U nedjelju je dužnost preuzela Delsi Rodrigez (55), pravnica i dugogodišnja najbliža saradnica dosadašnjeg šefa države Nikolasa Madura. Samo nekoliko dana nakon američkog vojnog napada na Venecuelu i zarobljavanja Madura, ona je – zasad – najmoćnija žena u zemlji.
Rodrigez utjelovljuje bolivarski socijalizam s pragmatičnim obilježjima, kažu analitičari. Na svom prvom javnom nastupu kao privremena predsjednica uz nju su stajali njen brat Horhe Rodrigez, predsjednik parlamenta, kao i ključne figure vojske – presudni faktor moći. Bio je to demonstrativan signal: grupa koja je dosad dijelila vlast s Madurom ostaje ujedinjena.
Balansiranje između Vašingtona i čavizma
Ali koliko dugo? Venecuela ima oko 2.500 generala i admirala, svaki sa vlastitim poslovnim interesima. Rodriguez nije omiljena u bezbjednosnim strukturama, objašnjava ekonomista Manuel Sutherland:
„Vojska ima vlastite zahtjeve. Ona će biti pod ogromnim pritiskom i moraće tvrdo pregovarati kako se ne bi stekao utisak da spašava samu sebe, a ostale ostavlja na cjedilu.“
Rodrigez balansira između dva bloka. S jedne strane mora držati pod kontrolom tvrdu jezgru čavizma, prije svega ministra unutrašnjih poslova Diosdada Cabella. S druge strane mora zadovoljiti Vašington. Zato obećava “saradnju” sa SAD-om u trgovini naftom, ali istovremeno optužuje: trgovina drogom i ljudska prava bili su samo izgovor za američki napad – “pravi razlog je venezuelanska nafta”.
Tramp to na kraju ni ne krije: ne govori o demokratiji, nego o resursima. Nekoliko dana nakon napada najavio je da će SAD dobiti do 50 miliona barela venezuelanske sirove nafte – vrijednih oko 2,8 milijardi dolara. A prijetnja američkog predsjednika bila je jasna: ako Delsi Rodrigez ne bude sarađivala, platiće višu cijenu nego Maduro.
Izigrana nositeljica nade
Na drugoj strani venezcelanske politike stoji – zasad izigrana – nositeljica nade: Maria Corina Machado (57), inženjerka. Svojom harizmom je prije izbora 2024. u vrlo kratkom roku okupila veliku većinu Venezuelanaca i ujedinila rascjepkanu opoziciju.
Konzervativna, tržišno liberalna i pripadnica desnog krila opozicije, uzor joj je Margaret Tačer. U svojoj radikalnoj nezavisnosti utjelovljavala je nadu u političku promjenu. No vlast joj je 2024. zabranila kandidaturu. Umjesto nje kandidirao se Edmundo González Urrutia.
Opozicija je objavila izborne zapisnike koji su pokazivali njegovu jasnu pobjedu sa 67 posto glasova. Režim je ipak proglasio Madura pobjednikom, bez ikakvih dokaza. Kada su protesti brutalno ugušeni, Machado je – suočena s prijetnjama hapšenja i ubistva – morala otići u ilegalu.
Nobelova nagrada za mir
Nakon jedanaest mjeseci skrivanja tek se nedavno prvi put ponovo pojavila u javnosti – u Oslu, na dodjeli Nobelove nagrade za mir. Za mnoge je to bila kontroverzna odluka Nobelovog komiteta, jer je Machado podržavala američke vojne intervencije.
Nagradu je čak posvetila američkom predsjedniku i rekla da bi je rado podijelila s njim. U intervjuu za desničarsku američku televiziju Fox izjavila je:
„Rado bih mu lično rekla da venezuelanski narod ovu nagradu želi podijeliti s njim. Ono što je učinio je istorijsko – veliki korak prema demokratskoj tranziciji.“
Ali izgleda da su joj svi napori uzaludni. Upravo sada, kada se promjena vlasti čini nadohvat ruke, Tramp je ignoriše. „Ona je simpatična žena, ali u vlastitoj zemlji nema ni podršku ni poštovanje“, rekao je Tramp usputno novinarima. Bio je to težak šamar. Ipak, Machado se ne predaje. Ove sedmice putuje u SAD kako bi se sastala s njim, kako je Tramp najavio.
Vojska kao presudni faktor
Veliki problem je, objašnjava ekonomista Sutherland, to što „Machado nema poštovanje ni unutar oružanih snaga, ni unutar čavističkog pokreta“. Vojni i politički vrh je otvoreno prezire. A bez vojske se u Venecueli ne može vladati – niti sprovesti promjena vlasti.
Oružane snage su decenijama duboko isprepletene s politikom i ekonomijom. Kontrolišu ključne industrije, naftni sektor i distribuciju hrane. Maduro je generalima sistematski dijelio privilegije, funkcije i unosne poslove.
I Rodrigez igra tu igru, svjesna da bez vojnog vrha ne može opstati. Machado, s druge strane, nema nikakav pristup kasarnama. Njeni pristalice su na ulicama, a ne u vojsci.
Dvije žene, dva svijeta: Delsi Rodrigez manevriše između centara moći, s vojskom iza sebe – barem zasad. María Corina Machado iz egzila pokušava ostati politički relevantna, bez odlučujuće poluge u rukama.