U zemlji koja se ni trideset godina nakon rata nije dogovorila oko elementarnih činjenica iz vlastite prošlosti, istorija je i dalje jedno od najefikasnijih političkih oružja. Izjava Milorada Dodika data tokom posjete Sjedinjenim Američkim Državama, u kojoj se odgovornost za nacističke zločine i koncentracione logore iz Drugog svjetskog rata prebacuje na Bošnjake, otvara pitanje koliko je daleko domaća politika spremna ići u falsifikovanju istorije zarad kratkoročnih političkih ciljeva.
Politička analitičarka Tanja Topić smatra da se ne radi o lapsusu ili neznanju, već o svjesno građenom političkom narativu. „To je vrlo tendenciozno i vrlo smišljeno. Fokus za stradanja u Drugom svjetskom ratu i odgovornost za koncentracione logore preusmjerava se na Bošnjake, odnosno muslimane, dok se istovremeno amnestira Nezavisna Država Hrvatska i ono što su u tom periodu radile ustaše“, rekla je Topić u Buka podcastu. Prema njenim riječima, takav diskurs proizvodi ne samo falsifikovanje istorije, nego i nove političke i društvene tenzije.
Topić također upozorava da se ovakve poruke uklapaju u širi politički obrazac koji Dodik dosljedno gradi. „To je politika koja je danas na tragu pronalaženja zajedničkog imenitelja s politikom Donalda Trumpa, u kojoj Dodik nastoji prikazati sebe i Srbe kao zaštitnike hrišćanskih vrijednosti, dok se najveća prijetnja konstruira u radikalnom islamu“.
Reakcije iz Federacije BiH bile su brze i oštre. Iz SDA su poručili da je riječ o „svjesnoj i opasnoj laži“ i podsjetili da „koncentracione logore nisu pravili Bošnjaci, nego ustaški i nacistički režimi“, te pozvali Tužilaštvo BiH da ispita da li ovakve izjave predstavljaju govor mržnje. Ministri iz Vijeća ministara BiH, Elmedin Konaković i Edin Forto, ocijenili su da Dodik „svjesno proizvodi neprijatelje i lažnu sliku BiH pred međunarodnom javnošću“. S druge strane, iz Republike Srpske gotovo da nije bilo reakcija koje bi se jasno ogradile od njegovih tvrdnji, što dodatno potvrđuje Topić: „Ćutanje dijela intelektualne i akademske javnosti ovu praksu čini još opasnijom.“
Istoričar Husnija Kamberović za BUKU pojašnjava zašto je ovakva strategija posebno problematična. „Dodik nije historičar, ali kao političar vrlo vješto koristi prošlost izvan njenog stvarnog konteksta. Njemu nije stalo do približavanja historijskoj istini, nego do upotrebe prošlosti u savremenim političkim kretanjima. To je klasičan revizionistički pristup“, kaže Kamberović. Posebno problematičnim smatra prebacivanje odgovornosti za zločine NDH i sistem logora na Bošnjake. „To nije samo posve neutemeljeno, nego je krajnje licemjerno i opasno.“
Kamberović podsjeća da su svi koncentracioni logori koji su postojali na teritoriji Bosne i Hercegovine u Drugom svjetskom ratu bili uspostavljeni od strane NDH. „Bošnjaci, čak i onaj dio koji je podržavao NDH, nisu imali nikakav uticaj niti kontrolu nad tim logorima“, kaže on, pojašnjavajući da su Bošnjaci u tom periodu bili duboko podijeljena zajednica, pripadali različitim vojnim i političkim formacijama, ali iz te činjenice ne može proizaći kolektivna odgovornost. „Nikakve logore nisu otvarali. Naprotiv, dizali su svoj glas i aktivno se suprotstavljali zlu“, ističe Kamberović, podsjećajući na Skendera Kulenovića, Derviša M. Korkuta, muftiju Muhameda Kurta i muslimanske rezolucije iz 1941. godine kao primjere otpora nasilju.
Kamberović također upozorava da svoditi složenu istoriju na crno-bijele narative znači zloupotrebljavati prošlost. „To je isto kao kada bi neko svu odgovornost za zločine četnika pripisivao čitavom srpskom narodu, ili zbog Nedićevog i Ljotićevog odnosa prema Jevrejima krivio srpski narod za holokaust. Ključna linija podjele u Drugom svjetskom ratu bila je između fašizma i antifašizma, a ne između naroda“.
Kamberović podsjeća da su politički akteri u pravilu skloni istorijskom revizionizmu, ali se razlike vide u dinamici njegove upotrebe i u intenzitetu uvreda koje se tim narativima upućuju drugim političkim akterima i cijelim narodima. „U Bosni i Hercegovini smo svjedočili čak i kvazihistoriografskim pokušajima da se 13. SS Handžar-divizija predstavi kao antifašistička jedinica, ili da se partizanskim dalmatinskim jedinicama negira njihovo hrvatsko porijeklo. Posebno duboki i problematični oblici revizionizma prisutni su u interpretacijama sistema logora u Jasenovcu“.
Profesor Fakulteta političkih nauka u Banjaluci Aleksandar Savanović za BUKU objašnjava politički kontekst ovakvih izjava. „Naši političari, pa tako i Dodik, nastavljaju s neodgovornim ponašanjem i permanentnim produkovanjem kriza i zle krvi među narodima i građanima ove zemlje“, kaže Savanović. Umjesto da se bave rješavanjem realnih problema, političari, prema njegovim riječima, „neprekidno dodaju nove nesuglasice i stvaraju nove sukobe“. Revizija istorije jedan je od standardnih metoda u toj praksi. „Proizvodnja neprijatelja je najjednostavniji populistički način dobijanja podrške, bezbroj puta isproban u političkoj praksi širom svijeta“, ističe on. Takvo ponašanje je krajnje neodgovorno, opasno i, što je najtužnije, napominje, pribjegavaju mu samo oni političari koji nisu sposobni dobiti podršku kroz stvarna pitanja i politike.
U društvu kakvo je bosanskohercegovačko, koje je i dalje opterećeno ratnim traumama i dubokim nepovjerenjem, manipulacija istorijskim činjenicama ne ostaje na nivou političke retorike. Ona direktno utiče na međunacionalne odnose i mogućnost izgradnje stabilne i funkcionalne države. Izjave poput onih koje je Milorad Dodik dao tokom posjete SAD-u pokazuju koliko je revizionizam postao centralni alat političke borbe i koliko je opasno kada se prošlost koristi kao sredstvo za proizvodnju novih podjela, umjesto kao prostor razumijevanja i učenja.