Njemački nadregionalni listovi donose opširne intervjue sa piscem Miljenkom Jergovićem, dobitnikom Lajpciške nagrade za evropsko razumijevanje, u kojima govori o netoleranciji u BiH i nacionalizmu u Hrvatskoj
U članku lista Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ) Michael Martens piše da u romanu „Crveni jaguar”, ali i u zbirci priča „Ludo srce”, Jergović opisuje Sarajevo iz perspektive srpskih stanovnika koji su tokom opsade od 1992. do 1995. ostali u gradu. Na pitanje šta ga privlači toj perspektivi, Jergović odgovara:
– Prije svega, perspektiva manjine je u svakoj životnoj situaciji uvijek zanimljivija i vjerovatno tačnija od perspektive većine… Iskustvo sarajevskih Srba neposredno prije rata, a zatim i tokom rata, zanimljivo je upravo zato što je u duhovnom, emocionalnom i moralnom smislu najzahtjevnije. Kako je živjeti u gradu koji opsjedaju vlastiti sunarodnjaci, često čak rođaci ili rođena braća? I šta je teže: podnositi stalnu opasnost od ranjavanja i smrti ili činjenicu da komšije u tebi vide sunarodnjaka ili rođaka onih koji pucaju na grad? Uvjeravam vas: mnogo je teže ovo drugo. U očima tog čovjeka vidi se najautentičnija slika opsjednutog grada. Užas nije ničim ublažen, nije kolektiviziran, nije ukorijenjen u duh zajednice, ne nalazi utjehu ni u jednom vjerskom sistemu. Taj čovjek je potpuni usamljenik na kojeg se sručilo svo zlo ovoga svijeta. U Teheranu postoji mala jevrejska zajednica – pokušajte zamisliti kako se ti ljudi danas osjećaju. Pogled takvih manjina na svijet čini temelj književnosti – kaže Miljenko Jergović za FAZ, prenosi DW.
U romanu „Crveni jaguar” piše i da su Srbi, koji su nakon rata ostali u Sarajevu, kasnije protjerani od muslimanske većine jer im više nisu bili potrebni kao dokaz tolerancije prema svijetu, konstatuje Martens, na što Jergović replicira ovako:
– Možda je riječ „protjerani” prejaka; preciznije bi bilo reći da su bili nepoželjni ili da im je različitim gestama stavljeno do znanja da Sarajevo nije njihov grad…Ako vam se to desi u gradu u kojem ste rođeni i odrasli, gdje donedavno niste ni znali da ste manjina, poželite otići upravo zbog takve samodopadljive tolerancije. I često zaista odete. Tolerancija Sarajeva i Bosne, suživot i multikulturalnost postojali su u nekim davnim vremenima, kada ti pojmovi nisu imali današnje značenje. Usudio bih se čak reći da je sve nestalo onog trenutka kada se o tome počelo govoriti kao o društvenim vrijednostima. Kada se većina počne hvaliti vlastitom tolerancijom, tolerancije, suživota i multikulturalnosti više nema.
O nacionalizmu u Hrvatskoj
Martens piše o prijetnjama smrću Jergoviću u Hrvatskoj i osvrće se na Thompsona i njegov prošlogodišnji koncert u Zagrebu primjećujući kako neki smatraju da je taj koncert bio prelomni trenutak i da je stvorio atmosferu u kojoj mogu uspijevati prijetnje poput onih upućenih ovom piscu. Jergović na to kaže:
„Ne znamo koliko je ulaznica prodano, kao što ne znamo ni koliko ljudi je prisustvovalo koncertu, jer je policija zabranila upotrebu dronova i fotografisanje publike, tako da ne postoji nijedan pregledni snimak mase. Ipak, neke stvari su jasne: koncert je održan u formalnoj ili neformalnoj koprodukciji s hrvatskom vladom. Osim što je premijer Andrej Plenković zajedno s ministrom unutrašnjih poslova i ministrom za branitelje dan prije koncerta posjetio Thompsona – pri čemu je premijer čak poveo i svoju djecu – i osim što je, prema vlastitim izjavama i objavama na društvenim mrežama, polovina ministara bila na koncertu, te osim činjenice da je Thompsonov menadžer bivši visoki policijski funkcioner i ugledni član vladajuće stranke HDZ, postoje i drugi vrlo konkretni pokazatelji uloge vlasti.
To ide dotle da su hrvatski radio i televizija, koji su pod prilično strogom kontrolom vlade, danima najavljivali koncert u svim svojim programima, da bi na sam dan koncerta centralni dnevnik gotovo u potpunosti bio posvećen Thompsonu. Osim toga, sve državne institucije učestvovale su u predstavljanju tog događaja kao mjerila hrvatskog patriotizma i nacionalnog identiteta. Protiv Thompsona su, rekao je ministar odbrane Ivana Anušića, jedino Jugoslaveni i neprijatelji Hrvatske. Sve to potvrđuje da je koncert bio suorganiziran od strane vlade i države”, kaže Jergović.
Jesu li oni normalni?
Süddeutsche Zeitung (SZ) iz Minhena u uvodnom dijelu teksta opisuje jedan par koji svojom pretjeranom obzirnošću i ljubavlju prkosi bezobzirnoj i smrtonosnoj opsadi Sarajeva, ophodeći se jedno prema drugom sa toliko ljubavi i pažnje da se rodbina i prijatelji pitaju: „Jesu li njih dvoje normalni?. Nakon toga piše o Jergovićevevom stvaralačkom opusu i izdvaja roman Mama Leone iz 2019. godine. „Jergović je dodatno izazvao pažnju romanom Ruth Tannebaum (njemački prevod), u kojem obrađuje život, patnju i smrt mlade jevrejsko-hrvatske glumice Lee Deutsch – nekadašnje jugoslavenske Shirley Temple, a potom žrtve progona Jevreja u fašističkom ustaškom režimu (NDH). Takvi detalji iz istorije mnogim Hrvatima nisu dragi za podsjećanje, pa je Jergović najkasnije od tog romana izgubio podršku dijela utjecajnog društva”, piše Tobias Zick, autor članka objavljenog u ovom minhenskom listu.
„To je ovaj pisac, koji je sebe jednom opisao kao ‚duboko jugoslavenskim‘, vjerovatno i očekivao. Već 2007. napustio je Hrvatsko društvo pisaca zbog tamošnjih nacionalističkih tendencija. Odbio je i da potpiše Deklaraciju o zajedničkom jeziku iz 2017, koja se protivila razdvajanju srpskog, hrvatskog, bosanskog i crnogorskog jezika. Obrazložio je rekavši da je jezik za njega ‚veoma lična stvar‘ i da nikada ne bi pristao na ‚kolektivni‘ jezik”.
Jergović, kaže se dalje u tekstu SZ, „ne kategorizira, nego radi ono što dobri pisci rade: pažljivo posmatra, opisuje i pripovijeda, umjesto da sudi. Tako na zanatski način dijeli ljudima pravdu”.
Nema idile – rat je uvijek tu
I kao dosljedan pripovjedač, Jergović dopušta ratu da radi ono što ratovi rade – i u životu simpatičnog para tokom opsade Sarajeva.
„Kad nije bilo struje – a, dragi moj, nije je bilo, mjesecima je nije bilo – ona mu je bila i svjetlo i TV-program i zabavna emisija. Kad nije bilo vode, on joj je donosio vodu u kanisterima od 25 litara iz pivare. Ili bi je puštao iz svojih dlanova da teče na njenu glavu – kao zamjenu za tuš…Pa ko bi, čitajući ove redove, mogao mrziti te ljude?”, pita se na kraju članka o Jergoviću novinar lista Süddeutsche Zeitung. I okončava tekst rečenicom žirija, koji mu je za „Ludo srce” dodijelio Leipzišku nagradu za evropsko razumijevanje 2026.”: „Okretanjem prema neupadljivim detaljima i fragmentima Miljenko Jergović pruža estetski otpor pojednostavljenjim interpretacijama i opasnostima od nacionalizma.”