Šta može biti najveći problem stanara zgrade izgrađene u doba između dva svjetska rata? Krov koji prokišnjava? Podrum pun vode? Neokrečeni hodnici? Lift koji ne radi? Kako da ne…
Kada stanari pretpostave da jedna od njihovih komšinica u svom stanu ugošćava djevojku koja dolazi u kratkoj haljini, s bundom, u štiklama, čaršijski red i zakon postavlja se kao problem broj jedan. Stanarima je njen izgled dovoljan da znaju da ona nije, ni pod kojim uslovima, studentkinja njihove komšinice ili bilo koja druga „dozvoljena gošća“. Oni ne samo da znaju da je riječ o djevojci koja se bavi prostitucijom, nego znaju i kako to da spriječe i tuđa četiri zida.
Mirjana je profesorica lingivstike na fakultetu. Njen pokojni suprug bio je ugledni sudija. Bio je, pritom, predsjednik kućnog savjeta koji je vodio računa o zgradi. Šta je on radio u svoje privatno vrijeme, izvan zgrade u kojoj je živio, to nije bio problem stanara. Ne zato što je zgradu održavao u najboljem redu već zbog tog što nije štetio reputaciji zajednice. Danas, nedugo nakon njegove smrti, svi zajednički problemi stanara zgrade mogu se gurnuti pod tepih, nakon što njegova supruga u porukama pronađe Lanin broj i odluči da ugosti „djevojku lakog morala“ koja će joj pričati o njenom suprugu.
Da bi riješili svoj gorući problem efikasno i besplatno, udružuju se s ciljem prismotre stana, komšinice i dolazaka nepoželjne gošće. Kako će Mirjana i Lana riješiti svoje probleme, zacijeliti svoje boljke i nastaviti svoj život – to ih uopšte ne interesuje. Njima je bitno da sačuvaju reputaciju zgrade!
“Bez buke od dva do šest” maksima je po kojoj se živi ili životari ili preživljava, tvrdi dramaturškinja Sofija Dimitrijević.
“Sve dok postoji pravilo na koje može da se osloni, čovek je bezbedan. Jednom prekršeno pravilo izaziva nelagodu jer ako je moguće suprotstaviti se nečemu toliko važnom, moguće je i promeniti poredak”, kaže Dimitrijević.
Ova predstava nije samo diskretna izmjena pravila Kućnog reda, kakva bi mogla biti dozvoljena svakome ko ovaj i druge “zakone” sprovodi, nego i simbol čitavog niza pravila i pravila, tvrdi rediteljka Tara Mitrović.
“Ovo je pokušaj sublimacije svega u šta duboko verujem, a što mi deluje da zaboravljamo – u pomoć prijatelja, ma ko to bio, u isceljenje, ma šta za koga ono značilo. U – nikad nije kasno. Osim ako ne postane prekasno. Želim da prestanemo da dozvoljavamo sebi da postane prekasno. Želim da nas sve opomenem, i da nas, kao Lana Mirjanu – trgnem i zapitam – da li trpim? Zašto? Da li je to izbor ili navika? I šta ako zaslužujem bolje?”, kaže Mitrović.
“Bez buke od dva do šest” funkcioniše kao kritika zajednice i njenog licemjerja i kao intimna priča dvije žene koje se, svaka iz svoje pozicije bola, pokušavaju sporazumjeti i pronaći način da se suoče sa dešavanjima koja su trajno promijenila njihov život.
Preispitivanjem pravila, samoće i usamljenosti, stida i straha, osvete i utjehe, predstava nastoji afirmisati uvjerenje da je promjena uprkos svemu moguća, ukoliko postoji suštinska potreba za njom. Dok sudar pojedinaca s očekivanjima provocira pitanja o sputavanju, kolektivna pravila nude iluzije sigurnosti bazirane na moralnim granicama.
Na putu od prepoznavanja kolektivnog licemjerja ka intimnom oslobađanju od stida, srama i straha, predstava postavlja pitanje da li smo spremni da prevaziđemo barijere tuđih pravila koja treba, navodno, da važe i u naša četiri zida. Tenzija kolektivnog licemjerja i intimnog oslobađanja tako provocira pitanje da li je trpljenje proizvod navike ili nesuočavanja sa strahom.
“Bez buke od dva do šest” (2026). Tekst: Sofija Dimitrijević. Režija: Tara Mitrović. Igraju: Anita Mančić, Iva Milanović, Milan Zarić; Marta Bogosavljević, Nađa Sekulić, Jovana Berić. Kostim: Milena Kostić. Scenografija: Ivona Despotović. Dizajn svjetla: Nemanja Calić. Dizajn zvuka: Nikola Erić. Predstava je realizovana u okviru projekta Program za lidere_ke u oblasti ljudskih prava (HRL) koji Hartefakt sprovodi uz finansijsku podršku Evropske unije.