Na Balkanu postoji jedna fascinantna sposobnost da od svega napravimo prijetnju. Ritualna transformacija trivijalnih društvenih promjena u metafizičke prijetnje. Tako EU ekonomska reforma postaje opasnost po naciju, klimatske promjene su očita Zapadna zavjera, dok je ženska ravnopravnost udar na tradicionalnu familiju. A LGBT prava? Eh, to je već epski neprijatelj, kao da iza svakog žbuna u selu čuči čopor ružičastih aktivista spremnih da nas na silu uvedu u progresivnu avliju.
Međutim, u balkanskoj teologiji, “peder” nije, nužno, seksualna orijentacija, to je šifra za sve što nam se ne sviđa. Ljudska prava? Pederi. Transrodne osobe? Pederi. Ne moš’ ženi i djetetu popravnu? Pederi! Uglavnom, sve što zahtijeva minimum promjene, najmanji pomak iz komfort zone, automatski dobije etiketu “gej globalističke agende”. A mi, kao ponosni Slaveni, Balkanci, naravno, stojimo na braniku tradicije, u odbrani od tih nevidljivih, izmišljenih legija ružičastih napadača.
Da budemo fer, kao i svaki pokret, i progresivni aktivizam ima svoje ekstremne frakcije i momente apsurda. U tom ekstremnom obliku proprima nadrealne dimenzije o kojima se da voditi ozbiljna debata. Istina je da, na marginama progresivne scene, u nekim zapadnim društvima, postoje bizarne rasprave o ljudima koji se identifikuju kao ajkule, drakule ili šta već. Upravo tu upadamo u naš apsurd, podjednako iracionalan kao i identifikacija sa ajkulama i drakulama. Umjesto da se bavimo realnim problemima našeg društva, mi kolektivno odlučujemo paničariti zbog nečega što se dešava “tamo negdje”. Nije da ekstremni elementi ne postoje (kao u svemu), nego da mi tu krajnost predstavljamo kao normu i uvozimo kao strah, koji koristimo da sabotiramo i najracionalnije reformske procese.
Zato se kod nas “gej” koristi kao ogromna mentalna kanta za smeće. Sve što je modernizacija, sve što znači funkcionirajuću državu, sve što ima i najmanji šmek civilizacije odma’ ide u kategoriju “pederluk”. Kao da su progresivne ideje neka vrsta bolesti koja se širi zrakom, pa je dovoljno da prođeš kraj nevladine organizacije (čuveni NVO) i, paf, probudiš se narednog jutra i želiš reciklirati plastiku i jesti soju. A narod k'o narod. Čuje to što čuje na omiljenom TV kanalu (ili Facebooku), prepadne se, i eto ti kolektivne paranoje. Kao da će neko sutra zabraniti rakiju i zamijeniti obično kravlje bademovim mlijekom.
U stvarnosti, imaš mnogo, mnogo, mnogo veću šansu da te usmrti pijani vozač na raskrsnici, nego da te “zaskoči” peder na ulici. U državi gdje škole nemaju WC papira, bolnice izgledaju kao muzeji socrealizma, gdje nikad niko ne odgovara za smrti u poplavama i požarima, gdje direktor kliničkog centra kupuje dovoljno kokaina za 365 dobrih derneka i gdje je krađa izbora samo usputna informacija ponedeljkom ujutro, najveće zlo je… gej parada? Daj, ba.
Dodatni šlag na tortu je uvjerenje da smo mi Slaveni neki posebno otporni na zapadnu “feminizaciju”. Kao, “mi smo tvrdi, tradicionalni, muževni.” A istovremeno nosimo šljokičaste narodne nošnje, radimo kolektivne koreografije na svadbama i pjevamo pjesme pune muških suza. Da se razumijemo, ništa od toga nije problem. Isti sam. I ja pustim mačo suzu na svadbi ili derneku, ali, ipak, treba imati malo samorefleksije.
I tako, dok ostatak Evrope priča o zelenoj tranziciji, umjetnoj inteligenciji i čistom zraku, kod nas se ljude navodi da troše energiju na borbu protiv kojekakvih apstrakcija, umjesto da je usmjere na radikalnu promjenu koja nam je potrebna. Uz to, najveći i najglasniji branitelji tradicije ionako prvi pošalju svoju djecu na taj isti “dekadentni” Zapad čim im se pruži prilika. Tamo gdje su “pederi” smislili bolju platu, sigurnije ulice (kako gdje, doduše), normalne penzije i efikasne institucije. Tamo gdje im niko ne dira ni vjeru, ni kulturu, ni čast. Samo im ne dozvoljava da im životni hobi bude mržnja.
Na kraju, balkanski strah od “pederluka” nije samo strah od homoseksualnosti. To je strah od moderniteta. Od odgovornosti. Od transparentnih institucija. Od društva u kojem se više ne može sakriti nekompetencija, korupcija, nasilje, autoritarni mentalitet i klijentelizam. Od svijeta u kojem identitet prestaje biti štit, a postaje pitanje izbora. Jer, ruku na srce. Nije nama problem pederluk. Nije problem ni Zapad. Problem je što nam je mnogo lakše mrziti ono što ne razumijemo (šta god to bilo) nego urediti državu u kojoj bi nam, zapravo, bilo dobro.