Neumornim trudom i upornošću Sunčica Spasojević, studentkinja pedagogije na Univerzitetu u Banjaluci, ruši predrasude dokazujući da gubitak vida nije prepreka za ostvarenje snova.
Sa jasnim ciljem da postigne punu samostalnost ona je za “Glas Srpske” ispričala kako je u oktobru prošle godine započela život u gradu na Vrbasu.
– Rođena sam u Derventi iz blizanačke trudnoće. Moja majka je morala na hitni carski rez u šestom mjesecu, a pošto sam ja jedina preživjela, bila sam u inkubatoru između dva i tri mjeseca. Navodno je medicinska sestra zaboravila da mi zaštiti oči te je došlo do oštećenja očnog živca, što je dovelo do potpunog gubitka vida – pojasnila je ona.
Prema njenim riječima, najveća motivacija i pokretač za upis na fakultet bila je njena želja da sudbinu uzme u svoje ruke i izgradi put ka potpunoj samostalnosti.
– Činjenica je da je izbor zanimanja kojima mogu da se bavim sužen. Zato je pedagogija odlična opcija, jer volim rad sa djecom i mislim da je to dobar put za mene. Cilj mi je da pronađem smisao u nečemu što mi može donijeti sigurnost i samostalnost te da što manje zavisim od drugih – kazala je Sunčica.
Kako kaže, zadovoljna je svojim snalaženjem u prostoru, s obzirom na to da je relativno kratko u Banjaluci.
– Savladala sam neke svakodnevne životne vještine. Sama idem do fakulteta od studentskog doma, gdje boravim tokom studiranja. U srijedu sam stigla u grad, a već u ponedjeljak sam sama krenula na predavanja. Ponekad prošetam sa kolegama, ako mi je neki put problematičan ili nepoznat. Putanje kojima se krećem učim napamet. Zvuči naporno, ali i nije toliko kada se nešto zaista želi – objasnila je ona.
Tehnologija u velikoj mjeri olakšava život slijepim osobama, kako kaže, a iako nije sve u potpunosti prilagođeno, uvijek nađe način da se adaptira i pripremi za kolokvijume i ispite.
– Neke knjige nisu digitalizovane kako bi trebalo, ali sam pronašla način da mi određeni materijali budu štampani na Brajevom pismu. Učim na različite načine, koristim audio-knjige, aplikacije za opisivanje slika, a računar i telefon koristim pomoću govornog softvera, odnosno sinteze govora. Svjesna sam loših strana tehnologije, ali mi istovremeno mnogo olakšava život i svakodnevicu – navela je ona.
Sunčica je istakla važnost podrške koju dobija od porodice i prijatelja, koji su doprinijeli jačanju njenog samopouzdanja i volje, jer samostalan život i kretanje zahtijevaju veliku koncentraciju i fokus.
– Najveća sreća je što se moji roditelji nikada nisu prema meni ponašali kao da imam neki problem. Nisam imala u glavi ograničenja i misli da nešto ne mogu zato što ne vidim. Svjesna sam da postoje neka ograničenja i izazovi, ne mogu da vozim ili da se bavim nekim sportovima, ali nađem način da savladam sve što mi je potrebno da bih bila samostalna, poput kuvanja. Naravno, nije lako pronaći snagu, ali tu su bliski ljudi koji su mi uvijek bili najveća podrška – naglasila je ona.
Pomoć profesora i kolega sa fakulteta, kako kaže, ne izostaje i smatra da je imala sreće jer je okružena takvim ljudima, iako postoje i određeni izuzeci.
– Zadovoljna sam pristupom kolega i profesora prema meni. Ima onih koji su manje prilagodljivi i kojima je potrebno dodatno objasniti. Uglavnom imam dobra iskustva i većina se trudi da pomogne. Treba biti obazriv, jer uprkos tome što neki imaju želju da pomognu, nemaju svi kapacitet da to urade na pravi način – ispričala je Sunčica.
Dodala je da slobodno vrijeme voli da iskoristi za druženje sa prijateljima i kreativan rad, iako ga u posljednje vrijeme nema mnogo zbog fakultetskih obaveza.
– Dani su mi pomalo haotični zbog ispitnog roka koji je u toku, ali ipak pronađem vrijeme za stvari koje me ispunjavaju, poput šetnje i druženja sa prijateljima. Volim kreativan rad, pisanje tekstova i poezije, koju ponekad posvetim svojim prijateljima. Volim da čitam, slušam muziku i obožavam životinje. Ogromna želja mi je da jednog dana imam psa vodiča – ispričala je ona.
Želi da poruči da je u životu najbitnije imati volju i prave ljude oko sebe.
– Mi smo osobe kao i sve druge. Svako od nas je različit i ličnost za sebe. Smatram da bi ljudi trebalo više da se edukuju i da pristupaju sa manje diskriminacije i predrasuda – naglasila je Sunčica Spasojević.
IZAZOVI
Sunčica Spasojević rekla je za “Glas” da je kretanje sa bijelim štapom izazovno, s obzirom na to da još nije imala mnogo iskustva u našem gradu.
– Mislim da bi kao prvi korak dobra ideja bila postavljanje zvučnih semafora, koji bi olakšali kretanje po gradu. Pored problema sa kretanjem, željela bih da naglasim važnost edukacije, jer mnogi ljudi ne znaju na koji način mogu da pomognu, a to je jedan od najvažnijih koraka. Sa manje predrasuda i poistovjećivanja ovaj svijet bi bio ugodnije mjesto za sve nas – istakla je ona.