Kako izgleda umiranje? Proučavanjem pacijenata koji su doživjeli iskustva bliska smrti, naučnici su korak bliže razumijevanju onoga što se u našem mozgu dešava u posljednjim trenucima.
Posljednje riječi Stiva Jobsa, legendarnog osnivača kompanije Apple, bile su jednostavne: ‘Oh wow, oh wow, oh wow’.
Njihova tajanstvenost i danas intrigira. Šta je Jobs, čovjek koji je promijenio način na koji koristimo tehnologiju, video dok se približavao smrti, nikada nećemo saznati.
Ipak, svjedočenja o iskustvima bliskim smrti ne prestaju da fasciniraju žive. Sve više se čini da se u našem mozgu dešava nešto posebno u trenutku kada osjećamo da se kraj približava.
Moždana aktivnost
Uprkos brojnim ispovijestima, sami trenuci umiranja i dalje su uglavnom nepoznanica, naročito kada je riječ o subjektivnom doživljaju tog procesa. Međutim, naučnici su posljednjih godina počeli da istražuju šta se dešava u posljednjim trenucima života, prikupljajući podatke o moždanoj aktivnosti kod pacijenata koji umiru.
Korištenjem elektroencefalograma, EEG snimanja, istraživači mogu da prate kako se obrasci moždane aktivnosti mijenjaju u minutima i sekundama prije smrti. Dosadašnji rezultati su još uvijek preliminarni, ali pokazuju karakteristične nalete usklađene neuronske aktivnosti, što ukazuje da se u mozgu zaista dešava nešto značajno kada on ‘naslućuje’ smrt.
Bolje razumijevanje ovih procesa moglo bi da demistifikuje umiranje i pruži utjehu onima koji su izgubili voljene ili se sami suočavaju sa krajem života. Istovremeno, moglo bi da ponudi i važne uvide u jednu od najvećih misterija nauke, samu prirodu svijesti.
Proučavanje smrti, posebno kada je fokus na mozgu, izuzetno je teško. Ljudi koji umru ne mogu se vratiti da ispričaju šta su doživjeli, a istraživanje osoba koje su na samrti nosi ozbiljne etičke izazove.
Neki naučnici su koristili snimke mozga, intervjue i medicinske podatke osoba koje su doživjele srčani zastoj, a zatim bile reanimirane. Ipak, to možda ne predstavlja pravu smrt, bar kada je riječ o mozgu.
Moždane ćelije imaju određene energetske rezerve koje im omogućavaju da kratko vrijeme funkcionišu i nakon prekida dotoka krvi. To znači da trenutak kada se na monitoru pojavi ravna linija, simbol smrti u filmovima, zapravo ne označava trenutnu smrt mozga.
Prema riječima doktora Ajmala Zemara, neurohirurga i neuronaučnika iz Louisvillea u saveznoj državi Kentucky, prava moždana smrt nastupa kasnije, vjerovatno više od minut nakon što srce stane. Tada EEG pokazuje potpuni prekid moždane aktivnosti, piše “BBC Science Focus”.
Kada mozak prestane da dobija kiseonik, stanje poznato kao hipoksija, pokreće se niz događaja. Najprije dolazi do naglog naleta aktivnosti, vjerovatno instinktivnog pokušaja mozga da preživi. Zatim slijedi period sporijih moždanih talasa, a potom potpuna tišina na EEG zapisu.
U nekom trenutku tokom hipoksije, moždane ćelije počinju da odumiru. Proces započinje depolarizacijom, gubitkom električnog naboja nervnih ćelija. To dovodi do masovnog oslobađanja neurotransmitera, kao i jona natrijuma, kalijuma i kalcijuma.
Upravo taj proces mogao bi da objasni snažan talas aktivnosti zabilježen na EEG snimcima životinjskih mozgova nakon smrti. Zemar ovaj fenomen naziva trofaznim talasom smrti, svojevrsnim neuronskim vatrometom u kojem neuroni nekontrolisano „pucaju“.
Ovaj talas je uglavnom posmatran kod životinja, ali postoji mogućnost da se javlja i kod ljudi. Ako tokom tog procesa čovjek nešto doživljava, vjerovatno se to dešava na samom početku, tokom prvog naleta moždane aktivnosti, kada mozak ulazi u stanje svojevrsnog prenapona.
Za razliku od talasa smrti, ova aktivnost je visoko organizovana i, kako Zemar objašnjava, vjerovatno predstavlja svesno iskustvo. To je nešto što bi mogli da dožive i oni koji prijavljuju iskustva bliska smrti i oni koji zaista umiru, iako nauka još ne može da to potvrdi sa sigurnošću.
“Mozak obično ovako funkcioniše tokom meditacije ili veoma zahtjevnih kognitivnih zadataka”, kaže Zemar. “Kao da pokušava da izvede izuzetno koordinisanu aktivnost”.
Ovaj nalet aktivnosti bio je fokus male studije Univerziteta u Michigenu. Istraživači su analizirali podatke četvoro pacijenata koji su preminuli dok su bili priključeni na EEG i EKG aparate na neurointenzivnoj nezi.
Svi pacijenti bili su bez svijesti, ali su snimci zabilježili neprekidnu moždanu aktivnost u minutima i sekundama prije smrti mozga. Kod dvoje pacijenata nije bilo značajnih promjena, ali kod druga dva zabilježeni su snažni naleti gama talasa, svega nekoliko sekundi nakon isključenja respiratora.
Gama talasi su najbrži moždani talasi i obično se povezuju sa višim nivoima svesne obrade informacija. Ova aktivnost javila se u temporoparijetalno okcipitalnim regionima mozga, takozvanoj zadnjoj kortikalnoj zoni, koja se dovodi u vezu sa svjesnim doživljajem.
Ovi nalazi suprotstavljaju se dugogodišnjem uvjerenju da se mozak pred smrt jednostavno gasi. “Dominantno mišljenje bilo je da mozak pred kraj odustaje”, kaže doktorka Džimo Borjidžin, neuronaučnica sa Univerziteta u Michigenu i autorka studije. „Naši rezultati pokazuju suprotno, neposredno pred smrt mozak je nakratko hiperaktivan.“
Njeni nalazi poklapaju se sa ranijim studijama na životinjama i ukazuju da ova aktivnost nije slučajna niti posljedica nekog spoljašnjeg signala. Slični rezultati zabeleženi su i u manjim studijama iz 2009. i 2017. godine, gdje su kod dijela pacijenata primjećeni slični naleti moždane aktivnosti nakon isključenja aparata za održavanje života.
Ipak, ovi naleti se ne javljaju kod svih pacijenata, što otvara pitanje zašto se pojavljuju samo ponekad.
Šta ljudi doživljavaju u tim trenucima ostaje nepoznato, ali Borjidžin sumnja da je možda identifikovala neuronski potpis iskustva bliskog smrti. Njeni podaci pokazuju snažnu aktivnost regiona mozga zaduženih za pamćenje, što se poklapa sa svedočenjima ljudi koji tokom takvih iskustava ‘vide’ scene iz svog života ili voljene osobe.
“Vaša porodica nije ispred vas i oči vam nisu otvorene”, kaže ona. “Ali hipoksija pokreće lanac događaja koji dovodi do prisjećanja.“
Ako talas smrti zaista pokreće sjećanja, to bi mogao biti ključ za razumijevanje posljednjih trenutaka svijesti. Ali postavlja se i pitanje zašto bi mozak trošio toliko energije na prizivanje uspomena koje nemaju očiglednu praktičnu svrhu.
Razumijevanje posljednjih trenutaka
Postoje stotine naučnih izveštaja o iskustvima bliskim smrti, a većina opisuje iznenađujuće slične doživljaje. Ljudi često govore o osećaju mira i jedinstva, o lebdenju i jarkom svjetlu ispred sebe. Česte su i priče o iskustvima van tela, kao i tvrdnje da su svjesno opažali šta se dešava oko njih, iako su bili bez svjesti.
Prema riječima doktorke Šarlot Maršal sa Univerziteta u Liageu, sama iskustva su relativno dobro opisana, ali nedostaje objašnjenje njihovog neurološkog mehanizma. U radu iz 2025. godine ona sa kolegama iznosi teoriju da kombinacija neurotransmitera i specifičnih obrazaca moždane aktivnosti može stvoriti ovakva iskustva.
Pad energije u moždanim ćelijama dovodi do pojačane aktivnosti neurona, dok mozak biva preplavljen hemijskim signalima. Povećan nivo serotonina može objasniti bogate vizuelne slike, endorfini osjećaj mira, a noradrenalin utiskivanje iskustva u pamćenje.