Južnokorejsko ministarstvo obrane objavilo je da je samo u srijedu,
2. studenoga, lansirala 23 projektila različitih tipova, više nego ikad.
Jedna od balističkih raketa kratkog dometa, lansirana u smjeru
južnokorejskog otoka Ulleunga, aktivirala je uzbunu za zračni napad i
izazvala bijes Seula jer je prešla preko sjeverne morske granice
razdvajanja. Dan kasnije lansirala je još četiri projektila u Japansko
more. Samo u ovoj godini ispalila je više od 60 projektila.
Neposredan povod za masovno lansiranje početkom studenoga bile su ranije združene vojne vježbe Južne Koreje i SAD-a.
Iznimno skup program razvoja nuklearnog oružja
No to zveckanje nuklearnim oružjem nije od jučer, ono traje već
nekoliko desetljeća. Sjeverna Koreja se 2003. povukla iz Ugovora o
neširenju nuklearnog naoružanja, da bi 2006. provela prvo testiranje
nuklearne bombe, nakon čega joj je niz zemalja uveo sankcije.
Procjenjuje se da ima arsenal od oko 30 do 40 nuklearnih bombi te
dovoljno fisibilnog materijala za proizvodnju još šest do sedam
godišnje. Vojni stručnjaci tvrde da za razvoj svojeg nuklearnog programa
izdvaja golema sredstva, koja se kreću između petine i četvrtine
njezinog BDP-a.
Stručnjaci procjenjuju da su projektili kratkog dometa lansirani u
srijedu koštali između 2 i 3 milijuna dolara, što je mnogo manje nego
što bi koštali razvijene zemlje zbog cijene rada. No ukupni trošak
lansiranja tog jednog dana mogao bi se kretati između 50 i 75 milijuna
dolara, što je otprilike iznos koji je Pjongjang 2019. potrošio na uvoz
riže iz Kine kako bi pokrio nestašice žitarica.
Državni Korejski institut za obrambenu analizu u Seulu u svojem je
izvješću u rujnu procijenio da je Sjeverna Koreja na svoj nuklearni
program do danas potrošila oko 1.6 milijardi dolara.
Nameće se pitanje zašto jedna tako siromašna zemlja izdvaja tolika
sredstva za razvoj nuklearnog programa i projektila, koliko je on
stvarno napredan i što Pjongjang želi postići njegovim razvojem i
stalnim provokacijama?
Koje nuklearno oružje ima Sjeverna Koreja?
Prije svega važno je napomenuti da je ostalo sjevernokorejsko
naoružanje, poput aviona i tenkova, zastarjelo i u lošijem stanju od
ruskog. Budući da bi razvoj ili uvoz takvog suvremenog oružja bio jako
skup, Sjeverna Koreja uglavnom je sve karte stavila na razvoj nuklearnog
oružja i projektila kojima ga može lansirati. Rat u Ukrajini potvrdio
je vlastima u Pjongjangu koliko je važno imati nuklearno oružje, kojim
se svijet može ucjenjivati i odvraćati od napada.
Sjeverna Koreja je ukupno od 2006. do 2017. izvela šest nuklearnih pokusa.
U prvom testu 2006. energija eksplozije procijenjena je na manje od
jedne kilotone (1 kt = 1000 t) konvencionalnog eksploziva TNT-a. U testu
2009. iznosila je oko dvije kilotone, 2013. oko osam kilotona, u
siječnju 2016. između 4 i 6 kilotona, a u rujnu 2016. oko 10 kilotona.
Posljednje sjevernokorejsko testiranje provedeno je u rujnu 2017.
Procjenjuje se da je ta eksplozija imala energiju između 100 i 370
kilotona. Sjeverna Koreja tada je tvrdila da je to bila njezina prva
termonuklearna, odnosno fuzijska bomba. Za usporedbu, fisijska nuklearna
bomba bačena na Hirošimu imala je snagu oko 15 kilotona.
Stručnjaci vjeruju da bi nakon nedavnih masovnih lansiranja
projektila Sjeverna Koreja u narednim mjesecima mogla provesti i sedmi
test. Postoje indicije da se priprema za to jer su na mjestu testiranja
Punggye-ri nakon više godina zabilježene nove aktivnosti. Međutim,
pretpostavlja se da bi ovaj put mogla testirati neku manju vrstu
nuklearne bojeve glave, koja bi se mogla postaviti na niz projektila,
uključujući one kratkog dometa.
Koliki je domet sjevernokorejskih projektila?
Osim nuklearnih bombi, Sjeverna Koreja razvija i razne balističke
rakete te krstareće i hipersonične projektile. Nuklearne bombe nisu od
neke koristi ako ih ne nose sofisticirani projektili koji mogu
izbjegavati obranu.
Hipersonični projektili lete brzinom nekoliko puta većom od zvuka
(5-10 Macha) na malim visinama kako bi izbjegli radarsku detekciju.
Nakon testova 5. i 10. siječnja, Pjongjang je tvrdio da je uspješno
testirao tzv. “hipersonično klizno vozilo” (HGV) i “upravljivo vozilo za
ponovni ulazak” (MARV).
Stručnjaci smatraju da je za komunistički režim ovaj razvoj važan jer
njime pokazuje da ima tehnologiju koja može nadjačati skupe i složene
sustave obrane, koje Amerika i Japan postavljaju diljem ove regije.
“Čini se prilično jasno da je njihov cilj razviti visoko manevarsko
oružje koje može izbjeći i zakomplicirati obranu od projektila, koje je
Sjedinjenim Državama teško otkriti, a kamoli presresti”, komentirao je
za BBC Duyeon Kim iz organizacije Centre for a New American Century.
Sjevernokorejski projektili mogu dosegnuti sve dijelove SAD-a
Sjevernoj Koreji važno je pokazati da može ugroziti svoje glavne
protivnike – Južnu Koreju, Japan i SAD. Da bi to ostvarila, mora
demonstrirati da ima bojeve glave i projektile na kojima one mogu stići
gdje god je to potrebno (infografika dolje).
Smatra se da je projektil srednjeg dometa ispaljen iznad Japana 4.
listopada 2022. bio Hwasong-12, koji može preletjeti udaljenost od oko
4500 km, što je dovoljno da pogodi američki otok Guam.
Sjeverna Koreja je također testirala balistički projektil Hwasong-14,
koji ima domet oko 8000 km, a možda i 10.000 km, što znači da bi se
njime moglo gađati New York.
Projektil Hwasong-15 ima još veći domet od oko 13.000 km, što znači da može dosegnuti sve kontinentalne dijelove SAD-a.
Sjeverna Koreja je 2020. predstavila svoj dosad najmoćniji balistički
projektil Hwasong-17, koji bi mogao imati domet od oko 15.000 km ili
više. Pretpostavlja se da bi mogao nositi tri ili četiri bojeve glave, a
ne samo jednu, što bi otežalo obranu.
2021. Sjeverna Koreja izvela je lansiranje tzv. taktički vođenog
projektila novog tipa, za koji je ustvrdila da može nositi oko 2.5 tona
tereta, što znači da bi mogao nositi nuklearnu bojevu glavu.
Go Myong-hyun, analitičar na Institutu za političke studije Asan u
Seulu, procjenjuje da Sjeverna Koreja ima oko 1000 balističkih
projektila, “što je više nego dovoljno da nastavi svoju kampanju
pritiska tijekom predsjedničkih izbora u SAD-u 2024. kako bi pokušala
izboriti ublažavanje sankcija i druge ustupke”.
U najnovijem lansiranju 4. studenoga Sjeverna Koreja ispalila je
potencijalnu interkontinentalnu balističku raketu (ICBM),
najvjerojatnije Hwasong-17, međutim, prema južnokorejskoj vojsci, ona je
prije vremena pala u more.
Što Sjeverna Koreja želi postići?
Sljedeće pitanje je što Sjeverna Koreja želi postići svojim
nuklearnim egzibicionizmom. Naime, očito je da bi si pokretanjem
izravnog nuklearnog sukoba s Južnom Korejom i SAD-om potpisala smrtnu
presudu pa to nije realna opcija.
Profesor Kim Dong Yup, bivši južnokorejski mornarički zapovjednik,
smatra da Pjongjang želi osigurati raznovrsne obrambene sposobnosti
odvraćanja.
No Pjongjang je otišao jako daleko od točke na kojoj su njegove
konvencionalne i nuklearne sposobnosti postale dovoljne za tu svrhu, to
prije što su južnokorejske i američke vlasti više puta pokazale da ne
namjeravaju napadati ili uništiti sjevernokorejski režim.
Ankit Panda, iz Zaklade za međunarodni mir Carnegie, smatra da bi
jedan od razloga za opsjednutost nuklearnim programom moglo biti to što,
suprotno percepciji ljudi izvana, sjevernokorejske vlasti ne vjeruju da
imaju dovoljno oružja da se obrane.
“Dakle, Kim Jong-un se osjeća kronično nesigurno. Mislim da ne
vjeruje nikome, uključujući Kinu i Rusiju, pa bi mogao osjetiti potrebu
da izgradi svoje sposobnosti iznad onoga što smatramo dovoljnim”, kaže
Panda.
Većina stručnjaka slaže se da Sjeverna Koreja kratkoročno želi
ishoditi ukidanje uvedenih sankcija. Da bi to postigla, mora nekako
pridobiti SAD da se uključi u pregovore. S bivšim američkim
predsjednikom Donaldom Trumpom u tome je postigla određeni pomak, no
teško je vjerovati da će nešto slično postići s aktualnim.
“Joe Biden je Kim Jong-una nazvao tiraninom. Mislim da on ima jako
malo političke koristi od toga da ga vide s Kimom. Dakle, mislim da je
potrebna velika kriza da bi se Joe Biden stvarno angažirao”, rekao je za
BBC Panda i dodao kako bi se u narednim mjesecima mogla ponovno vidjeti
neka eskalacija, kakvu je svijet imao prilike pratiti 2010. kada je
Pjongjang potopio južnokorejski brod ili 2017. kada je lansirao raketu
preko Japana i zaprijetio Guamu.
Moguće je također da Kim Jong-un eskalacijom želi pred američke
predsjedničke izbore pomoći Trumpu da se vrati na vlast s obzirom na to
da se s njim mnogo bolje slagao nego s Bidenom.
Međutim, neki stručnjaci smatraju da su ambicije Pjongjanga mnogo veće.
Profesor Brian R Myers s južnokorejskog Sveučilišta Dongseo kaže da
bi Sjeverna Koreja svoj arsenal voljela upotrijebiti kao polugu za
pregovore o mirovnom sporazumu s Južnom Korejom te za povlačenje SAD-a s
Korejskog poluotoka. Nakon toga, kaže, Sjever vjeruje da će moći
slobodno nadvladati Jug.
Dan Pinkston, profesor međunarodnih odnosa na Sveučilištu Troy u
Seulu, kaže da su politički ciljevi Sjevera bili prilično dosljedni
tijekom vremena te da su takvi ostali i danas.
“U osnovi, Sjeverna Koreja kaže da se još uvijek bori u revoluciji te
da će to nastaviti dok ne postigne ‘konačnu pobjedu’, što bi bio
ujedinjeni poluotok pod kontrolom Sjeverne Koreje”, tumači Pinkston.
Preslagivanje snaga u regiji
Za Sjevernu Koreju se s ratom u Ukrajini okolnosti drastično
mijenjaju i kompliciraju. Slabljenjem Rusije mogla bi izgubiti važnog
saveznika o kojem, među ostalim, ovisi zbog tehnologija važnih za razvoj
svojih projektila. Slabljenje Rusije podrazumijeva da bi se morala
osloniti na Kinu.
Međutim, Kina je po tom pitanju prilično oprezna jer ima jaku
gospodarsku razmjenu s Južnom Korejom, a dvije zemlje također povezuje
zajednička netrpeljivost prema Japanu. No Japan i Južna Koreja početkom
listopada prvi put su zajedno sudjelovale kao “promatrači” u redovnoj
11-dnevnoj obrambenoj vojnoj vježbi SAD-a i Filipina.
Robert Barić s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu za Index je
rekao da se u regiji u posljednje vrijeme odvija veliko političko
preslagivanje.
“Intenzivno lansiranje sjevernokorejskih projektila prvenstveno je
usmjereno protiv SAD-a. Naime, od 27 lansiranih projektila, najvažniji
je bio Hwasong-17, koji bi trebao moći dosegnuti kontinentalni dio
SAD-a. No prema južnokorejskim vlastima, njegovo lansiranje nije
uspjelo”, kaže Barić.
Ističe da Sjeverna Koreja trenutačno balansira u novoj situaciji.
“Dugoročni cilj Pjongjanga bio je bolje pozicioniranje u odnosu na
dvije susjedne države – Kinu i Južnu Koreju. Zbog toga je, dok je
postojala šansa za mirovni sporazum s SAD-om za vrijeme Trumpa, Sjeverna
Koreja pokušavala razviti odnose s SAD-om kao protutežu utjecaju svojih
susjeda. Bila je čak spremna prihvatiti stalnu vojnu nazočnost SAD-a na
Korejskom poluotoku, što Kini nije bilo po volji. No sada se događa
uspostava nove ravnoteže moći u regiji. Kina i Rusija su u otvorenom
sukobu s SAD-om i ponovno pozivaju Sjevernu Koreju da im se pridruži.
Južna Koreja nastoji voditi balansiranu politiku s Kinom, koja joj je,
među ostalim, važan trgovinski partner. No sudjelovanje južnokorejskog
premijera na summitu NATO-a u lipnju pokazuje da se Južna Koreja
otvorenije okreće prema SAD-u”, tumači Barić, koji je uvjeren da ove
nove napetosti ipak neće eskalirati u vojne sukobe, barem ne uskoro.
“One su izraz dubljih procesa koji dulje traju”, poručuje Barić.
Index