U Bosni i Hercegovini, zemlji raspadnutih institucija i javnog novca koji curi na sve strane, već 24 sata traje virtuelna rovovska bitka oko pitanja od “vitalnog nacionalnog interesa”: za koga navija Nebojša Vukanović.

U jutarnjem programu javnog servisa, novinar Zvonko Komšić upitao ga je za koga će navijati na Svjetskom prvenstvu. Vukanović je rekao da se raduje uspjesima BiH, ali da navija za Srbiju. Komšić mu je najprije “presudio” da treba ići u Srbiju i tamo se kandidovati, a zatim ga doslovno ugasio, prekinuvši vezu i zaključivši sam razgovor. Što je bilo i jeste, u najmanju ruku, neprofesionalno. Nije isto kada se s gostom ne slažeš i kada ga prosto ugasiš jer ti se odgovor nije dopao. Da je Vukanović sjedio u studiju, razgovor bi imao manje teatra, a sigurno manje štete.

Za koga navijaš privatna je stvar, baš kao i sve sitnice kojima punimo živote. Ali na ovom podneblju, gdje je svaki simbolički gest politički manifest, navijanje za “pogrešnu” reprezentaciju može te koštati karijere. Vukana je već koštalo.

Da se ne lažemo, Vukanović nije juče pao s Marsa u sarajevski studio. Čovjek je tamo godinama gotovo sedmični gost. Njegova nefiltriranost, hronična nepripremljenost i ta mješavina haosa i samouvjerenosti odavno su poznati. I godinama su bili poželjni. Izjave su se prenosile, ispadi citirali, eskapade pretvarale u klikabilne naslove.

Sada je najveći problem kod čovjeka koji ima naum da se kandiduje za člana Predsjedništva BiH to što ne navija za reprezentaciju?

Je li iko od dosadašnjih srpskih članova Predsjedništva navijao za BiH? Dodik? Cvijanović? Radmanović? Šarović? Nisu. Šta više, čitave karijere izgradili su na osporavanju države i sistematskom ponižavanju njenih institucija. Mržnja prema BiH bila im je izborni slogan. Pa ipak, niko od njih nije doživio ovakav izljev populističkog moralisanja. Ni izbliza.

Na ovim prostorima patriotizam se prečesto mjeri najglupljim kantarom: zastavom na profilu, suzom uz himnu i javnim performansom lojalnosti. Zagrli simbol, izgovori nekoliko propisanih rečenica — i odmah ti se brišu svi grijesi. Niko više ne pita jesi li krao ili koliko si ljudi otjerao iz zemlje dok si se zaklinjao u zastavu.

Pogledajte, uvezeni primjer, Zdravka Mamića. Čovjek pravosnažno osuđen za izvlačenje desetina miliona, koji u sopstvenu državu Hrvatsku ne smije ući. Ali dovoljno je da kaže kako navija za BiH, pa dobije počasna mjesta na stadionu i prime-time termine i naklonost publike.

Dakle, nije stvar u patriotizmu. Stvar je u selektivnosti.

Patriotizam koji se mjeri isključivo navijanjem ozbiljan je koliko i ljubav koja se mjeri brojem lajkova. Impresivno plitko.

Pitanje za koga ko navija potpuno je sporedno, jer odgovor je poznat. Većina Srba ne navija za BiH. Znatan broj Hrvata takođe. To je usud ove države i potpuno je nevažno šta vi ili ja mislimo o tome, to je činjenica s kojom živimo. Ali ti ljudi imaju na ovu zemlju isto pravo kao i oni koji glasno navijaju za reprezentaciju. Država treba da se pobrine da su sigurni, bilo da si u Banjaluci i navijaš za BiH, bilo da si u Sarajevu i na javnom servisu kažeš da za nju ne navijaš.

Ali zaključak nikako ne bi smio biti da onaj ko ne navija treba da ide odavde. To je malopametno i upravo je nabačen volej svima koji još od Dejtona tvrde da je BiH nemoguća zemlja.

Ja vjerujem da je bolja BiH moguća. Plasman na SP najbolji je dokaz tome. Ti mladi momci, autsajderi koje je ista ova zajapurena javnost do juče potcjenjivala, pokazali su da se srcem, radom i zajedništvom može uraditi i ono što izgleda nemoguće, i kad si otpisan od svih. Utoliko je jadnije što smo i taj uspjeh gotovo provukli kroz virtuelno blato i svesti na populizam i standardno virtuelno proseravanje.

Navijao sam za BiH i protiv Velsa i protiv Italije i navijat ću na Svjetskom prvenstvu. Znam gomilu ljudi koji su takođe navijali. Ali to je moja privatna stvar i to me ne čini ni boljim čovjekom ni većim patriotom, niti smije da služi za bilo kakav zaključak. Jer ako je jedina mjera ljubavi prema zemlji to za koga navijaš, onda smo od države napravili tribinu, a od patriotizma navijački rekvizit.

Zato je istinska vijest dana za mene bila ona iz Banjaluke, stotine učenika Medicinske škole priredilo je emotivan javni oproštaj profesoru fizike Anelu Hajiriću, dirljiv ispraćaj, ispunjen aplauzima i iskrenom zahvalnošću. To je patriotizam koji nam treba. Onaj koji se ne mjeri u šesnaestercu, nego u ljudskosti i običnim, toplim ljudskim odnosima koji preživljavaju uprkos ovakvoj politici i ovakvoj publici.