Svako jutro u 57 narodnih kuhinja širom Bosne i Hercegovine počinje tiho, ali uz dug red ljudi koji čekaju svoj topli obrok. Svakog dana gotovo 19.000 građana BiH dolazi po hranu u narodne kuhinje. Ovaj broj svjedoči o urušavanju životnog standarda, rastu siromaštva i raspadu sigurnosnih mreža u društvu.
U Bosni i Hercegovini se gotovo svaka peta osoba nalazi ispod linije siromaštva, bez dovoljno sredstava da osigura osnovne namirnice. Prema procjenama Ujedinjenih nacija i različitih istraživanja, više desetina hiljada ljudi koji nisu registrovani na listama javnih kuhinja i dalje se bore u tišini, mnogi zbog ponosa ili zbog nedostatka informacija. U nekim zajednicama situacija je i kritičnija, jer u preko 70 opština i gradova u BiH ne postoji nijedna javna kuhinja, pa ljudi koji bi mogli tražiti obrok nemaju ni to osnovno pravo kad im zatreba.
Kad hrana postane luksuz, a bacanje hrane paradoks
Ironija je što BiH godišnje baci stotine hiljada tona hrane, dok istovremeno hiljade ljudi gladuju. Istraživanja pokazuju da se samo u jednoj godini odbaci oko 400.000 tona hrane, koja bi mogla da se iskoristi za mnogo veći broj ljudi. Ekstremno siromaštvo u BiH pogađa stotine hiljada ljudi. Prema nekim procjenama, gotovo 700.000 osoba je na rubu siromaštva, živeći s minimalnim primanjima ili u potpunoj nesigurnosti svakog mjeseca.
“Siromaštvo nije posljedica lične nesposobnosti, već sistemske nebrige vlasti o svojim građanima. Dok tone hrane završe na deponijama, stotine hiljada ljudi svakodnevno se bore za svoj topli obrok. To je problem koji zahtijeva hitnu socijalnu intervenciju i bolje upravljanje resursima”, kaže za BUKU Aleksa Milojević, ekonomski analitičar.
Među onima koji dolaze po obrok su i radno sposobni ljudi sa niskim primanjima, zaposleni koji rade za minimalac, penzioneri čije penzije nisu dovoljne ni za lijekove, te porodice sa malom djecom čiji roditelji ne mogu da pokriju troškove osnovnih namirnica.
Portreti života i dostojanstva iza brojki
Red ispred kuhinje u Bijeljini, u zimsko jutro, podsjeća na scenu koju mnogi ne žele da vide.
Halid Imširović, čovjek srednjih godina, bez posla, stoji u redu držeći plastičnu posudu.
“Žena mi je invalid, sinovi teško bolesni. Ja sam već star, ne mogu naći posao. Tražio sam na građevini, nema gdje nisam išao, ali bez uspjeha. Ovaj obrok koji dobijemo u bijeljinskoj Narodnoj kuhinji, to nam je sve, od toga živimo”, priča za BUKU Imširović.
U Bijeljini, gradske vlasti svake godine izdvajaju oko 250.000 KM za rad kuhinje. To omogućava svakodnevnu pripremu obroka, ali kapacitet ne može da “diše” s rastućim potrebama građana. Distributeri organizuju podjelu obroka na više punktova, te dostave na kućnu adresu starijim ili nepokretnim osobama, ali lista onih kojima je pomoć potrebna ne prestaje da raste.
“Narodna kuhinja u Bijeljini svakodnevno distribuira obroke na sedam punktova, pet u gradu i dva na području Janje. Takođe, vršimo i preko 50 kućnih dostava za one sugrađane koji nisu u mogućnosti da dođu po hranu. Radnim danima, pripremaju se kuhana jela sa junećim mesom, uzimajući u obzir različit nacionalni sastav korisnika. Vikendom, kada ne radi kuhinja, dijele se suvi obroci: naresci, paštete, hljeb, voće, jer tada nema distribucije. Na godišnjem nivou se nabavi oko 50.000 hljebova. Značajna sredstva izdvajaju se i za nabavku mesa, kao i nabavku svježeg povrća i voća od lokalnih proizvođača, koje se mjeri u tonama. Od osnivanja, kuhinja neprekidno funkcioniše. Isporuka je izostala samo dva dana tokom 2014. godine, u vrijeme kada su Bijeljinu pogodile katastrofalne poplave”, kaže za BUKU Mitar Škorić, šef Odsjeka za zajedničke poslove u Gradskoj upravi Bijeljina.
Socijalni radnici naglašavaju da su humanitarne akcije i volontiranje ključni resursi u zimskim mjesecima kada su potrebe naročito velike.
Stručnjaci upozoravaju da trenutni trend siromaštva nije slučajan, već je direktna posljedica nerazvijene socijalne politike, rastućih cijena hrane i stagnirajućih prihoda građana. Inflacija, koja je godinama prisutna, povećala je cijene osnovnih namirnica i energije, dok plate i penzije nisu uspjele pratiti taj rast.
„Ono što posebno pogađa najsiromašniji dio stanovništva jeste hrana. Nije svejedno ko troši 50% svog dohotka na osnovne namirnice, a ko samo 20%. Porast cijena stoga najteže pogađa upravo one sa najmanjim primanjima. Nažalost, država nema adekvatne mjere socijalne zaštite. Nemamo mogućnost da zaustavimo inflaciju, jer nemamo dovoljno vlastite proizvodnje, niti robne rezerve kojima bi mogli intervenisati na tržištu u slučaju naglog rasta cijena”, kaže za BUKU Aleksa Milojević, ekonomski analitičar.
Narodne kuhinje u BiH danas nisu samo mjesto gdje se dijeli topli obrok, one su ogledalo društva koje se suočava s temeljnom krizom sigurnosti hrane i ekonomskih mogućnosti. U zemlji gdje godišnje tone jestivih namirnica ostaju neiskorištene, ljudi se bore da prežive svaki dan.