Za sve veći broj građana u Bosni i Hercegovini jedna plata odavno nije dovoljna za normalan život. Troškovi stanovanja, hrane i režija konstantno rastu, dok primanja ostaju ista ili se povećavaju tek simbolično. Zbog toga se ljudi snalaze kako znaju i umiju – najčešće rade dodatne poslove, ali bez ugovora i ikakve sigurnosti.
Na Zapadu bi se ovakav vid dopunskog rada nazivao „mini job“, dok je u BiH to uglavnom – rad na crno. Nakon redovnog radnog vremena, građani rade sitne fizičke poslove, usluge, honorarne i online poslove, često i vikendima. Sve to bez prijave, bez plaćenih doprinosa i bez ikakve pravne zaštite.
Ako se razbole, ostanu bez ikakvih prihoda. Ako ih poslodavac ne isplati, nemaju kome da se žale. Ipak, mnogi nemaju izbora.
Siva ekonomija postala je dio svakodnevice. Iako su institucije svjesne razmjera ovog problema, često zatvaraju oči jer bi bez dodatnog rada na crno brojne porodice ostale bez osnovnih sredstava za život. Ljudi ne rade dva posla da bi živjeli luksuznije, već da bi mogli platiti račune, kupiti hranu i pokriti kiriju.
Posebno teška situacija je za mlade i porodice s djecom. Mladi najčešće rade povremene i sezonske poslove bez ugovora, dok roditelji, uz redovan posao, traže bilo kakvu dodatnu zaradu kako bi preživjeli mjesec. To više nije stvar izbora, već čista nužda.
Dok se političari i institucije bave statistikama i prosječnim platama, realnost na terenu je sasvim drugačija. U BiH se danas preživljava kombinovanjem više poslova, stalnim snalaženjem i radom bez ikakve sigurnosti. Sve dok jedna plata ne bude dovoljna za osnovne životne troškove, rad na crno i siva ekonomija ostat će jedini način da se „izgura mjesec“.