Kada aplikacije za kvalitet vazduha pokažu crveno, pa i ljubičasto, kada se građanima savjetuje da ne izlaze napolje, a djeci da izbjegavaju fizičke aktivnosti, pitanje više nije da li je vazduh zagađen. Pitanje je koliko je situacija ozbiljna i koliko smo spremni da se pravimo da nije.
U BUKA podcastu, o ovoj temi govorila je prof. dr Dušica Pešević, šefica Katedre za zaštitu životne sredine Prirodno-matematičkog fakulteta Univerziteta u Banjaluci. Njene poruke nisu bile ni političke, ni populističke – bile su naučne, precizne i, u završnici razgovora, izrazito alarmantne.
„Ovo je jedan od najizraženijih problema u Banjaluci – i postaje sve gori“
Profesorica Pešević već na početku razgovora jasno je definisala razmjere problema.
„Problem aerozagađenja, odnosno zagađenja vazduha, je jedan od najizraženijih problema u gradu Banja Luci, ali nažalost i u mnogim drugim velikim gradovima, pogotovo gradovima u kotlinama, dakle koji su svojim geografskim položajem u sličnoj situaciji kao što je grad Banja Luka. Sve ovo što ste naveli zapravo jesu uzroci koji dovode do ovakvog lošeg kvaliteta vazduha i možemo samo detaljnije pričati o tome šta je u stvari dominantnije i o tome šta u stvari možemo preduzeti kako bi se stanje popravilo u narednom periodu.“
Drugim riječima, problem nije ni nov ni iznenadan – ali jeste zapušten.
Grad koji je „zaključao“ vazduh iznad sebe
Jedan od ključnih razloga zbog kojih se zagađenje zadržava nad Banjalukom, kako objašnjava profesorica Pešević, jeste način na koji se grad posljednjih godina širio.
„Čini mi se da je tog zelenila sve manje. Kako raste izgrađenost terena, imamo manju cirkulaciju vazduha, odnosno manju mogućnost vjetra da te zagađujuće materije koje nastaju u prizemnom sloju vazduha nađu svoj put van grada. Što imamo veću izgrađenost terena, to je slabija cirkulacija vazduha, a u gradovima u kotlinama dolazi do pojave temperaturne inverzije i formiranja inverzionog sloja iznad grada koji ne dozvoljava vertikalno cirkulisanje vazduha.“
U takvim uslovima, objašnjava ona, sve što se ispusti u vazduh – ostaje tu.
„Sve te zagađujuće materije koje se emituju iz individualnih ložišta, termoelektrana, industrije i saobraćaja ostaju zarobljene u tom prizemnom sloju vazduha i kvalitet vazduha se pogoršava sve dok se vremenska situacija ne promijeni.“
Više ne vidimo dim – ali šteta je veća
Za razliku od ranijih decenija, kada je zagađenje bilo vidljivo, danas je opasnost neuporedivo podmuklija.
„Kada kažemo da je vazduh u Banjaluci zagađen, to uglavnom nisu povećane koncentracije sumpor-dioksida. Danas govorimo o povećanim koncentracijama lebdećih čestica PM10 i PM2,5.
PM2,5 čestice su izuzetno sitne, oko trideseti dio prečnika ljudske dlake, nevidljive golim okom, ali upravo zbog tih malih dimenzija one mogu da prodru duboko u pluća, pa čak i u krvotok.“
I tu leži ključni problem.
„Za razliku od kiselih oksida koji su izazivali akutne reakcije, lebdeće čestice ostavljaju dugotrajne, hronične posljedice koje ne možemo odmah povezati sa uzrokom. Dugotrajno izlaganje organizma takvoj vrsti zagađujućih materija dovodi do zdravstvenih problema koje je teško ispratiti i dokazati u kratkom roku.“
Plastika, guma i otrovi gori od bojnih
Jedan od najupečatljivijih i najalarmantnijih dijelova razgovora odnosio se na ono što se u Banjaluci – i širom BiH – svakodnevno loži.
„Spaljivanjem plastike i gume nastaju dioksini i furani koji se smatraju štetnijim čak i od bojnih otrova.
To se odnosi i na spaljivanje otpada u dvorištima, jer takva praksa značajno doprinosi lošem kvalitetu vazduha.“
Riječ je o polutantima koji se vezuju za lebdeće čestice i ulaze u organizam, često bez ikakvog trenutnog simptoma.
„Ako ništa ne uradimo – ovo je scenarij koji nas čeka“
Završni dio razgovora u BUKA podcastu bio je, bez dileme, najteži.
Profesorica Pešević iznijela je podatke koji ostavljaju malo prostora za relativizaciju.
„*„Činjenica je da je ove godine kvalitet vazduha mnogo lošiji nego što smo imali prošle godine. Samo u prva dva mjeseca smo imali, čini mi se, 38 dana u kojima su prekoračene dozvoljene granične vrijednosti za lebdeće čestice PM10, a prema zakonu te vrijednosti se ne bi smjele prekoračiti više od 35 puta godišnje. Znači, mi smo to uspjeli da uradimo u prva dva mjeseca, odnosno tokom januara i februara. To se odnosi na 2025. godinu, a onda kada je počela grejna sezona, to je, da kažemo, otišlo nekoliko puta više nego što je zakon propisuje. Međutim, ono što nije propisano zakonom jeste šta se dešava kada se te vrijednosti prekorače, a mi to imamo. Gledajući vrijednosti u 2026. godini, skoro da nije bilo dana da nisu prekoračene granične vrijednosti. Govorimo o graničnim vrijednostima koje iznose 50 mikrograma po metru kubnom, a mi smo posljednjih dana imali koncentracije koje su nekoliko stotina mikrograma po metru kubnom. To su, dakle, višestruko veće koncentracije od onih koje su zakonom propisane kao granične i tolerantne vrijednosti. Ako uzmemo sve to u obzir, činjenica je da ako ništa ne uradimo, kvalitet vazduha će biti sve lošiji. Samim tim ćemo biti sve više zarobljeni u zatvorenim prostorima, kao u periodu korone, kada nam se preporučivalo da uopšte ne izlazimo napolje. Međutim, to nije ni prirodno ni moguće. Ljudi moraju da funkcionišu, moraju da idu na posao, u školu, moraju da izlaze i da se kreću. Svojim nečinjenjem ćemo ugroziti naše normalno funkcionisanje i naš život, a da ne pričamo o zdravlju koje će nedvosmisleno biti sve više ugroženo. Istraživanja pokazuju da u Bosni i Hercegovini imamo preko 3.300 prijevremenih smrti godišnje koje su posljedica zagađenog vazduha. Ako ništa ne uradimo, a činjenica je da je vazduh bio mnogo lošiji u 2025. godini nego u 2024. ili 2023, a 2026. očigledno ide u istom pravcu, ne možemo očekivati ništa dobro ni po kvalitet vazduha, ni po zdravlje stanovništva.“**“ zaključila je gošća u podcastu BUKE.