Foto BUKA: Protestu Banjaluci koji je održan nakon ubistva žene u Bihaću
U Tuzli je juče došlo do ubistva ženske osobe. Prema pisanju medija muškarac inicijala S.M. iz vatrenog oružja usmrtio je suprugu nakon čega je pucao u sebe u namjeri da i sebi oduzme život. Muškarac je poslije preminuo.
Prema pisanjima medija ovo je u deveto ubistvo žene u 2022. godini u Bosni i Hercegovini.
Femicid je fenomen koji označava
zločine iz mržnje nad osobama ženskog pola motivisanog polom žrtve, ali on kao
takav nije prepoznat u zakonskom okviru BiH.
Aleksandra Petrić, iz Fondacije Udružene žene, kaže da se kroz dugogodišnju praksu pružanja
specijalizovane podrške ženama koje su preživjele nasilje, nevladine
organizacije u BiH godinama ukazuju da žene koje su preživjele nasilje nemaju
povjerenje u rad institucija, odnosno da će dobiti pravovremenu i senzibilisanu
zaštitu koja je prilagođena njihovim potrebama.
“Nebrojeni su slučajevi u
kojima žene nakon prve prijave nasilja ne prijavljuju drugi događaj nasilja jer
nisu dobile podršku – hitne mjere zaštite i zaštitne mjere se ne izriču u svim
slučajevima u kojima žena treba pomoć i zaštitu, istrage i podizanje optužnice
mogu trajati više mjeseci pa i godina, sudski postupci se u pravilu završavaju
uslovnim ili veoma blagim kaznama prema počiniocima. Važno je naglasiti da se
žene prijavom nasilja izlažu dodatnom bezbjednosnom riziku od ponavljanja
nasilja od strane počinioca, u većini slučajeva se nasilje intenzivira, pa i
zavšava ubistvom žene u ekstremnim slučajevima. Stoga odsustvo je hitne reakcije
institucija nakon prijave nasilja u direktnoj vezi sa malim brojem prijavljenih
slučajeva nasilja od strane žena koje su mu izložene”, rekla je ranije za BUKU
Aleksandra Petrić.
Dodaje da primarnu odgovornost
nose javne institucije koje su prepoznate kao subjekti zaštite od nasilja i
nedopustivo je prebacivati odgovornost za nasilje na žene koje su ga
preživjele.
“Sudovi su samo jedna od karika u
lancu zaštite, stoga je potrebno da svi profesionalci/ke koji dolaze u dodir sa
ženama koje su preživjele nasilje i koji imaju pristanak žrtve odnosno njenu
prijavu nasilja reaguju hitno, senzibilisano, odgovorno i prilagođeno situaciji
i potrebama u svakom slučaju, poštujući propise i obavezujuće standarde u
oblasti zaštite od nasilja. Stavovi profesionalaca/ki koji i dalje posmatraju
nasilje prema ženama kao privatnu stvar žene koja ga je doživjela, a nasilje
prema ženama i djevojčicama kao manje društveno opasna djela koja zahtijevaju
blaže kažnjavanje se moraju mijenjati i zakoni dosljedno primjenjivati.
Profesionalci/ke koji propuštaju da zaštite žrtvu moraju biti pozvani na
odgovornost i adekvatno sankcionisani”, istakla je Aleksandra.
Ona ističe da žene izložene
nasilju moraju znati da će prijavom nasilja biti zaštićene i sigurne od
ponavljanja i eskalacije nasilja i da im je ta zaštita i sigurnost garantovana
od strane javnih institucija.
“Ukoliko ova zaštita i sigurnost
izostaje, poruka je jasna. Žena žrtva nasilja nije i nikada ne može biti
odgovorna za nasilje kojem je izložena i odgovornost za nasilje je isključivo
na počiniocu nasilja, te javnim institucijama ukoliko propuste da blagovremeno
i efikasno pruže zaštitu, procesuiraju i
kazne počinioca”, pojašnjava naša sagovornica.
Azra Berbić, pravnica i aktivistkinja Centra za mlade KVART, kaže da
je važno istaći činjenicu da kada se desi femicid njemu je gotovo uvijek
prethodilo nasilje i to u različitim oblicima, od fizičkog i seksualnog, do
uznemiravanja, prijetnji, pritisaka, psihološkog i ekonomskog nasilaj.
“Dakle, poenta je da se femicid
nikada ne dešava iznenada ni slučajno. Mi nažalost svjedočimo upravo te, da se
sistem prema femicidu odnosi kao da se on desio iznenada, kao da žene nisu
prethodno prijavljivale nasilnika. Užasavajuća je činjenica da u većini
slučajeva nije ni došlo do sudskog postupka i pravosnažne presude već da uopšte
sistem nije ni podigao optužnicu protiv nasilnika iako zakon jasno kaže da se
rodno zasnovano nasilje ne smije tolerisati i da se mora kažnjavati. Prakse se
moraju mijenjati jer nakon što se femicid desi jedina žrtva nije ubijena žena,
često iza nje ostaju djeca”, rekla je za BUKU Azra.
Prakse će se, smatra Azra, početi
mijenjati onog trenutka kada se počne pokretati pitanje krivične odgovornosti
svih onih koji se nalaze u sistemu koji u prvom redu po prvoj prijavi nasilja
ne kazni nasilnika i ne pruži zaštitu žrtvi.
“Nedopustivo je da žena trpi
nasilje kontinuirano, to prijavljuje i onda na kraju kada se femicid desi to
bude kvalifikovano kao ‘obično’ ubistvo a zapravo nije, svako ko se nalazi u
lancu sistema zaštite žrtve i procesuiranja počinitelja krivičnog djela nasilja
snosi dio te krivične odgovornosti ne sam počinitelj femicida. Želim također
naglasiti da smo i svi mi, obični građani i građanke, ako smo znali da se
nasilje dešava a isto nismo prijavljivali također odgovorni. O nasilju se ne
treba pričati iza leđa žrtve na kafama, na njega moramo reagovali prijavom. To
je naša zakonska obaveza, a sistem je dužan postupati po službenoj dužnosti.
Samo zajedničko djelovanje nas građana i građanki i sistema može doprinijeti
prevenciji femicida”, rekla je za BUKU Azra.
Ona ističe da sistem šalje sasvim
jasnu poruku:
“Sistem te neće zaštititi, sistem
neće blagovremeno i na adekvatan način kazniti nasilnika. Voljela bih da je
drugačije, ali ne vidim velike pomake posljednjih godina. Bosna i Hercegovina
je ratifikovala Istanbulsku konvenciju kojom se obavezala da će u okviru
sistema stvoriti sve neophodne mehanizme zaštite žrtve nasilja. Međutim, iz ličnog iskustva mogu reći da
sistem nema dovoljno blagovremene, efikasne mehanizme i prakse koji će žrtvi
nasilja pokazati da nije sama i da će stati u njenu zaštitu. Kada se desi
slučaj uznemiravanja, kroz koji sam ja prolazila duže od godinu dana sistem
jednostavno ne zna kako da reaguje. Kada ne vidite konkretne rekacije osjećate
se bespomoćno. Kako se tek osjeća žena koju je partner pretukao, ona prijavila
nasilje i onda samo nekoliko sati poslije privođenja nasilnik bude pušten i
uglavnom se vrati na mjesto gdje je počinio nasilje. Kako se osjeća žena koja
preživljava nasilje, nema snage da
prijavi nasilnika, tom nasilju svjedoče komšije, prijatelj pa čak i
porodica a oni okreću glavu”, kaže Azra.
Dodaje da će sutra kad se desi femicid
ti koji su znali za nasilje, a nisu ga prijavili, davati izjave medijima kako
je počinitelj femicida “bio fin, miran, povučen”, “bio je samo ljubomoran, on
je nju volio”, i onda tako svi zajedno, sistem, građani, komšije, prijatelji,
mediji učestvujemo u relativizaciji nasilja.
“Kada se desi prijava nasilja,
bilo da je to nasilje prijavila žrtva, njene komšije, neko s ulice, sistem bi
ga trebao tretirati kao teško krivično djelo jer iz ovih slučajeva femicida
koji su u porastu u BiH ali i cijelom regionu vidimo da je zapravo svaki slučaj
nasilja potencijalni femicid”, pojašnjava Azra.
Mirjana Ćuskić iz Helsinškog odbora za ljudska prava rekla je da
pored toga što su žrtve nasilja od strane svojih partnera ili bližih članova
porodice, žene u Bosni i Hercegovini su žrtve i jednog trulog političkog i
pravnog sistema koji ne samo da im ne pruža adekvatnu zaštitu, nego ih ostavlja
na marginama društva, ne mareći o njihovim svakodnevnim brigama i borbama za
goli život.
“Ukoliko nikada nisu završile u
bolnici sa težim tjelesnim povredama nakon porodičnog nasilja, u očima sistema,
žene na kojima se ne vide modrice nisu žrtve. Sistematsko psihološko nasilje
nad žrtvama je u svakodnevnom porastu, te spori sudski procesi i
nesankcionisanje gnusnih oblika nasilja nad ženama direktno utiču na porast
broja ubijenih žena u Bosni i Hercegovini. Čak i ukoliko se desi da sankcije
postoje, one su rijetke i minorne u odnosu na počinjena djela, pa nasilnicama
daju podstrek da ga i dalje čine, bez straha od odgovornosti i adekvatne
kazne”, kaže za BUKU mirjana.
Ona dodaje da živimo u
okolnostima u koji veliki broj stanovništva nema povjerenje u policiju i
pravosuđe, pa u skladu sa tim ne možemo vjerovati ni da postoji efikasan način
da se sudske prakse u bliskom periodu mijenjaju na bolje.
“Istraživanja pokazuju da manje
od polovine krivičnih prijava za porodično nasilje dovede do podizanja
optužnice protiv nasilnika. Iako većina pokrenutih postupaka kao rezultat ima
osudu okrivljenog, veoma mali broj nasilnika bude osuđen na kaznu zatvora, te
je u ovakvim situacijama teško ohrabriti žrtve da prijave nasilje. Ono što
uvijek možemo, kao građanke i građani, svim demokratskim sredstvima vršiti
pritisak na nadležne institucije da rješavaju ovakve slučajeve po hitnim procedurama
i najoštrije sankcionišu sve one koje šire nasilja govor mržnje, a uporedo sa
tim biti podrška svim žrtavama da nasilje prijave i osigurati im mirno i
sigurno okruženje kako bi što prije prevazišle doživljene trauma”, pojašnjava
naša sagovornica.
Mirjana kaže da se ovakvim ignorantskim
pristupom ženama samo ostavlja poruka da budu tu gdje jesu i da ne preduzimaju
ništa protiv nasilnika, da “ćute i trpe”, jer tako treba i mora.
“Žene žrtve nasilja u velikom
broju slučajeva nemaju podršku ni svojih porodica koje uglavnom smatraju da je
pravda u ovim slučajevima nedostižna i da bi bilo kakvim skretanjem pažnje na
ono što proživljava žena mogla obrukati djecu i porodicu. Ovakvi stavovi su
poražavajući, ali dominatni i doprinose višestrukoj patnji žrtvava koja zbog
nedostatka podrške i neadekvatnog pristupa policijskoj i sudskoj zaštiti često
ostaju zarobljene u lancima nasilja”, rekla je Mirjana.
Naša sagovornica na kraju kaže da
nasilje nije niti ikada smije biti privatna stvar. Posebnu odgovornost za
ovakve stanje snose nadležne institucije koje često otvoreno izražavaju
mizoginističke stavove, sporo reaguju ili ne reaguju uopšte na slučajeve
nasilja. U praksi vidimo da su takve reakcije uglavnom formalne prirode, te da
ne dovode do procesuiranja i sankcionisanja nasilnika, što im ostavlja širok
prostor da se i dalje ponašaju nasilnički. To ujedno dodatno obeshrabruje
žrtve, pa ukoliko se i odluče da prijave nasilje, nakon toga žive u strahu od
ishoda takvih postupaka koji su često dugotrajni i uglavnom ne doprinose
dostizanju pravde.
Podsjetimo da su prije tačno mjesec dana, 14. oktobra, žene iz 20. gradova iz Bosne i Hercegovine izašle na ulice. Neposredan povod za proteste je ubistvo žena u Bihaću od strane
njenog partnera, a cilj okupljanja je da institucije shvate važnost
promjene zakona i uvođenje femicida kao posebne kategorije zločina, kao i
da nadležni shvate važnost prevencije nasilja.