Smrt mladića, lijepog k’o ruža, što reče taj dan moja nana, na tramvajskoj stanici, nije tragedija samo zato što je život prekinut. Kao da to nije dovoljno. Tragedija je jer je prekinut na mjestu koje simbolizira svakodnevnicu. Čekanje. Povratak kući. Onaj kratki, bezazleni međuprostor između faksa i kafe. Tramvajska stanica je trebala biti spona između dva dijela dana, ne između života i smrti. To je mjesto gdje čovjek ne razmišlja o velikim stvarima. Ni o politici, ni o ratu, ni o smrti. Razmišlja o tome šta će jesti kad dođe kući, treba li oprati kosu ili može sačekati do sutra. A onda, bez najave, bez logike, samo odjednom, kraj. Njega nema. A jedna porodica ostaje uskraćena za sve ono što porodica nosi: unučad, diplome, prvi stan, prvi auto, zajedničke praznike. Sve je to jedan obični tramvaj, jednog običnog dana, odnio. Kao da je neko odlučio da ni banalnost više ne smije biti utočište. Kao da nam se poručuje da je i normalnost luksuz koji ne zaslužujemo.
U nekim drugim sistemima, negdje tamo daleko, tragedija ima barem iluziju objašnjenja. Postoji uzrok. Postoji odgovornost. Postoji neko ko odgovara. Ovdje, tragedija je samo činjenica. I nije nas više strah smrti jer s njom smo, na Balkanu, odavno u prećutnom primirju. Strah nas je njene proizvoljnosti. Njene ravnodušnosti prema mjestu, vremenu i mladosti. Jer kad mlad čovjek umire na stanici dok čeka tramvaj, to više nije incident. To je poruka.
I tu dolazimo do pitanja koje boli više od same tragedije: šta ostaje od društva u kojem svakodnevnica više ne garantuje ništa?
Nije ovo prvi put.
U Jablanici voda nije odnijela samo kuće, nego i privid da priroda bira žrtve nasumično. Kod nas ni katastrofa nije čista. Kiša padne svugdje. Ali ne ubija svugdje. U Tuzli, u domu za stare, ako si preživio rat, tranziciju, inflacije i obećanja, nagrada ti je da živ izgoriš, a direktor da ide kući nakon par sati ispitivanja. Aldina, Azra, Alma, Denis, Dženan, Hava i svi oni čijih se imena redovno samo sjećaju njihovi najdraži. Oni nisu izolovani incidenti. Oni su obrazac. I ne treba biti genijalac sa aspergovim sindromom da ga se prepozna. “Elementary, my dear Watson.”
Ovdje se sistem ne raspada. To je laž kojom nas uspavljuju. On funkcioniše tačno onako kako je dizajniran: da niko nikada ne bude stvarno kriv, a svi pomalo odgovorni. Tek toliko odgovorni da mogu otkupiti krivicu sa 36 500 maraka.
I da, sistem je loš. Sistem je truo. Sistem je nepravedan. I da, svima nam se gade fraze “sve po zakonu”, “nije bilo elementa”, “lica od ranije poznata”…
Ali evo neugodnijeg pitanja: ko čini sistem? Vanzemaljci?
Sistem nisu samo oni gore. Sistem smo i mi dole.
Sistem je i tramvajac koji odluči da neće voziti pod uticajem alkohola i droge.
Sistem je i kolega koji prijavi korupciju iako zna da će ga koštati mira.
Sistem je i doktor koji prijavi drugog doktora kad pogriješi, jer život pacijenta vrijedi više od kolegijalne šutnje.
Sistem je i vozač koji je pijan zgazio nekoga, ali ne bježi, nego čeka policiju da dođe i da ga privede.
Mi stalno govorimo kako je “sve trulo”. Jesmo li se ikad zapitali: šta ja danas radim da bude manje trulo? Jer dok god čekamo da se sistem popravi odozgo, mi stojimo na istoj onoj tramvajskoj stanici i čekamo nešto što nikada neće doći.
Najopasnija stvar nije ni smrt na pogrešnim mjestima, ni politika bez kičme, ni institucije bez sadržaja. Najopasnija stvar je brzina kojom sve to postaje normalno. Kako se šok pretvara u rutinu, a rutina u tihi pristanak. To je trenutak kada ovo sve prestaje biti skandal i postaje stil života.
Zato su studentski i učenički protesti u Sarajevu ovih dana tako važni. Zato što odbijaju normalizaciju. To je generacija koja je odrasla čekajući. Čekajući bolju državu, sigurnije institucije, normalniji život obećan još njihovim roditeljima. Izlazak na ulicu nije romantika. Nije ni revolucija. To je odbijanje da se vlastiti život stalno odgađa. To je odbijanje da “kasnije” bude permanentno stanje uma.
Jer kad zemlja dođe u fazu da su tramvaji i starački domovi označeni kao “prostori visokog rizika”, problem nije u tim prostorima. Problem je u društvu koje je prihvatilo da je rizik osnovno stanje postojanja, a sigurnost tek povremena anomalija.
I zato opet. Sistem je loš. Nama najgori, zao na način da mu Hannah Arendt treba napisati esej. Ali ako svaki put kad vidimo nepravdu spustimo pogled, ako svaki put kad čujemo za korupciju kažemo “ma šta me boli k****, meni dobro”, ako svaki put kad možemo reagirati izaberemo šutnju, onda mi nismo žrtve sistema. Mi smo njegovi tihi suvlasnici.
Promjena neće doći spektakularno. Neće doći kroz jednu veliku revoluciju. Doći će, ako ikad dođe, kroz male, svakodnevne činove pristojnosti i hrabrosti kao što ih pokazuju djeca Sarajeva ovih dana. Kroz odbijanje da učestvujemo u laži. Kroz spremnost da preuzmemo odgovornost makar za svoj kvadratni metar svemira.
Jer možda je prava pobuna upravo u tome da običnost ponovo učinimo sigurnom. Da tramvajska stanica opet bude samo stanica gdje čekamo i ne mislimo ni o čemu.