Prošlo je gotovo mjesec dana otkako je u Narodnoj skupštini, tiho i bez mnogo pompe, oboren Zakon o zaštiti zdravlja stanovništva od duvanskih i ostalih proizvoda za pušenje. Iako je riječ o aktu koji bi ovo društvo konačno svrstao u red civilizovanih država u kojima se poštuje zdravlje građana, njegovo usvajanje nije propalo zbog snažne argumentovane opozicije, već zbog frapantne nezainteresovanosti onih koji su izabrani da štite interese naroda. Danas, sedmicama nakon ovog glasanja, dok se prašina slegla a javnost zaboravila na ovaj skandal, institucije ćute, a građani nastavljaju da plaćaju visoku cijenu udisanja tuđeg dima.
Razlog zbog kojeg ovu temu vraćamo u fokus gotovo mjesec dana kasnije leži upravo u opasnosti od zaborava. U moru dnevno-političkih afera, činjenica da su poslanici svojim nečinjenjem direktno ugrozili zdravlje čitave nacije prošla je ispod radara. Vraćanje ovog pitanja u javni diskurs nije samo novinarska obaveza, već i neophodan podsjetnik da odsustvo odgovornosti ima sasvim realne, opipljive posljedice po zdravlje svih nas.
Zvanični izvještaj sa 18. sjednice, održane 18. marta, otkriva poražavajuću sliku odnosa parlamentaraca prema javnom zdravlju. Prilikom ponovnog odlučivanja o ovom zakonu, u sali je bio prisutan 61 poslanik. Međutim, kada je došlo vrijeme da se donese odluka koja bi javne objekte oslobodila kancerogenih materija, glasanju je pristupilo svega njih devetnaest. Čak 42 poslanika su, uprkos fizičkom prisustvu u sali, odlučila da u potpunosti ignorišu glasanje. Od onih koji su ispunili svoju dužnost, samo devet je glasalo “za”, tri su bila “protiv”, dok je sedam ostalo suzdržano, čime je zakon i zvanično odbačen. Ovaj Zakon je u neradu ujednio poziciju i poziciju.
Pogledajte kako su glasali
Ovakav ishod ostavlja nas na samom začelju razvijenog svijeta. U zemljama Evropske unije i širom Sjedinjenih Američkih Država, zabrana pušenja u zatvorenim javnim prostorima već decenijama predstavlja neupitan civilizacijski standard. U tim državama, ugostiteljstvo i pravo na čist vazduh funkcionišu besprijekorno, dok je zapaliti cigaretu u restoranu postalo nezamislivo i zakonski strogo kažnjivo. Čak i zemlje u našem neposrednom regionu ubrzano usklađuju svoje zakonodavstvo sa ovim normama, prepoznajući da turizam, ekonomija i javno zdravlje ne mogu napredovati u kafanskoj magli. Mi, s druge strane, ostajemo svojevrsni crni rezervoar Evrope u kojem se toleriše praksa koja je svuda u razvijenom svijetu odavno iskorijenjena.
Cijenu ovakve političke apatije plaćaju najranjiviji, a crna statistika je neumoljiva. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, pasivno pušenje svake godine u svijetu odnese preko milion života. Radi se o ljudima koji ne konzumiraju duvan, ali su prisiljeni da ga udišu. Nepušači su svakodnevno izloženi teroru tuđih loših navika, zbog čega im drastično raste rizik od kardiovaskularnih bolesti, hronične astme i raka pluća. Oni su de facto uskraćeni za elementarno pravo na zdravstveno bezbjedno okruženje i primorani su da svakodnevno biraju između osnovnog društvenog života i sopstvenog zdravlja.
Zakon je možda pao na onoj sjednici sredinom marta, ali posljedice te sramotne nezainteresovanosti ostaju da lebde u vazduhu koji svi zajedno, htjeli to ili ne, moramo da udišemo.