To je naziv filma Žerara Urija iz 1959, prve francuske komedije o drugom svetskom ratu, i prvog filma Brižit Bardo u kojem su kritičari pohvalili njen glumački talent. Film je i danas ljubak i smešan, čini mi se zaista najbolji u njenoj karijeri. Babet je uistinu najbolja kad ide u rat, pravi rat vodila je za životinje.
BB se morala pojaviti kao odgovor na zasićenost američkim seksualnim fantazmama i cenzurama u filmu, u rasponu od bujnih a pokvarenih Lane, Ave i Rite do aseptične Doris Dej i bestelesne Odri Hepbern, a da im nikad i nigde i nijednoj odeća nije pala ispod strogo propisane granice, čak ni Merilin Monro, koja je samo na to čekala, i svo muškinje sa njom… Eto BB, i ups! – peškir odmah sklizne do nepristojnog dela leđa! Evropa je posle rata imala svoje seksualne fantazme, recimo Anu Manjani, radničku, stvarnu, strasnu, siromašnu, u neizbežnom crnom kombinezonu i necenzurisanu: bila je to leva Evropa. Bila je tu i Izolda Izvickaja, koju su na festivalu u Kanu nazvali sovjetskom Merilin: ona se u „Četrdeset prvom“ režisera Grigorija Čuhraja (1956) pojavljuje potpuno gola, sa isto tako golim Olegom Striženovim, ali postrance, jer suše na vatri mokru odeću. Premda je to još i danas najbolji sex on the beach film svih vremena, drama je jača od seksa, a tek poruka! Staljin je umro, sovjetskim cenzorima bilo je važno da crvena na kraju ubija beloga, ljubav obaška.
BB je u svemu tome označila kraj cenzure i kraj visokog smisla i društvene odgovornosti. Ona je buržujka, vizualno ponajviše predrevolucionarna libertenska pastirica iz 18. veka, i seks je za nju slobodan, arbitraran i čest, dok je za zbunjene partnere više egzistencijalistički i poguban. Ona malo govori, a često pući usta, u ono davno nebotoks doba, i sve je prirodno… sem trepavica i frizure. To je doba krejona i žipona, balerinki i bikinija, blajhanja, tapiranja, vespi i tvista, francuske degolovske samouverenosti. BB se udaje, razvodi, svlači i oblači sebe i tlači bogataše u zvoncarama. I u četrdesetim, kao Greta Garbo, povlači se iz industrije filma, i nastupa gola samo za najupornije paparace.
BB je mogla biti Babet i voditi rat za životinje – bilo bi dovoljno za mene, a i za Simon de Bovoar, koja nije mnogo dobila u intervjuu sa njom. No nije se mogla otresti zvoncara i bogataša, i završila je kao gadna desničarka, pristaša i sponzorka Le Pena i kćerke mu. Previše slika i zvukova, previše plitke simbolizacije… Ostaje sloboda izbora, i za mene je dovoljan broj mačaka, pasa, magaraca, konja, krava, zeka, lisica, vukova i drugih životinja koje od tamo, sa druge strane, poručuju da je kod njih dobrodošla.