Novi Zakon o pravima za vrijeme nezaposlenosti u Republici Srpskoj, koji je stupio na snagu početkom 2026. godine, već u prvim mjesecima primjene izazvao je ozbiljne kontroverze.
Iako je formalno predstavljen kao unapređenje sistema, iskustva radnika na terenu ukazuju na suprotan efekat. Otežan im je pristup osnovnim pravima, navode brojne administrativne prepreke, ali i pravne nejasnoće koje najviše pogađaju najranjivije.
Jedan od takvih slučajeva je i iskustvo Dalibora Tešića, radnika iz privatnog sektora, čija priča otvara šira pitanja o primjeni zakona i položaju radnika u praksi.
Procedura bez kraja
Nakon prestanka radnog odnosa krajem 2025. godine, Tešić je pokrenuo postupak za ostvarivanje prava na novčanu naknadu. Iako tvrdi da je odmah dostavio svu traženu dokumentaciju, proces se pretvorio u višemjesečno iscrpljivanje.
„Prvo su tražili odjavu sa zdravstvenog osiguranja, zatim tri platne liste, pa dvanaest, pa ugovore o radu, i početni i posljednji. Svaki put novi zahtjev, bez jasnog objašnjenja“, kaže Tešić za BUKU.
Rješenje je čekao tri mjeseca, a u tom periodu, kako ističe, nije imao ni zdravstveno osiguranje, što dodatno problematizuje ionako tešku situaciju nezaposlenih.
Sporni kriterijumi i retroaktivna primjena
Konačno rješenje bilo je negativno. Kao ključni razlog navedeno je to što je njegov radni odnos bio zasnovan na ugovorima na određeno vrijeme.
Prema tumačenju koje je dobio, novi zakon favorizuje radnike sa ugovorima na neodređeno vrijeme, iako to, kako tvrdi, nije jasno precizirano u samom rješenju.
„Radio sam skoro pet godina bez prekida. Ako to nije kontinuitet, šta jeste?“, pita Tešić.
Dodatnu nelogičnost vidi u činjenici da je zakon stupio na snagu nakon prestanka njegovog radnog odnosa, ali je ipak primijenjen na njegov slučaj.
Iz Zavoda za zapošljavanje Republike Srpske za BUKU navode da se, u skladu sa Zakonom o opštem upravnom postupku, prilikom odlučivanja primjenjuju propisi važeći u trenutku podnošenja zahtjeva, a ne oni koji su važili u vrijeme prestanka radnog odnosa.
Zvanični stav: zakon je jasan
U odgovoru Zavoda ističe se da pravo na novčanu naknadu imaju samo oni radnici kojima je radni odnos prestao otkazom od strane poslodavca bez njihove krivice ili zbog prestanka rada poslodavca, uz dodatni uslov od najmanje 12 mjeseci osiguranja u posljednjih 18 mjeseci.
Takođe, u odgovoru koji smo dobili navedeno je da se zahtjevi radnika kojima je istekao ugovor na određeno vrijeme odbijaju.
Statistika dodatno potvrđuje trend, kažu u Zavodu, pa su tako u prva dva mjeseca 2026. godine odbijena 153 zahtjeva radnika. Među najčešćim razlozima su istek ugovora na određeno vrijeme, neispunjeni uslovi osiguranja i problemi sa doprinosima.
Kada je riječ o zdravstvenom osiguranju, u Zavodu navode da nakon prestanka radnog odnosa nezaposleno lice može svoje pravo ostvariti kod Fonda zdravstvenog osiguranja Republike Srpske, prema utvrđenim procedurama: „Nakon donošenja rješenja kojim se utvrđuje pravo na novčanu naknadu nezaposleno lice ostvaruje pravo na zdravstveno osiguranje za vrijeme trajanja novčane naknade u skladu sa članom 36 Zakona o posredovanju u zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti.“
Sistem koji kažnjava fleksibilne radnike
Problem, međutim, leži u strukturi tržišta rada. Veliki broj radnika u privatnom sektoru godinama radi na ugovorima na određeno vrijeme, često bez realne mogućnosti prelaska na stalni radni odnos.
U takvom sistemu novi zakon praktično isključuje značajan dio radne snage iz prava na novčanu naknadu.
„Ovo najviše pogađa ljude koji su već u nesigurnim uslovima rada. Oni koji imaju najmanje zaštite sada ostaju i bez ove minimalne sigurnosti“, smatra Tešić.
Razlike unutar iste države
Dodatni problem predstavlja neujednačena praksa unutar Bosne i Hercegovine. Prema Tešićevim riječima, njegove kolege iz Federacije BiH, sa gotovo identičnim radnim statusom, ostvarile su prava bez većih poteškoća i u znatno kraćem roku.
Za prijavu na biro u Federaciji potrebno je svega nekoliko osnovnih dokumenata, dok procedura u Republici Srpskoj uključuje znatno obimniju i promjenjivu dokumentaciju.
Ovakve razlike otvaraju pitanje pravne jednakosti građana i dodatno podstiču osjećaj nesigurnosti među radnicima.
Između žalbe i tužbe
Tešić je već pokrenuo žalbeni postupak i razmatra tužbu protiv Zavoda za zapošljavanje. Njegova advokatica, kako navodi, još analizira osnovanost slučaja s obzirom na to da je zakon tek nedavno stupio na snagu.
Ovaj slučaj već sada ukazuje na potencijalne pravne praznine i potrebu za jasnijim definisanjem kriterijuma.
U trenutku kada se Bosna i Hercegovina suočava sa ozbiljnim odlaskom radne snage, ovakve politike dodatno opterećuju one koji ostaju.
Umjesto sistema koji pruža sigurnosnu mrežu u periodima nezaposlenosti, sve je više primjera koji ukazuju na administrativne barijere i restriktivnu primjenu prava.
Priča Dalibora Tešića nije izolovan slučaj, već simptom šireg problema u kojem zakonski okvir i njegova primjena ne prate realnost tržišta rada.
Dok se ta dva svijeta ne usklade, cijenu će, kao i obično, plaćati radnici.