Ajatolah je ubijen, a ja nisam teoretičar zavjere. Ja sam, što bi se reklo, skeptik. Ja polazim od pretpostavke da je većina čudnih stvari rezultat podudaranja interesa ili elementarne nekompetencije. Ako se nešto može objasniti konvergencijom interesa ili čistom glupošću, vjerujte mi, to je skoro uvijek vjerovatnije od tajne sobe pune briljantnih zlikovaca sa mapom svijeta na zidu. Uz to, nisam ni istraživački novinar. Iskreno, nisam ni obični novinar. Ovdje nećete čitati o tome kako je Epstein zaradio svoj novac (tj. ko i zašto mu ga je poklonio), kako je dobio posao u školi bez diplome, niti o tome da je Maxwellov otac bio špijun sa biografijom debljom od Gospodara Prstenova. To su pitanja za ljude koji nose diktafone i imaju urednika na brzom biranju.
Ovo je tekst o nečemu drugom. O onom kolektivnom osjećaju koji se kod nas sažima u jednu vrlo jednostavnu misao: “Neko mene ovdje pravi budalom.” Što bi se reklo, tu ničije maslo nije za Ramazana.
Najveće bure baruta, dosad, zapaljeno je. Napad na Iran i ubistvo vrhovnog vođe, i to ni manje ni više nego, u Ramazanu. Nije problem čak ni u samoj odluci, historija je puna moronskih odluka donesenih iz pogrešnih procjena ili čistog ega, nego u osjećaju da se kulise pomjeraju previše glatko, previše oportuno. Kao da se paralelno odvija neka druga predstava čiji tekst nikada nismo dobili. Sve to baš kad famozni “Epsteinovi fajlovi” vise nad javnim prostorom poput Damoklovog mača. I dok Bill Gates (bivšoj) ženi tajno stavlja antibotike za Sifilis u sok, i dok je Elon Musk odvratan čak i Epsteinu, svi znaju da nešto mnogo veće tu postoji. Mossad, CIA, KGB… kako je krenulo, uskoro ćemo saznati na nekom domaćem podcastu da su i famozni KOS i UDBA umiješani.
I dalje tvrdim da (još) nisam teoretičar zavjere. I dalje mi je draže objašnjenje u kojem se svijet raspada zbog pohlepe i nesposobnosti nego zbog savršeno koordinirane satanističke logistike. Ljudi su, po pravilu, dovoljno glupi da naprave haos i bez pomoći mističnih redova i podzemnih loža. To je moja polazna tačka i držim je se kao pijan plota. Ali čak i za jednog tvrdokornog skeptika, postoji trenutak kada niz “slučajnosti” počne izgledati kao da su se barem srele na putu.
Imamo fajlove koji navodno sadrže imena ljudi čije bi kompromitovanje imalo tek sitan (baš sitan) efekat. Na primjer, raspad trenutnog post-ratnog svjetskog poretka. Sitno skroz. Imamo eskalaciju sukoba sa Iranom u trenutku kada se javnost ponovo prisjeća tih istih fajlova. I sve je to, naravno, vjerovatno samo splet okolnosti. Kosmička ironija. Loš tajming. Univerzum sa smislom za crni humor. Kao da je svemir Quentin Tarantino, a ovo Pulp Fiction.
Jer iako ne vjerujem u kabalu antikrista (dedžala) sa PowerPoint prezentacijom o dominaciji svijeta, vjerujem u instinkt samoodržanja moćnika. Vjerujem u njihovu sposobnost da zaštite sebe, svoje prijatelje i svoje arhive. Vjerujem da znaju prepoznati opasnost kada im kuca na vrata. Naročito ako ta opasnost ima oblik doživotne robije. Zato problem nije u tome što ja vjerujem da postoji tajni plan. Problem je što oni svojim ponašanjem čine da čak i moja dosadna, racionalna pozicija počne zvučati naivno. Kada se zastor digne tačno onda kada bi svjetlo bilo najnezgodnije i kada se geopolitička drama pojača taman kad bi neko mogao postaviti previše pitanja, eh, onda se skepticizam samo uvećava. Nisam ja promijenio svoje kriterije. Samo su “slučajnosti” počele raditi prekovremeno.
Možda ne postoji nikakav koordinirani “zli plan”. Možda postoji nešto podjednako užasavajuće: mreža interesa, ucjena, dugova i međusobnih zaštita koja proizvodi isti efekat kao zavjera, samo bez potrebe za centralnim planiranjem. Kada isti krug ljudi godinama izbjegava odgovornost, kada se ratovi pokreću dok ključne informacije o elitama ostaju zaključane, tada nije čudno što prosječan čovjek počne osjećati da je publika u predstavi u kojoj su svi osim njega dobili scenarij. I onda se pitamo otkud nepovjerenje. Otuda što stvarnost, ovakva kakva jeste, previše liči na teoriju zavjere da bi joj se moglo vjerovati bez gorčine.
Godinama smo slušali kako je sistem stabilan i kako su moćni zapravo samo uspješni i bolji od nas. A onda se pojavi slučaj koji je toliko ogoljen, toliko bezočno očigledan, da više ne možeš ni glumiti da ne vidiš. Lista poznanstava izgleda kao gala večera globalne elite. Avioni lete, ostrva blistaju, fotografije cure, a objašnjenja postaju sve luđa.
A ako se ta igra nastavi ovim tempom, nije nimalo nerazumno zapitati se da li svjedočimo nečemu što opasno liči na uvod u mnogo veći sukob. Jer historija nas, ako ništa, uči jednoj prilično nezgodnoj lekciji. Veliki ratovi rijetko počinju velikim razlozima. Počinju malim interesima koji izmaknu kontroli, ličnim kalkulacijama koje prerastu u kolektivne katastrofe i odlukama koje su u trenutku izgledale kao “strateški potez”. Na to sve ubaciš mogućnost da postoje informacije koje bi mogle kompromitovati same vrhove političke i ekonomske moći, informacije koje bi, ako bi postale javne, srušile ne samo karijere nego i čitave sisteme, onda ideja eskalacije prestaje biti samo geopolitička analiza i postaje gotovo cinična nužnost. Nije prvi put da se pažnja svijeta preusmjerava dimom većeg požara dok se nešto drugo sklanja u pepelu.
Jer šta je rat, ako ne savršena distrakcija? U ratu se arhive zatvaraju, pitanja postaju nepatriotska, a istina dobija rok trajanja. U ratu se ne pita ko je bio na čijem ostrvu, nego ko je na čijoj strani. I taman kad pomislimo da je to možda previše mračno, previše cinično tumačenje stvarnosti, dovoljno je pogledati kako se brzo prebacujemo s jedne “historijske” teme na drugu. Možda, na kraju, ne živimo u svijetu velikih zavjera. Možda živimo u svijetu gdje je istina toliko kompromitujuća da joj je potreban rat da bi ostala skrivena. A ako je to cijena “stabilnosti”, onda nam, čini mi se, prijeti Treći svjetski rat zato što ga neko treba.