Branka Ćurčić je suosnivačica Grupe za konceptualnu politiku i kourednica “Biltena Stanar” iz Novog Sada. U razgovoru za BUKA magazin govori o mogućnosti širokog antirežimskog fronta u Srbiji, studentskom pokretu kao političko-društvenom faktoru i temama o kojima nema konsenzusa u društvu i državi.
„Jasno je da su studenti po mnogim drugim pitanjima potvrdili da su veći poštovaoci Ustava od aktuelne vlasti. Ali, po pitanju tema koje se ne otvaraju, problematično je to što bez jasnog zauzimanja stava može nestati razlika između studentskog insistiranja na poštovanju Ustava i nacionalističke politike vlasti“, kaže Ćurčić u razgovoru za BUKA magazin.
Kako vidite trenutnu situaciju u Srbiji?
Kada govorimo o studentskim protestima koji su trajali gotovo godinu dana, trenutna situacija u Srbiji mi deluje kao jedna velika pauza. Intenzivna mobilizacija putem demonstracija je zamenjena pripremama za izbore na čije se raspisivanje čeka. U tom iščekivanju se ipak dešavaju manji protesti po određenim događajima i potezima vlasti, ili se, pak, obeležavaju godišnjice prethodnih protesta, koji su i sami bili svojevrsne godišnjice velikih državnih praznika i istorijskih događaja. Međutim, izgleda da se sa strane vlasti dešava mnogo toga. Opresija raste a odmazda postaje gotovo samorazumljiva. To može biti ilustracija teze o „ravnoteži odnosa snaga“, misleći da, kada otpor postane dovoljno vidljiv ili efikasan, toliko da ugrožava postojeći poredak, vlast mora da reaguje silom kako bi ponovo uspostavila ravnotežu koja joj odgovara. Ta reakcija je uvek, pa i u ovom trenutku, nasilna. Da li je vlast ponovo uspostavila ravnotežu, da li se u ovoj pauzi konsolidovala, pitanje je, jer je utisak da se dešavaju previranja u okviru nje, kakav je slučaj sa izmenama pravosudnih zakona zarad nekažnjivosti funkcionera vlasti, ili kakav je slučaj sa iznenadnim otkrićem velike količine droge čiji su tokovi, po svemu sudeći, povezani sa vlašću. Ali, to je istovremeno i problem jer su ta previranja i tokovi vlasti skriveni od ljudi, od građana, koji samo mogu da nagađaju šta se dešava. Deluje mi kao da svi nastojimo da dokučimo i interpretiramo događaje koji su nam nepristupačni, pa stoga i organizovanje i mobilizacija koja bi ih se ticala u velikoj meri izostaje. Svakako nisam zagovornik teze da je za organizovanje potrebno stručno saznanje, ali mišljenje ljudi o tome šta se stvarno dešava je apsolutno neophodno.
Da li je riječ o krizi koju režim nastoji da prevaziđe ili o ozbiljnom antirežimskom frontu? Postoji li jasna ideja tog fronta?
U izvesnoj meri, reč je i o jednom i o drugom. Kao što sam rekla, vlast pokušava da prevaziđe krizu ili uspostavi ravnotežu koja joj odgovara, ali je istovremeno pitanje koliko u tome uspeva. Ono što je važno da uzmemo u obzir je da Srbija nije izolovana u smislu da na nju ne utiču globalna dešavanja. S obzirom na geo-političke okolnosti, trenutno deluje kao da je politika vlasti dezorijentisana. Pokušaj približavanja Trampovoj politici, udaljavanje od Evrope u trenutku raskola između ova dva stara saveznika, samo je jedna strana toga. Druga je nejasan odnos prema Rusiji, ratu u Ukrajini, što takođe prožima i prethodno pomenutu konstelaciju. Iako se Srbija svrstava uz Rusiju odbijajući da osudi rat koji ona vodi, sa druge strane prodaje oružje Ukrajini pokušavajući da umanji pritiske koji dolaze iz EU, što možda čini zbog nezauzimanja jasnog i opredeljujućeg stava prema agresoru, a ne zato što je iskreno za narodno-oslobodliačku borbu Ukrajinaca. Iako sve to pokušava da predstavi kao svoju suverenu putanju odlučivanja, takođe deluje i da se u tome ne snalazi najbolje. Međutim, kada govorimo o ovoj dezorijentaciji i tendenciji izolacije, ona ima svoje implikacije u unutrašnjoj politici vlasti. Krizu, dakle, nastoji da prevaziđe sve većim nasiljem nad građanima, a tendencija izolacije (čak i dezorijentacije) ide na ruku tome. Naime, rušenje međunarodnog poretka kakav smo od kraja Drugog svetskog rata do danas znali ide ruku pod ruku sa suverenističkim nacionalnim izolacijama država. To je vrlo opasno, pre svega po građane, jer vlast koja ne odgovara nikome, ni građanima ni široj zajednici, ima odrešene ruke da upotrebljava silu. Zato sve što se trenutno dešava u SAD, recimo, i u Iranu, možemo posmatrati i kao rat države protiv svojih građana. Slično je i u Srbiji, gde su odmazde i fizičko nasilje nad građanima sve češća pojava. To možemo posmatrati i kao slabost vlasti, ali je izvesno da je u ovom trenutku mnogo više nasilna nego što je bila ranije.
Sa druge strane, pitanje je na koji način postoji, kako ste rekli, ozbiljan antirežimski front. Da određeni oblik fronta postoji, izvesno je, koliko ozbiljan, pitanje je. Pod ozbiljnošću se obično smatra jedan snažan i ujedinjen antirežimski front, pre svega, studentskog pokreta, tj. „studentske liste“ sa partijskom opozicijom. Međutim, do tog ujedinjenja ne dolazi niti izgleda da je ono uopšte moguće. Čini se da su studenti u tome odlučni, a rad koji je do toga doveo jeste ograđivanje i od opozicije i od svakog drugog političkog subjekta ili političke organizacije u najširem smislu. O potrebi za ujedinjenjem govori partijska opozicija, ali ne preduzima ni jedan korak ka tome, osim deklarativno. To, na žalost, govori o njenoj slabosti, a možda i o zastarelosti partijske organizacije. Nejasno je zašto opozicija ne želi da izađe sa predlozima pred studente. Ona javno iznosi mišljenje o potrebi ujedinjenja, ali ne istupa sa javno ispostavljenim zahtevom. Ako je tome razlog stranački rejting i strah od javnog i odlučnog odbijanja, onda to zaista može biti problematično za njihovu budućnost.
Sa druge strane, lokalni izbori koji su održani u više gradova u Srbiji prethodnih meseci, govore da je moguće taktičko ujedinjenje studenata i opozicije na lokalu. Samo je pitanje kako se to odražava na partijsku organizaciju u tom lokalu. Možda centrale stranaka nemaju uticaja na lokalne odluke, tako da partijska politika postaje studentsko-građanska i mimo volje i odluke stranačkih centrala. Zato je teško predvideti i znati šta će se desiti kada parlamentarni izbori budu konačno raspisani, jer se ujedinjenje može desiti čak i bez jasne političke i principijelne odluke. Koliko bi to bilo dobro, u smislu da izostanu nedvosmislene, javne i transparentne odluke i pregovori koji bi im prethodili, nisam sigurna. Jer smo već mogli da vidimo da borbe koje se odvijaju ne moraju biti vođene transparentnošću, javnim odlukama i principima koji bi se ticali svih građana. Još jednom smo došli do tačke u kojoj su izbori determinantni, iako njihovo raspisivanje nije u rukama studenata i opozicije.
Postoje li teme koje se, zarad ukrupnjavanja svih alternativa, ne otvaraju?
Otkada su se studenti vratili na nastavu i otkada je intenzitet protesta i mobilizacije opao, glasovi koji kritikuju upravo neotvaranje određenih tema, jači su. U onome što su studenti od ranije govorili, a to je da se neće baviti temama koje mogu da podele ljude, oni koji su time od početka nezadovoljni danas to smatraju nacionalističkom politikom. Na konkretnom primeru, kada studenti kažu da je potrebno brinuti o srpskom narodu na Kosovu, oni ne kažu otvoreno da se protive nezavisnosti Kosova, već da kao ustavobranitelji poštuju Ustav Srbije uključujući i njegovu preambulu po kojoj je Kosovo sastavni deo Srbije. Iz vizure antiratnih aktivista, to je vrlo problematično jer se uklapa u nacionalističku politiku aktuelne vlasti prema Kosovu. Jasno je da su studenti po mnogim drugim pitanjima potvrdili da su veći poštovaoci Ustava od aktuelne vlasti. Ali, po pitanju tema koje se ne otvaraju, problematično je to što bez jasnog zauzimanja stava može nestati razlika između studentskog insistiranja na poštovanju Ustava i nacionalističke politike vlasti.
Međutim, i ranije smo postavljali pitanje da li je nacionalizam studenata zaista nacionalizam kakav smo do sada poznavali. Mi u GKP-u smo ga od početka videli kao borbu studenata na simboličkoj ravni sa aktuelnom vlašću u kojoj su odneli probedu – protestima na državne praznike, obeležavanjem srpskih istorijskih događaja, pa čak i nošenjem krsteva i ikona što zaista više podseća na litija nego na građanske proteste. Da li je čitav ovaj simbolički repertoar moguće videti kao da su studenti na sebe preuzeli državne simbole, odnosno, oduzeli ih aktuelnoj vlasti koja se predstavljala kao nosilac odbrane srpskog, državnog i narodnog interesa? Da li to znači da su preuzimanjem simbola, studenti „prisvojili“ državu oduzimajući je od aktuelne vlasti koju su time delegitimizovali? Mislim da je moguće na taj način to videti, iako može izazvati nelagodu. Međutim, postoje i drugi efekti ove borbe koji nadilaze pitanje državnih simbola, kakav je slučaj sa Bošnjacima koji se zahvaljujući studentskim borbama po prvi put smatraju ravnopravnim građanima Srbije. To je nešto što nas može inspirisati da promislimo šta se danas dešava, a što bi zahtevalo nove kategorije kojima sagledavamo sadašnjost. Jer utisak je da nas stare kategorije i držanje za njih može samo frustrirati.
Ono što me više zabrinjava je da argument da se ne otvaraju teme koje mogu da podele ljude spada u taktiku izbegavanja jednog od osnovnih oružja vlasti, a to je da upravo na temama Kosova, Srebrenice i mnogih drugih, pravi raskole i vrši difamaciju opozicije u najširem smislu. Drugim rečima, neotvaranje važnih tema potvrđuje da se ova borba odigrava isključivo u vlasti i za vlast i da ne postoji organizovana i efektivna politika koja bi, bez obzira na vlast i na borbu za nju, zauzela stav pomirenja i odgovornosti. Odnosno, u aktuelnom trenutku, problem može biti što masovni studentski pokret nema alternativu u odnosu na državu, u odnosu na vlast, iako se često govori o „promeni sistema“. Možda bi bilo vreme da se o tome razmisli, jer druga zabrinjavajuća stvar je da aktuelna vlast i dalje vlada, i to brutalnije, nakon što je postalo jasno da joj je legitimitet oduzet. Dakle, ne sme se zaustaviti na jednoj pobedi i ne sme se ostati samo na terenu vlasti.
Koji dalji koraci moraju da se preduzmu?
Pitanje je ko mora i zarad čega, kog cilja. Ukoliko je cilj smena ovog režima na izborima i uspostavljanje nove vlasti, onda je neophodno smisliti načine na koje se može izvršiti pritisak na vlast da raspiše izbore. To svakako prethodi raspravi o ujedinjenom antirežimskom frontu, iako se oko potrebe za raspisivanjem vanrednih parlamentarnih izbora svi akteri slažu. Međutim, nije jasno ko šta preduzima po tom pitanju, osim što se izražava potreba. Koji su to koraci, ima li pravnih mogućnosti za to, političkih poteza, ostaje nedorečeno, a pogotovo ostaje bez konkretnih akcija. Da li je potrebno izazvati krizu izlaskom opozicije iz parlamenta, zavisi od opozicije, iako deluje da na to nije spremna. Da li studenti i građani mogu još nešto da urade pored već više puta iznesenog zahteva za raspisivanje izbora? Odgovore na ova pitanja ne vidim, tačnije, sami akteri ne postavljaju ni ova pitanja, pa samim tim ne daju ni odgovore, što bi značilo da je politička invencija odsutna. Kao što sam prethodno navela, ne sme se zaustaviti na jednoj izvojevanoj pobedi, već se svaka nova i sledeća situacija mora razmatrati u svojoj singularnosti, pojedinačnosti, i s obzirom na nju doneti odluka a zatim i delovati.
Vratimo se na simboličku delegitimizaciju vlasti, na nacional-simbolizam koji stvara nelagodu među nama. Pošto vlast i dalje vidi izdaju u svakom otporu, pa onda i nasiljem pokazuje i dokazuje da je reč o izdaji, ona kao da na taj način vraća nacionalne insignije (obeležja, znamenja) državnosti. Vlast tuče i hapsi studente i građane, napada novinare, jer time pokazuje da je situacija opasna po narod i Srbiju. Upravo je to Ana Brnabić izjavila nakon nasilja nad studentima i novinarima pre nekoliko dana u Novom Sadu, da nije u pitanju napad na Vučića već na sve što predstavlja sam stub srpskog društva i srpske države. To su njihovi argumenti i njihovo nasilje – osim što služi represiji i zastrašivanju, ono ima i simboličku vrednost. Zato je potrebno izjasniti se i o teškim nacionalnim pitanjima – a to je opredeljenje u ratu. Opredeljenje u ratu je ono što treba učiniti da bi se vlast konačno porazila na svom terenu. Ali i za to je potreban jedan korak koji podrazumeva distancu od vlasti – a to je organizacija i organizovano izjašnjavanje o svim pitanjima o kojima „vlast ima svoje mišljenje šta mi mislimo“. To treba suspendovati i to se može uraditi samo ako se zauzme stav o svim spornim pitanjima, a ključno je evropsko opredeljenje, miroljubiva koegzistencija sa susedima, priznanje Kosova, priznanje ratnih zločina i genocida. Jer stalni ruski nagib – nagib ka Rusiji – služi upravo tome da se poreknu i ne priznaju spomenute „stvari“, odnosno sadržaj odluke o pridruživanju EU. Za to je potrebna organizacija – zato da se takve izjave, stavovi i mišljenja iznesu javno, brane javno i ponude kao politika. Međutim, mi znamo da ni opozicija to još nije učinila.