Imunolog dr Riad Hajdarević, naučnik koji radi u jednom od najvećih svjetskih centara za istraživanje raka u Oslu, bio je gost Buka podcasta. Razgovor je krenuo od tragedije i protesta u Sarajevu, a završio se pitanjima medicine, nepovjerenja u institucije i razloga zbog kojih ljudi u Bosni i Hercegovini sve češće traže alternativne odgovore.
“Ovdje stalno nosiš osjećaj da nosiš glavu u torbi”
Govoreći o tome kako mu iz distance izgleda društvo iz kojeg dolazi, Hajdarević je rekao:
“To se ja sam sebe pitam svaki dan, otprilike, kako već živim dugo godina i onda imam neku tu distancu i mogu da pogledam, mogu reći, sa čistim očima, na stanje kod nas. Negdje i kad sam bio mlađi, dok sam živio ovdje, uvijek imaš osjećaj da nosiš glavu u torbi kad izađeš, jer ne znaš je li tramvaj u redu, ne znaš je li palo sa fasade, nešto je ubilo. Nekako uvijek je od roditelja, kad kreneš iz kuće, u pozadini ta rečenica da se paziš, što na Zapadu ne postoji.”
Osvrnuvši se na konkretnu tramvajsku nesreću, dodaje:
“Posmatrajući tu nesreću, to je bilo samo pitanje vremena, po meni bar, jer ti tramvaji su, ja ne znam, 40–50 godina stari. Svi znamo kako politički funkcionišu te firme, da niko ne kontroliše kvalitet pruge i tramvaja, tako da je ova nesreća negdje u principu bila za očekivati. Na tom istom mjestu je već tri ili četiri puta iskakao tramvaj. U principu, ovo je sve pitanje vremena kada će se država raspasti.”
“Kod nas polazimo od pretpostavke da svi lažu”
Upoređujući reakcije sistema u BiH i na Zapadu, Hajdarević jasno locira razliku:
“Ja mislim da na Zapadu ne bi bilo potrebe za ovakvim buntom, jer je sistem toliko napravljen da bi ljudi dali ostavke, odgovarali bi i završili u zatvoru i ti bi vjerovao državi da je odradila svoj posao. A kod nas mi krećemo od pretpostavke da sud laže, da lažu advokati, da laže GRAS, da laže vlada – niko ne govori istinu.”
“I onda kreću protesti koji se, naravno, politički zloupotrebljavaju. Postoji taj organski bunt omladine na nesigurnost koju osjećaju i to potpuno podržavam, ali s druge strane imamo i manipulaciju političkih elita koje koriste svaku tragediju da bi stvorile političke poene. U tom mulju je jako teško razaznati šta je prava istina i hoćemo li ikada vjerovati presudama.”
“Volimo odakle smo, ali mrzimo sistem”
Govoreći o odlasku iz zemlje i osjećaju bijesa, Hajdarević je bio direktan:
“Bijes je kronično prisutan kod mene otkako sam otišao. Ne samo zbog ove tragedije, nego zbog svih stvari koje su otjerale mlade ljude odavde. Mi stalno govorimo da je rat protjerao ljude, ali ko nam je kriv u miru da mi bježimo iz ove zemlje?”
“Ja imam privatnu hipotezu da je gora nepravda načinjena ljudima koji su preživjeli rat nakon toga, nego tokom samog rata. Ideš u školu, školuješ se, trudiš se, a ne možeš naći posao, ne možeš živjeti u svojoj zemlji gdje ti je lijepo. A što više živim vani, sve više vidim da život čine male stvari – ali da bi ih živio, moraš imati stabilnost i ekonomski mir.”
“Mi volimo odakle smo, volimo ko smo, ali mrzimo sistem iz kojeg potičemo. Jer je nepravda sveprisutna u svakoj sferi društva. Nepravda je lajtmotiv našeg života ovdje.”
“Srednji stalež je ovdje nedostižan bez korupcije”
Objašnjavajući odluku da ode, Hajdarević kaže:
“Vrlo brzo shvatiš da do tog srednjeg staleža – auta, stana, kuće – ne možeš doći koji god posao da radiš. Osim ako se ne baviš privatnim biznisom ili privatnom korupcijom. Taj srednji stalež kojem težimo je u ovom društvu nemoguće doseći.”
“Naši ljudi vode institute širom svijeta, ali ih ovdje niko ne zove”
Govoreći o bh. dijaspori, ističe:
“LinkedIn mi je otvorio oči. Ljudi iz Banje Luke, Sarajeva, Mostara koji su šefovi instituta, klinika, bave se robotikom, rade na MIT-u i drugim mjestima za koja mi u javnom prostoru nikada nismo čuli. Nije niko zvao da predaju, niko ih nije zvao da održe neko predavanje.”
“Kod nas vlada stereotip da smo dobri za sport, ali glupi kao nacija, što uopšte nije istina. Mi tu inteligenciju tjeramo od sebe, da obogaćuje druga društva, a kod sebe čuvamo rođake, prijatelje i mediokritet koji razara ovu državu.”
“Najbolji lijek za rak je – ne dobiti rak”
Ulazeći u medicinski dio razgovora, Hajdarević naglašava:
“Rak nije jedna bolest, to je stanje. Ako živiš dovoljno dugo, dobićeš rak, jer ćelije mutiraju. Ljudsko tijelo evolucijski nije predviđeno da živi 70, 80 ili 90 godina.”
“Liječenje ide u pravcu personalizirane medicine, kombinacije imunoterapije, hemoterapije, hirurgije i radioterapije. Ali to košta 100.000 eura po osobi i za društva kao što smo mi ovdje najbolji lijek za rak je – ne dobiti rak.”
“A tu smo mi jako loši. Prevencija nam je nula: HPV vakcinacija, pušenje, zrak koji udišemo. To su stvari na koje mi možemo uticati.”
“Hemoterapija nije ‘mistična smrt u boci’”
Jedna od ključnih poruka razgovora odnosi se na strah od hemoterapije:
“Zabluda da je hemoterapija štetnija od samog raka je jako raširena. Da je to neka mistična ‘smrt u boci’ i da si gotov čim počneš terapiju. To ne može biti dalje od istine.”
“Hemoterapija je jako efikasna. Današnje terapije nisu one iz 60-ih i 70-ih godina koje ljudi pamte iz priča. To su ciljane terapije koje se koriste u kombinaciji s drugim metodama. Problem kod nas nije medicina, nego pristup lijekovima.”
“Ako postoji tajni lijek – Steve Jobs bi ga imao”
O teorijama zavjere Hajdarević kaže:
“Ako je neko mogao imati tajni lijek za rak, onda je to bio Steve Jobs. A gdje je on danas? Umro je od raka pankreasa. Isto važi i za druge ultra-bogate ljude. Svi prolaze isti proces liječenja.”
“Zabluda je da se ništa ne može promijeniti”
Na kraju razgovora, Hajdarević poručuje:
“Velika zabluda u Bosni i Hercegovini je da ne može doći do promjene. Ta ideja nam je aktivno usađena. Kritična masa je dovoljna – ako ima dovoljno ljudi, promjene su moguće. Samo je pitanje koliko je ljudi spremno ići do kraja.”