Bosna i Hercegovina već godinama stoji na mjestu na evropskom putu, ali ne zbog nedostatka izvještaja, mišljenja ili preporuka. Naprotiv – evropska dijagnostika problema u BiH je detaljna, precizna i ponavljajuća. Ono što uporno izostaje jesu posljedice. Upravo taj raskorak između monitoringa i stvarne moći sprovođenja predstavlja centralni problem evropske politike prema Bosni i Hercegovini, ali i prema Zapadnom Balkanu u cjelini.
Kako upozorava najnoviji policy brief Balkanske grupe za savjetovanje o javnim politikama (BiEPAG), autorki Jovane Marović i Odete Barbullushi, Evropska unija je tokom posljednjih decenija razvila sofisticiran sistem praćenja vladavine prava, ali je u samoj strukturi tog sistema ostala kritična praznina: uslovljavanje je snažno prije formalnog napretka ka članstvu, a dramatično slabi kada politički cilj bude ostvaren. U slučaju Bosne i Hercegovine, taj problem je još izraženiji, jer se zemlja nalazi u dugotrajnoj fazi “pred-pristupnog” upravljanja, bez jasnih mehanizama prinude.
BiH se u dokumentu ne analizira kao pojedinačni studij slučaja poput Mađarske ili Hrvatske, ali se pojavljuje tamo gdje je poruka najjasnija: zemlje Zapadnog Balkana, uključujući BiH, nalaze se u režimu stalnog nadzora, ali bez pravno utemeljenih sankcija koje bi natjerale političke elite na stvarnu institucionalnu promjenu. Evropska komisija iz godine u godinu identifikuje iste slabosti – politizovano pravosuđe, nefunkcionalne institucije, zarobljene medije, sistemsku korupciju – ali se ti nalazi rijetko prevode u konkretne troškove za one koji reforme blokiraju.
U dokumentu se naglašava da takav pristup proizvodi ono što autori nazivaju “strateškom usklađenošću”. Umjesto suštinskih reformi, političke elite u zemljama poput BiH uče kako da formalno odgovore na evropska očekivanja, bez promjene načina na koji se moć zaista koristi. Zakoni se usvajaju, strategije pišu, akcioni planovi predstavljaju – ali institucije ostaju pod političkom kontrolom, a odgovornost izostaje.
Iskustva država koje su već prošle proces proširenja dodatno pojačavaju upozorenje za Bosnu i Hercegovinu. Mađarska pokazuje kako politički mehanizmi bez automatskih sankcija postaju neupotrebljivi. Bugarska i Rumunija potvrđuju da monitoring bez jasnih podsticaja vodi ka formalnoj, ali ne i stvarnoj usklađenosti. Hrvatska ilustrira kako stroga uslovljavanja funkcionišu dok postoji prijetnja odgađanja članstva, ali gube snagu nakon što se politički cilj ostvari.
Za BiH je ta lekcija posebno relevantna u trenutku kada se sve češće govori o ubrzanju evropskog puta iz geopolitičkih razloga. BiEPAG upozorava da problem evropskog proširenja nije u brzini, već u dizajnu sprovođenja. Ako se napredak ka EU ne veže za jasne, pravno utemeljene i finansijski opipljive posljedice, postoji realan rizik da se i u Bosni i Hercegovini ponovi obrazac viđen drugdje: snažan pritisak prije simboličnog iskoraka, a zatim rapidno slabljenje evropske moći.
Jedini instrument koji pokazuje da EU još uvijek može uticati na ponašanje vlasti jeste Plan rasta za Zapadni Balkan, koji po prvi put uvodi jasnu vezu između reformi i isplate sredstava. Taj mehanizam potvrđuje ključni nalaz dokumenta: vlade reaguju kada neispunjavanje obaveza proizvodi mjerljiv trošak. Međutim, Plan rasta je vremenski ograničen i institucionalno odvojen od samog procesa pristupanja, što znači da ne može zamijeniti sistemsku reformu evropske politike prema BiH.
Zato autori insistiraju da rješenje za Bosnu i Hercegovinu nije u stvaranju posebnih ili trajno diferenciranih oblika članstva, niti u snižavanju kriterija. Naprotiv, rješenje vide u tome da se budući pristupni ugovor – kada god do njega dođe – pretvori u pravno obavezujući okvir koji zadržava nadzor i sankcije i nakon ulaska u EU. Takav pristup, kako se navodi, štiti i kredibilitet Unije i interese građana BiH, koji danas najčešće snose cijenu političke simulacije reformi.
U tom smislu, Bosna i Hercegovina se u ovom dokumentu pojavljuje ne kao izuzetak, već kao upozorenje. Bez automatskih, jasnih i finansijski utemeljenih posljedica, evropski put BiH ostaje proces upravljanja krizom, a ne instrument demokratske transformacije. EU, poručuje BiEPAG, nema problem sa alatima – ima problem s tim što ih ne koristi onda kada je to najpotrebnije.