veselo pozorište u četiri dejstva
posvećeno Saveti Tomić koja je izgubila muža u ratu i koja se kasnije preudala za konduktera
Predslovije:
Beskrajno glup i u njemu etiologija. To je prva stanice sa koje kreće voz u obilazak zemlje Ercegove. Ta transverzala prolazi „intelektualnim podzemljem“ koji nastanjuje onaj divni „svijet promašenih koji se odaje komešanjem i nemoćnim napinjanjem“. Sudbinski ograničen poletom ka velikom, a određen padom – to je portret našeg bijesnog polemičara, prevodioca, konceptualnog umjetnika, pisca i pjesnika sa čijih se jagodica cijedi pjena. Uspon beznačajnosti: to će na kraju biti jedina dijagnoza na medicinskom kartonu veličanstvene prevare kojoj je najveće životno dostignuće to što je nekada drugovala sa Nenadom Filipovićem koji je u čaršiji odavno označen kao Lažov Bebi.
Dejstvo prvo:
Na desetom spratu iznajmljenog stana Koljin potomak počinje finalni obračun tvrdnjom kako se ne bi ni upuštao u ovu polemiku, a onda štrika ponjavu dugu dvanaest i po kilometara u koju će na kraju biti umotan i prosut. Ne bačen, jer se baciti može samo ono što je u čvrstom agregatnom stanju, no baš tako – prosut. Ali, prije nego što Vojislava odložimo – treba da se posvetimo određenim aspektima njegove velike drame koja je napisana na prelazu iz akutne u terminalnu fazu bjesnila.
„Odveć je tu stilskog hohštaplerizma“: tako veli Erceg o svome protivniku. Lepo. Prihvatam presudu. Pogotovo kada dolazi sa pečatom arbitra stilske elegancije koji piše „itekako“ umjesto jedinog ispravnog „i te kako“. Nije znano kojim je koncem Vojislav Erceg Mlađi vezao redudantnu ponjavu, možda je za svaku šaru koristio drugu farbu, ali nema te palete – ni među Srbima, ni među Hrvatima, ni među Bošnjacima, ni među Crnogorcima – u kojoj se „logoreja“ piše „logoAreja“. U drugom tomu Rečnika srpskohrvatskoga književnog jezika, na strani 467, lijepo stoji: iredentizam. Tako je, očinjeg mi vida i neprežaljene Mirjanine metafizičke jeze – i u Leksikonu stranih reči i izraza Milana Vujaklije. Na strani tri stotine šezdeset i šestoj. Kod reformatora Ercega iredentizam je, na desetom spratu iznajmljenog stana, postao iridentizam. Tako to biva kad se jednom rukom piše, a drugom miluje.
U prvom tomu svojih polemičkih spisa Erceg veli i ovako (u skraćenom izdanju, jer je potpuno citiranje ovog banjolučkog prosjaka – kraljević ne može biti ni u Koljinim prevodima – značajno omalovažavanje prostora): „…kao što neki od nas – a iskrenost (pre svega iskrenost) je kvintesenca pisanja – mirišu ženske gaćice…“ Nema nikakve sumnje da su ženske gaćice jedina iskrenost na koju Voki računa, o tome nešto kasnije, prije nego što voz uđe u posljednju stanicu, ali nešto drugo je posrijedi: naš prvosveštenik stila ne zna da je enklitika je lišena akcenta i zbog toga piše onako kako piše, a ne onako kako bi jedino trebalo: „…kao što neki od nas – a iskrenost (pre svega iskrenost) JESTE kvintesenca pisanja – mirišu ženske gaćice…“ Može i drugačije: „…kao što neki od nas – a iskrenost je (pre svega iskrenost) kvintesenca pisanja…“ Jedino ne može onako kako je Erceg namislio da može.
„Šta može jedan čovek“, pita Pol Valeri na jednoj od 26000 stranica svojih „Svesaka“, veli V. E. kome su i inicijali prejak potpis. Bog dragi zna šta jedan čovjek uistinu može, ali znamo šta mogu Vojislav Mlađi i njegov predak Mićević čije uneređene gaće Erceg žvaće kao hostiju: Kolja od Valerija može da napravi „lepog rivala“, a njegov monolingvalni potomak, koji se i sam pomalo bavi prevođenjem, ne zna da se veliki brojevi odvajaju tačkom. Zašto bi? To je sitnica. Kada drugi griješe i brljave, onda je u pitanju stilski hohštaplerizam. Kada to radi Voki Erceg, onda je to stil. Jasno i kakav. Od oca je ostanulo sinu.
No dobro. Ne zna pa ne zna. Nije prvi, nije ni zadnji koji živi i stvara u neskladu između željâ i mogućnosti. Htio bi „da izađe na svetlost, ali nema ni snage ni sreće“. Bijednim gomilanjem zagrada – vitičastih, uglastih i onih „običnih“ – potom fusnota (ostalo mu od Nenada Filipovića!), crta, crtica, krstača, črta i reza Erceg vašarskim trikovima mucanje konvertuje u mišljenje, a sve je to zapravo materijal koji treba da sakrije njegovu raspucanu prazninu, „ništicu“ koja je samu sebe ustoličila. Nedoučenost je, veli Dostojevski, najstrašniji bič čovječanstva, a pjesma Ercega Mlađeg himna je takvog svijeta.
Slijedi potpuni citat, jer drugačije nije moguće iscrtati putanju Vokijevog projektila koji je napunjen kognitivnom lingvistikom. Treći polemički tom Erceg otvara ovako:
Autor teksta „Opkoljavanje Kolje“, budući pretendent, kako kaže Dakić, na sedmog Kostićevog sekundanta a ko ne bi, pod ovim nebeskim poklopcem (Bodler), poželeo da se napija na tom kostićevom vrelu nebeske inspiracije, na studencu – rekli bi zli jezici – formalne, stilske rige koja se sleva ili prska „cliché“-iziranim religijsko-eshatološkim i martirskim i ideološkim mucanjima, o kojoj bi trebalo pisati samo i isključivo kao ratnohuškačkoj – „Za Boj spremni“ – čistom poezijom pisanoj na etnički čistom jeziku! i kako sam sklon svim vrstama tekstualnih eksperimenata, makar to bilo unutar formata kakav je format internet portala, ovaj tekst (ne)namerno, i neočekivano, kao da sam uzima pravac (mada mi je tvrdi akademizam odveć stran) kognitivno-lingvističkih koncepata – upravo onih koncepata koji se bave temama redukcionističke, folklorne, etnocentrične književnosti, nužno izgrađene na arhetipskim principima i mitskom monolitizmu (mi/oni, čisto/nečisto, dželat/žrtva/ narod/izdaja (kolektivna)paranoja/neprijatelj – itd.), dakle književnosti koja, pride, ima i neprikrivene nacionalističko-destruktivne tendencije; (a o monolingvalnosti, i lingvistično-kognitivnim konceptima koji se bave monolingvalnošću da i ne govorim…).
Stotinu pedeset i osam riječi natopljenih Ercegovim đubrivom koje ne daje ploda. Ali… Autor teksta „Opkoljavanje Kolje“ – šta? Šta radi taj autor? Monolingvalni i kognitivno nevini Erceg je „otvorio“ rečenicu koju potom nije „zatvorio“, jer šta radi autor teksta „Opkoljavanje Kolje“? Naprosto ne postoji veza između početka rečenice i njenog nastavka. Da objasnim širokom duhu našeg polemičara: subjektu, avetinjo avetinjska, nedostaje predikat. To se isto može reći i za samog Vokija. Nevjerovatno: u četiri tone mesa nema dva grama „čistaka“. Pitam ponovo: šta radi autor koji otvara ovu rečenicu? Šta on radi, kuda ide, o čemu razmišlja? Voki toliko toga želi da kaže, ali ne umije. A ne umije zato što ne zna kako da preskoči sopstvenu nadutu sjenku koja je, doduše monolingvalna, redutantna i martirska, tek podskup praznog skupa. Ovakvih primjera ima koliko ti duša ište, ali i jedan je dovoljan da pokaže kako Voki pod a misli, pod b piše.
Nije jedino, jer kod Vokija nevolje sa mislima i rečenicama vazdan naviru: „…a izražavati se, u dvadeset i prvom stoleću, na način na koji se Dakić izražava i tuče kartečom nije samo stvar pseudo-eruditskog blefa iz bifea…“ Nego je šta, gazdarice vrsnog stila i mekog jezika? Ako nešto nije samo stvar nečega, onda bi trebala biti stvar nečega drugog, ali kad Vokija potjera, onda se u njemu svaka sintaksička logika, da proste osjetljive gospođice, uzjebe. Erceg počne jedno, nastavi drugo, završi treće i u tom mahnitanju niti zna kuda je krenuo, ni gdje je stigao, ali goni dorata dok ne krepa. Akrobata prve vrste/pred kojim se slova krste. Ja znam kome sam ovaj distih jamio, Erceg, vala, i ne mora.
„L'envoi“: Vojislave, rado ću Vam objasniti svaku pravopisnu i gramatičku nedoumicu koju imate. Bez finansijske nadoknade, podrazumijeva se.
Dejstvo drugo:
Nego je Vojislav Erceg vjerovao – pošto misliti ne umije – kako je malo onih, ako ih uopšte u ovom „entitetu“ ima, koji su vidjeli kako Vešović odvaja loše prevodilačko meso od još gore pjesničke Koljine kosti. Dakić ne prevodi, to je tačno, mada Dakić to nigdje nije ni tvrdio, ali Dakić umije da pročita bukvalni prevod Bodlerovog soneta, potom Mićevićev i naposljetku Vešovićev „uradak“, pa da shvati ko je u prevodu lagao, a ko nije. Toliko o tome, valja kratiti koliko je moguće, jer oni koji umiju da govore, opet veli Dostojevski, govore kratko. Još jedna divna pouka našem raspričanom geniju monolingvalne prakse.
Dakić nije Vešovićev trbuhozborac, baš kao što se ne upinje da brani Zorana Kostića, ali to je Ercegu uzalud dokazivati, jer prpošna kraljica drame vjeruje – pošto i dalje misliti ne umije – kako u svakom postupku postoji nešto lično. Ne postoji, ali postoji nešto principijelno o čemu će Erceg učiti tek kada završi kurseve kognitivne lingvistike. Dakić Vešovića nije poznavao, a Kostić mu je prijatelj. A da bih poboljšao protok krvi kroz Vokijev atrofirani mozak dajem mu još dva detalja: Kostić zna da Dakić cijeni Vešovića i kao pjesnika i kao polemičara – jer Dakić više od svega cijeni jezik – ali na tom podatku Kostić ne diže granične barikade. Pritom Kostić zna kako je Dakiću poznat Vešovićev esej „Zvjerinjak“ u kojem, između ostalog, piše i o Kostićevoj pjesmi koja je posvećena Radovanu Karadžiću. Ali Erceg, zarobljen u „žalosnom grču života“, to naprosto ne može da razumije, jer Vokija brine šta bi o svakom njegovom postupku rekao Mirko Kovač i da li bi se Mirjana Miočinović metafizički naježila ako bi on uradio nešto što nije u skladu sa njenom „nežnošću“.
Ako Dakić nema pravo da se bilježi kao arbitar prevodilaštva, a Dakić to pravo zaista nema, niti ga sebi pribavlja, odakle Ercegu pravo da se bilježi kao arbitar Kostićevog prevodilaštva? Šta Erceg zna o Kostićevim prevodima? Da li je ijedan uporedio sa originalom? Da li je pročitao makar jedan katren koji je Kostić preveo? Koje je to Kostićeve prevode ovaj Uruk-hai sa desetog sprata iznajmljene garsonjere (prigušeno svetlo, prava atmsofera) pročitao i protabirio? Ako se Kostića, kako kaže, samo plaši, zašto mu smeta što je Kostić nagrađen? Umije li osporiti ijedan njegov prijevod? Može li, tako mamutski raspričan, dokazati bar tri Kostićeve prevodilačke laži na kojima bi mu digao spomenik? Ne može. Jedino može da mala tekstove sadržajem sopstvene kible koja je jedini istinski sasud njegovog duha.
Na otvaranju samostalne izložbe „Voki Erceg sa dna kace“ ne pominje se nikakav strah pred figurom ćiriličnog Kostića. Naš se divno vaspitani mladić – odgojen u umnim palankama Radomira Konstantinovića kojem familijarno tepa – Kostiću ruga, ismijava njegovu poeziju, tvrdi da ona smrdi na pečenje i prepečenicu, njegov sonetni vijenac posvećen pjesnikovoj supruzi naziva mucanjem i sve to čini da bi diskvalifikovao Kostićev predovilački rad. Kostić odjednom Ercegu ne smeta, no se Vojislav plaši Zorana. Čemu ovaj transfer? Zašto Voki pevodi samoga sebe? Stvar je jednostavna, jer su hulje u bazi uvijek jednostavne: ako bi Kostić samo smetao Ercegu, onda bi stvar lako mogla da se dovede u ravan ukusa, a ukusa ima koliko ima i Ercegâ. Druga je stvar ukoliko se Erceg plaši Kostića, jer je daleko lakše nacrtati portret onoga koga treba da se plašimo nego objasniti zašto njegovi prevodi ne valjaju i zašto on nije dostojan nagrade „Kolja Mićević“.
O prevodilačkom radu Vere Horvat Erceg ne zna ništa, pa zbog toga o tome ne bi pisao. Dirljivo. A šta Erceg zna o prevodilačkom radu Zorana Kostića? Šta mu u njegovom prevođenju smeta, šta ga diskvalifikuje kao prevodioca dostojnog nagrade koja nosi ime Kolje Mićevića? Batina koja mlati nevaspitanu bitangu nikako da otanji: Mićević je postao član Udruženja književnika Srpske kada je tim istim Udruženjem predsjedavao Zoran Kostić. Je li se Mićević zbog toga bunio? Pogan treba trijebiti i dalje: Mićević je predstavljen u prvom i jedinom broju „Zaloga“ u kojem su predstavljeni svi članovi Udruženja književnika Srpske, među njima i Radovan Karadžić. Je li Mićević drečao javno protiv toga? Ili je, uz vino, gitare i „lepog rivala“ Valerija, metafizički nežnim glasom ovlastio zgusnutog potomka da to učini umjesto njega nakon što on premine svijetom?
Pitao sam sljepića iz Mićevićeve u korov zarasle bašte da mi pokaže gdje se to Kostić deklarisao kao četnik, a dobio sam snimak konferencije za novinare na kojoj Kostić govori o knjizi Srđana Opačića i na kojoj se riječ „četnik“ ne pominje niti jednom. Pominju se sintagme „nacionalni pjesnik“ i „srpski pjesnik“ i to je „sirotom malom hrčku“ dovoljan dokaz da je Kostić bradati četnik koji do podne kolje, a od podne prevodi. Ali malo se Voki zajebao, jer Dakić nije zbunjena brucoškinja koja će pasti na koljena pred Vokijevim šalom koji je ležerno prebačen preko ramena. Gdje je dokaz da je Kostić četnik? Ako Erceg nije kadar da taj dokaz objavi svijetu, a to ne bi bilo prvo i jedino što ovaj crnoberzijanski špekulant nije kadar, onda je on nosilac lažovske spomenice „Nenad Filipović“ prvoga reda. Tražio sam dokaz, dobio sam snimak konferencije na kojoj takvog dokaza nema. Tražio sam čovjeka, nabasao sam na Vokija. Samo u ovako nakaradnom svijetu naglašeni Srbin poput Kostića može biti veći problem nego naglašena ništarija poput Ercega.
Dejstvo treće:
Kad dejstvo glukoze oslabi, priviđenja se vraćaju. Na kojem su to jeziku, pita Erceg, pisali Andrić i Kiš, Selimović, Crnjanski, Krleža, David, Pekić, Kovač, Ćosić (Bora, naravno), Pavić, Horozović, Marinković, Brešan, Simović, Kovačević ili Parun, Miljković, Pavlović, Lalić, Livada, Šamić? Erceg, krunisana proročica među prorocima i jedina takva koja gleda unazad, zna odgovor: na srpsko-hrvatskom jeziku, odnosno na hrvatsko-srpskoj varijanti. Tijesno krojiš, Vojislave, ne mogu ti nožice ući u te pantale. Ima li ovaj žrec istine i pravde neki dokaz za ovo što tvrdi?
Andrić je iza sebe ostavio dvadesetak materijalnih dokaza da pripada srpskoj književnosti; Crnjanski je većinu svojih djela štampao ćirilicom (iako je knjigu Sveti Sava 1934. godine objavio na latinici u skladu sa svojim međuratnim filološkim pogledima na ukrštanje književnih uticaja između Srba i Hrvata); Selimović možda nigdje nije rekao kojim je jezikom pisao, ali neće Ercegu biti teško da u Mešinim Sjećanjima provjeri za koji je od četiri tuzlanska fudbalska kluba igrao veliki pisac; Milorad Pavić objavio je Istoriju srpske književnosti baroknog doba, Istoriju srpske književnosti klasicizma, Istoriju srpske književnosti predromantizma, potom dvije knjige o Vojislavu Iliću i jednu o Gavrilu Stefanoviću Vencloviću, pa bih pitao Koljinu inačicu da li mu ovdje možda nešto nedostaje; Ljubomir Simović je toliko pisao o srpskom jeziku, ali šta o tome zna pajac tužnog lika čijem je mišljenju odavno istekao rok trajanja.
Da li Erceg-beg misli na Ivana V. Lalića kad pominje Lalića? Ako misli na njega, jer o njemu ne može da misli van koordinata koje su mu nacrtali Mirko Kovač i njegova najdraža Mirjana Miočinović, onda za njega imam nekoliko citata. Evo prvi: „Ko ne povuče pouke iz Laze Kostića ili Vojislava Ilića, uzalud će ih tražiti kod Malarmera ili Rilkea“. Kako je veliki pjesnik divno predosjetio malog prevaranta. Evo drugi: „Jezik moje poezije oblikovan je, dubinski, na iskustvu poezije Vojislava Ilića i Jovana Dučića; pesnici drugih jezika koje sam tokom godina čitao i prevodio (a to prevođenje je,u mom slučaju, jedan od početaka, paralelan kolosek) mogu biti samo elementi jedne nadgradnje, u kojoj se izražava i jedna trajna povratna sprega.“ Na kojem su to jeziku, dobri moj i pošteni Vojislave, pisali tvoj imenjak Ilić i Dučić? Evo treći: „Da se razumemo: moja pesnička osnovna škola bila je Antologija novije srpske lirike Bogdana Popovića.“ Teško je u obarenu teleću glavu usuti nešto pameti, ali da probam: na kojem je jeziku napisana Antologija novije SRPSKE lirike?
Nego da mi vidimo od čega se živi: zašto Ercegu smeta ako neko pripada srpskoj književnosti i ako neko piše na srpskom jeziku? Vokiju niko ne brani da pripada kojoj god želi književnosti, niti mu ko može osporiti pravo da piše na jeziku koji izabere. Vešović je tvrdio od rata naovamo da piše na srpsko-hrvatskom, jer su mu i u poeziji i u prijevodu trebali i utisak i dojam i tome se nema šta prigovoriti. U čemu je problem ako neko želi da pripada srpskoj književnosti? Ili da piše na srpskom jeziku? I da pritom objavljuje na ćirilici? Je li to znak varvarstva? Da li svako ćirilično slovo vonja po prepečenici i po rakiji? Osim onog kojeg eventualno napiše Mirko Kovač. Jesu li tako vonjala i Koljina ćirilična čisla?
Da bi opravdao svoju ekskluzivnu poziciju sa koje pitomo reži, Erceg „poteže“ krunski argument – knjigu „Jezik i nacionalizam“ Snježane Kordić koja se zasniva na tvrdnji da je nacionalizam prisutan tamo gdje je prisutan jezički puritanizam. Iz te pretpostavke Erceg izvlači dalekosežan zaključak da je Kostić četnik zato što piše isključivo srpskom ćirilicom, dočim je on, Erceg, megalomanski raširen u svim dijalektima Evrope i evropskog dijela Azije, građanin sveta. Ni na moru mosta, ni u kamenu mozga, rekao bi Njegoš.
Šta kaže Erceg? Kolja Mićević pisao je, na sm(j)esi jezika. Vokiju se mora vjerovati, jer njegovo je krnje znanje bezobalno. No budući da je drugovao sa Nenadom Filipovićem koji je nadlagao i oca Muhameda, svaku Ercegovu „ekskluzivnu“ tvrdnju treba provjeriti najmanje sedam puta. U oktobru 2016. godine objavljen je intervju sa Koljom Mićevićem na portalu ANALITIKA. Novinar u jednom trenutku konstatuje kako je Mićević „autor monumentalnog prijevoda Danteova ‘Božanske komedije’ sa toskanskog na francuski i SRPSKI jezik“, a Mićević to – demantuje? negira? osporava? Možda u Ercegovim vlažnim snovima u kojima kognitivni siledžija miluje pretkove bijele bubrege. Ne samo da Mićeviću ne pada na pamet da to demantuje, nego razgovor, putem srpskog jezika, produžava do pisca „Gorskog vijenca“ tvrdeći da je „nemoguće biti u blizini Dantea, a ne misliti na Njegoša“.
Idemo dalje: u aprilu 2019. godine, na jednom drugom portalu, objavljen je razgovor sa Mićevićem (neka Vojislavu ruski formalisti objasne razliku između razgovora i intervjua) i autor tog razgovora navodi da je „Mićević, kako je objasnio, ‘Komediju’ bez pridjeva ‘božanstvena’ preveo i na francuski i na srpski jezik“. Šta čini Mićević? Prosvjeduje? Traži izvinjenje? Insistira na ispravci? Ništa od toga. A devet godina prije toga novinar Danasa u dvije rečenice čak tri puta konstatuje kako je Kolja preveo Dantea na – srpski jezik. I šta radi Mićević u kratkom razgovoru sa novinarom Danasa? Traži li da se briše „srpski“ i da se mjesto toga piše „srpsko-hrvatski“? Ili bar neka „smjesa jezika“? O tome nema tragova, čak ni u vokijevski raspucanim fusnotama.
Kada opisuje Kolju, Erceg, doduše u zagradi, priziva Predraga Matvejevića. A bi li ga, za našu ljubav, mogao prizvati još jednom? „Posljednjih je godina“, piše Matvejević kao recenzent Koljinog prijevoda „Komedije“ u Izdanju beogradske Prosvete i banjolučke Littere, „pjesnik i prevodilac Mićević kročio i na talijansko područje prevodeći Danteovu ‘Božansku komediju’ na francuski i na srpski…“ Molim? Da li to Matvejević tvrdi da je Mićević Dantea prevodio na srpski uprkos Ercegu? Ima još: u predgovoru Tristanu i Izoldi, koju je 2004. godine objavila Littera, Mićević u predgovoru piše: „…to zaista nije lako reći u osam slogova na srpskom, čak ni po cenu nategnutog sažimanja koje bi moglo dovesti do nejasnoće, a ovi naši pesnici nisu praktikovali taj stil.“ Ono što nije lako reći Mićević je rekao i to na – srpskom. On mrtav bolje zna nego Erceg živ. Neka Vojislav ipak pusti onog sveštenika u kuću, jer nije red da ode sa ovoga književnoga svijeta neopojan.
Intermezzo: Ako sam pogrešno pročitao Ercegove rečenice o Biserki Rajčić, onda je to zato što Voki ne umije da piše, bar ne suvislo, a ne stoga što ja ne umijem da čitam.
Da nastavimo: kada Voki podvrgava metodi close readinga moje pitanje o profetskom koje je uzvišeno i koje zaudara na srpsku prepečenicu i još srpskije pečenje, on tvrdi da je to postupak koji je karakterističan za modernu. Tu tehniku mešanja visokih i niskih registara Erceg koristi kao legitiman stilski postupak, a primjeri takvе mješavine su sam Vojislav, za njim Džojs i Bodler. I kada njih trojica ukrste profetsko i banalno, onda je to legitiman stilski postupak, ali kada to uradi Kostić, pritom još na ćirilici, onda je to ratnohušačka parola dostojna ravnogorske ideologije. Prvo: taj postupak nije karakterističan za modernu, odnosno nije obilježje samo moderne, jer isto to, još i naglašenije, može da se nađe i kod Apuleja, i kod Simplicisimusa (ili kako bi pisao Voki na svom kentaurskom dijalektu koji je dostojan sveta: Simplicisimus-a), i kod Rablea (pardon: Rable-a). Drugo: što je dozvoljeno Ercegu, Džojsu i Bodleru svakako da nije dozvoljeno srpskim pjesnicima koji pišu na ćirilici. Siromaštvo mašte, veli Unamuno, počiva u napamet naučenim pravilima kojih je kod Ercega k'o šodera. Treće: umišljenost podvučena Džojsom teška je ovisnost. Sa te se igle ne skida. Da parafraziram Zafranskog: Ne može ono što hoće, ne umije ono što želi.
Dejstvo četvrto:
Voz usporava. Ostalo je još toliko vremena da se kažu dvije-tri lične stvari, jer zvonar crkve Kolja-Damme samo to razumije. Bijela rakija u kafani je marku, žuta je dvije. Konjak, onaj Badelov, tri puta je skuplji u odnosu na bijelu koju pije većina radnika, stalnih i slučajnih gostiju. Konjak, dakle, može biti i Badelov, zato gosti o njemu sanjaju, jer za njega para nemaju, ali to piće prefinjeno Ercegovo nepce odbija. Dakić se ne bilježi kafanskim čovjekom, mada u kafanu rado svraća i u njoj i o njoj piše, ali kakav god Dakić bio još mu se nije slučilo da ga u neku kafanu ne puste ili da mu u ponekoj birtiji zabrane da uđe. Kakav god Dakić bio, a umije da bude i svakakav i nikakav, često odjednom, još nema tog svjedoka koji će se na sudu zakleti da je Dakić po kafanama prepadao starije maloljetnice i mlađe punoljetnice tvrdnjama kako mu je Jesenjin najbolji prijatelj. I ma kako Dakić pisao i ma o čemu pisao – još mu se nije desilo da mu u knjizi nepoznata djevuška razvlači kožicu u posljednjem redu punog aviona. To će uvijek biti razlika između kognitivnog Vokija i nekognitvnog Dakića, ali bruckoškinjâ kojima takav postupak može da se podvali kao legitiman, na Ercegovu veliku žalost, sve je manje. Na kraju ove večernje škole dva stiha ruskog pjesnika Konstantina Simonova za pokojnog Ercega. Naravno – u prevodu Zorana Kostića:
De, makar jednog ubij sada,
odmah, tako ti svega!
Koliko puta sreo gada –
toliko puta ubij njega!
Zavjesa:
Beskrajno glup. Napustila ga je i etiologija.
U Rečniku srpskohrvatskoga književnog jezika, drugo fototipsko izdanje koje je objavljeno 1990. godine zahvaljujući pomoći Vukove zadužbine iz Beograda, sa precizno navedenim uređivačkim odborima Matice srpske i Matice hrvatske, u drugom tomu, na 816. stranici, navodi se: Erceg – stara polifona pijandura koja iz obijesti udara kafanske goste i razbija inventar. Tako to rade građani sveta za razliku od starih daljskih boemčina koji kite svirce i nemaju posla sa pendrecima.
Reakcija na tekstove koje možete pronaći OVDJE.