Političari koji generiraju mržnju i
podjele i svaki dan rade na dizanju suptilnih, emotivnih i psihičkih zidova među
narodima, kokodaču i šalju patetične poruke žaljenja. „Jasna poruka cijelom
društvu“, oh, fuck, kako empatično i uviđavno. „Tragedija u Laktašima opomena
svima“ – Tita ti? Srbi su genocidaši i treba da idu u Srbiju i ponesu zemlje
koliko može na cipelama. Muslimani su Turci i treba da idu u Tursku i ponesu
zemlje koliko mogu na cipelama. Uzepeovci da idu u Hrvatsku. Pali traktore i za
Srbiju, pali traktore i za Hrvatsku, pali traktore i za Tursku, i td i sl. Mi
nebeski koji se u ratovima bavimo isključivo hortikulturom iliti mi nasljednici
„dobrih Bošnjana“ koji smo u ratu koristili samo puške na kolače i topove na
torte. Krokodilske suze onih koji trideset godina dižu tenzije i prijete da
iste te dvadesetogodišnje mladiće ponovo šalju na klanje za „velike istorijske
ideje“.
Ljetos kada je šesnaest ljudi poginulo u slijetanju
autobusa sa autoputa, ti isti visoko moralni mediji su objavili snimak
„poslednjeg ukrcavanja putnika u autobus smrti“, negdje u nekom hotelu u
Makedoniji. Zamislite tog latentnog i perverznog sadizma kad ljudima
najdirektnije dajete da gledaju ljude kako ulaze u autobus, koji će nekoliko
sati kasnije poginuti u istom tom autobusu. I zamislite prazninu i ludilo onih
koji to zaista mogu i imaju potrebu da gledaju? Ili je to podrazumijevajući
proces potpune racionalizacije svih segmenata svijeta i čovjeka, koja je
završila u svojoj suprotnosti i odvela nas u potpuno iracionalno stanje. Potpuni
proces dehumanizacije i životinjizacije čovjeka?
„Kakva prekrasna eksplozija“, „Pogledajte snimak
ispaljivanja kineskih raketa prema Tajvanu“, „Pogledajte kako je došlo do
stravične nesreće kod Prnjavora“, „Pogledajte slijetanje automobila u
provaliju“, „Pogledajte trenutak eksplozije“ i td i sl. Kakva prekrasna
eksplozija. Prekrasna eksplozija. Kakav prekrasan oproštaj sa zdravim razumom i
ljudskošću.
Objektivno ih informišite i u tu svrhu prenosite
uživo odsijecanje glava ljudima? Neka gledaju kako objektivno gori automobil i
troje ljudi u njemu. Iracionalne perverzije za ludake.
„Totalitarne tendencije jednodimenzionalnog društva“,
rekao bi Markuze u „Čovjek jedne dimenzije“. „Odlaze ljudi / mi ne znamo gdje /
sve manje svoji / a sve više sami / da li smo zajedno ponekad?“, zapitao bi
istu stvar pjesničkim jezikom Milan Mladenović.
Autor: Miroslav Gojković