VI razred, nisu usklađeni s Kurikulumom i ne prate ishode učenja, te da nastavnik ima stručnu autonomiju da koristi različite izvore kako bi ostvario ishode.
Međutim, u konkretnom slučaju nije bilo riječ o mogućnosti korištenja više izvora uz postojanje udžbenika kao osnovnog didaktičkog sredstva, već o situaciji u kojoj djeca ne koriste nijedan udžbenik i gdje se uloga udžbenika kao transparentnog, svima dostupnog i standardiziranog izvora znanja u potpunosti zamjenjuje selekcijom materijala predmetne nastavnice.
Tada se otvara i ključno pitanje: ako udžbenik nije adekvatan, zašto ne postoji sistemsko rješenje?
Nakon dodatnog insistiranja roditelja, škola mijenja obrazloženje. Potvrđuje da je 18. septembra 2025. godine od Ministarstva za odgoj i obrazovanje Kantona Sarajevo zaprimila ažurirani spisak odobrenih udžbenika, uključujući i udžbenik biologije za šesti razred (Biologija – udžbenik za 6. razred devetogodišnje osnovne škole, autorica Sabina Karović), ali da je odlučila da ga ne uvede u nastavu.
Razlog? Škola je navela da ne želi dodatno finansijski opteretiti roditelje, te da će nastaviti postojeću praksu bez udžbenika, koju smatra uspješnom. Time problem dobija novu dimenziju: rješenje postoji, ali se svjesno ne primjenjuje.
Ministarstvo bez vlastitog stava
Nakon obraćanja nadležnom Ministarstvu, početkom januara ove godine, očekivao se nedvosmislen institucionalan odgovor na pitanje da li je ovakva praksa zakonita ili nije. Umjesto toga, Ministarstvo obavještava roditelja da je uputilo akt Institutu za razvoj preduniverzitetskog obrazovanja Kantona Sarajevo, te da će po prijemu stručnog mišljenja dostaviti cjelovit odgovor.
Odgovor Ministarstva, datiran 06. februara, dostavljen je tek 06. marta i sastoji se od stručnog mišljenja Instituta u kojem se navodi da je nastavnik u obavezi koristiti odobrene udžbenike, ali da njihova uloga nije isključiva niti normativna u smislu određivanja ishoda ili kriterija vrednovanja. Dakle, pravilo postoji, ali se ne primjenjuje.
Institut također napominje da u okolnostima u kojima odobreni udžbenik sadržajno nije u potpunosti usklađen s važećim kurikulumom, njegova primjena u nastavnom procesu može biti ograničena, ali ne analizira činjenicu da se u ovom slučaju udžbenik uopće ne koristi. Štaviše, ovakva praksa predmetne nastavnice ocjenjuje se kao odgovorna i profesionalna, usmjerena na interes učenika i kvalitet obrazovanja.
Zapravo, Institut u svom mišljenju u potpunosti ignoriše činjenicu da je Ministarstvo školama dostavilo ažurirani spisak odobrenih udžbenika, među kojima je i novi, s kurikulumom usklađen udžbenik biologije za 6. razred. Umjesto toga, u odgovoru se referiše isključivo na spisak iz školske 2022/2023. godine i na udžbenik koji ne odgovara praćenju nastavnog procesa.
Odgovornost koja se gubi u sistemu
Iako je Ministarstvo imalo pritužbu građanina i trebalo utvrditi činjenice, zauzeti stav i dati odgovor, ono se u svom odgovoru nije izričito očitovalo o zakonitosti opisane prakse, već je dostavilo stručno mišljenje Instituta, bez vlastite pravne ocjene da li škola krši obavezu korištenja udžbenika.
Ni nakon ponovnog obraćanja, u kojem roditelj skreće pažnju da mišljenje Instituta ne sadrži analizu konkretnih činjenica, Ministarstvo ne zauzima jasan stav. Umjesto odgovora na suštinsko pitanje, fokus preusmjerava na opće informacije o nabavci udžbenika i raspoloživim sredstvima. Umjesto pravne ocjene, Ministarstvo implicitno svodi problem na pitanje finansijskih sredstava.
Iz odgovora Ministarstva proizlazi da je obaveza nabavke udžbenika na sistemu koji te udžbenike odobrava i finansira. Posebno je problematično što se govori o nabavci udžbenika iz javnih sredstava, dok se istovremeno ignoriše njihova obavezna primjena u učionici. Takav pristup dovodi do očite institucionalne nedosljednosti, u kojoj se s jedne strane finansira nabavka odobrenih nastavnih sredstava, dok s druge strane izostaje njihova dosljedna primjena u praksi, bez jasne reakcije nadležnog organa.
U ovom trenutku otvara se pitanje koje prevazilazi jednu školu: kako je moguće da se javna sredstva koriste za nabavku odobrenih udžbenika, ali da njihova primjena u nastavi nije obavezna? Drugim riječima, sistem finansira udžbenike, ali ne garantuje da će ih djeca zaista koristiti.
Reakcija tek pod pritiskom
Preokret dolazi tek nakon podnošenja zahtjeva za inspekcijski nadzor. Udžbenici se dijele učenicima u roku od sedam dana, tek 17. marta, i nakon mjeseci uvjeravanja da nisu potrebni. To otvara dodatno pitanje: da li bi udžbenici uopće bili uvedeni bez pokretanja inspekcijskog postupka?
Slijed događaja govori sam za sebe. Odgovori Ministarstva stižu s odmakom od mjesec dana. Udžbenici se uvode tek sedam dana nakon pokretanja inspekcije. Više od četrdeset dana nakon toga, roditelj i dalje nema zvaničan odgovor inspekcije. Nema odgovora da li je dosadašnja praksa bila zakonita, da li su utvrđeni propusti, ko snosi odgovornost za period u kojem su učenici bili uskraćeni za korištenje osnovnog nastavnog sredstva.
Ovaj slučaj otvara ozbiljna pitanja o funkcionisanju obrazovnog sistema. To nisu pojedinačni propusti, nego sistemski problem:
- Kako je moguće da škola svjesno ne koristi odobreni udžbenik bez posljedica?
- Zašto nadležne institucije izbjegavaju dati jasan odgovor o zakonitosti takve prakse?
- Kako je moguće da se problem rješava tek nakon inspekcijske prijave?
- I zašto se odgovornost gubi između škole, Ministarstva i stručnih tijela?
Ovaj slučaj je i primjer kako sistem funkcioniše kada se suoči s problemom: odgovornost se pomjera, suština se zamjenjuje procedurom, odluke se ne preispituju, a reakcije dolaze tek pod pritiskom.
Sistem ne štiti djecu, već sebe
U cijelom procesu, najmanje se govori o učenicima, kojima je uskraćeno pravo na jednak pristup obrazovanju. Najmanje se govori o onima koji su u drugom kvartalu XXI stoljeća mjesecima učili bez osnovnog nastavnog sredstva.
Djeca su ostala bez osnovnog nastavnog sredstva ne zato što rješenje nije postojalo, nego zato što nije primijenjeno, čime je navodna zaštita roditelja rezultirala stvarnom štetom za učenike i uskraćivanjem prava na jasan, strukturiran i svima dostupan izvor znanja.
U ovom slučaju nije riječ o osporavanju stručnog rada nastavnika niti o zahtjevu za sankcionisanjem uprave škole, nego o pitanju sistema i prava učenika. Suština problema nije u pojedincima, nego u praksi koja je omogućena i tolerisana bez jasnog institucionalnog odgovora.
Ako je udžbenik obavezan, zašto se nije koristio? Ako nije, zašto postoji? I ko snosi odgovornost kada se pravila sistema ne primjenjuju na štetu djece? Ako se sistem pokreće tek pod pritiskom, a ne po vlastitim pravilima, postavlja se pitanje kome on zapravo služi: djeci ili samom sebi?
Ako je moguće da škola svjesno ne koristi odobren udžbenik, Ministarstvo ne kaže da li je to zakonito, stručna institucija to ne analizira, a inspekcija ne utvrdi odgovornost, onda pitanje više nije biologija.
Zato ovo više nije pitanje jedne škole, nego povjerenja u cijeli sistem. Ako je ovakva praksa bila moguća u jednoj školi, bez jasne reakcije nadležnih institucija, postavlja se pitanje u koliko se još škola dešava isti ili sličan problem.
Izostanak nedvosmislenog stava Ministarstva u ovom slučaju prevazilazi okvir pojedinačnog predmeta i otvara prostor za potencijalni presedan. Time odgovornost više nije samo na školi koja je takvu praksu provela, nego i na institucijama koje su bile dužne da na nju pravovremeno i jasno reaguju, a to nisu učinile.
Posebno zabrinjava činjenica da ni nakon pokretanja inspekcijskog postupka nije dostavljen zvaničan zaključak o zakonitosti dosadašnje prakse, iako je takvo postupanje zakonska obaveza nadležnih organa. U takvim okolnostima, izostanak odgovora više nije samo administrativni propust, nego jasan znak institucionalnog izostanka odgovornosti.
Time se šalje poruka da se važeća pravila mogu ignorisati bez posljedica, a obaveze nadležnih organa relativizirati. Takav pristup ne vodi reformi obrazovnog sistema, nego postepenom urušavanju osnovnih pravila na kojima bi trebao počivati, i to direktno na štetu djece.
Adnan Mujkić
Roditelj učenice 6. razreda Osnovne škole „Skender Kulenović“ u Sarajevu