“Što? Šta je uradila?” Jedno tako kratko pitanje sa toliko puno dugih odgovora. Niti jedan odgovor dovoljno dug da objasni da u tih par riječi stane cijela moralna trulež ovog društva, ogoljena i mračna kao leš ostavljen na suncu. To pitanje je isto tako moralno iskreno kao i ono drugo bosansko kada pogine troje ljudi u nesreći. Prvo se pita “Kako su se zvali?”, da znamo kako da pravilno tugujemo. To su dvije strane iste nakazne medalje. To su dva pitanja koja razgolićuju najdublju istinu o nama. Mi ne mjerimo živote kao živote, nego kao kategorije. Nacionalne. Moralne. Polne. Žensku smrt najprije testiramo kroz moral, baš kao što tuđu smrt najprije testiramo kroz etnički spisak. I u oba slučaja, ljudskost je tu tek treća na redu. Ako ikako dođe na red.
I zato nas ni femicid više ni ne trzne. Ma, ni da nas takne, što bi rekao Pikac iz serije Vratiće se rode. Sve se odvija kao dobro uhodan đir. Žena ubijena, kratki šok,val komentara pun posprdnih moralnih procjena, a zatim…muk. Nikom ništa, idemo dalje. Kao američka masovna pucnjava. Par dana buke, ništa promijenjeno, čekamo sljedeću. Ubistva žena su nam postala kao vremenska prognoza, mjestimično krvavo, uglavnom bez promjena.
A evo i posljednjeg imena. Aldina Jahić. Ubijena od čovjeka koji joj je prijetio, koji je prijetio i drugim ženama prije nje. Čovjeka kojeg nije prijavila policiji zato što je znala da taj čin neće ništa promijeniti. Ali ovdje je policijska evidencija isto što i meteorološka. Svi znaju da dolazi oluja, niko ne radi ništa. Jer u Bosni muškarac može biti prijavljen za nasilje stotinu puta, ali će država i dalje stati na njegovu stranu. Tek kad žena završi u tabutu (ili kovčegu), tek kad se najedu i napoje kolone ljudi na post-sahrana/dženaza obroku, tek se onda jave “institucije” da objasne kako “nije bilo elemenata za intervenciju”. Kad ubica završi svoj posao, država tek počinje svoj dio posla…pranje ruku.
A društvo? Društvo odmah okreće fokus od njega prema njoj. “Šta li mu je uradila?” “ Ne bi čo’ek tek tako puc'o”, “ Ma haj’ ti znaj kak'a su tu posla”. Lakše je ubiti reputaciju mrtve žene nego priznati da živimo u zemlji koja žene tretira kao društvenu manjinu, iako je žena, vjerovali ili ne, 50% u društvu! Lakše je prekopati njene poruke, nego pogledati u oči činjenici da smo odgajali generacije muškaraca koji vjeruju da imaju pravo da kontrolišu, tuku, nadziru i, kad to zakaže, ubiju.
Ovaj konzervativni moral, ta mješavina religijskih prijetnji, seoskih pravila i muške nesigurnosti, stvorio je kulturu u kojoj ženska smrt nije tragedija, nego moralna analiza situacije. Ima nešto gotovo komično, kad ne bi bilo smrtonosno, u pokušaju da se iz tradicije (i da, mislim na religijsko-nacionalnu tradiciju) iščupa par stihova, dva hadisa, tri citata, i od njih napravi nekakav feministički bedem. Kao da je religija švedski sto, pa biramo samo one rečenice koje zvuče kao da “štite žene”. Ta groteskna selekcija, to navlačenje teoloških marama preko stoljeća mizoginije, jedan je od najperverznijih intelektualnih sportova Balkana. “Žena je cijenjena”, kažu, dok zaboravljaju da ista tradicija ženu proglašava zavodnicom, iskušenjem, moralnom opasnošću koja se mora kontrolisati da društvo ne bi propalo. “Muškarac je dužan da brine o ženi”, kažu kao da je riječ o emocionalnoj podršci, a ne o eufemizmu za vlasništvo. Svaki pokušaj da se iz konzervativne religijske tradicije izvuče nekakav progresivan odnos prema ženama završava isto. Kao da iz Biblije, Kur’ana ili tradicije vadite benzin i tvrdite da ste našli vodu. U konačnici, to je samo još jedan način da se održi status quo i da se ženama proda potčinjavanje kao zaštita, a muškarcima dominacija kao moralna obaveza.
U Jugoslaviji su žene dobile približno jednaku vrijednost kao muškarci, ali sve je to srušeno čim je nacionalizam provalio na scenu ili, bolje rečeno, vratio se sa osvetom. Jer nacionalizmu trebaju poslušne žene i agresivni muškarci. Žena treba da rađa, da šuti i da nosi teret časti cijelog kolektiva. Muškarac treba da komanduje. I ako žena izmakne kontroli, država se pravi slijepa. Ako umre, društvo pita šta je uradila.
I zato svaka žena ubijena u Bosni umre dvaputa. Jednom od ruke nasilnika, drugi put od ruke društva koje joj presuđuje retroaktivno. Svaki put ista rečenica, isto opravdavanje, ista kukavička relativizacija. Jer u ovoj zemlji se nikad na prvu ne kaže: “Ubio ju je zato što je nasilnik.” Pa, čak i kada se kaže, više zvuči kao neki performans onih koji bar znaju da bi to trebali reći, ali duboko u sebi ipak postave ono drugo pitanje.
Sistem je nevin. Policija je nevina. Sudovi su nevini. Komšije su nevine. Rodbina je nevina. Svi su čisti, samo mrtva žena je prljava. I što nas onda čudi da se ništa ne mijenja? Femicid u Bosni nije greška u sistemu. On jeste sistem. On je logični rezultat kulture koja žene smatra odgovornima za vlastitu smrt. Na isti način na koji su nacionalisti tokom rata smatrali ljude odgovornim za vlastitu etničku pripadnost. Krivi ste što ste to što jeste.
To je jedina “logika” koja ovdje preživljava sve vlade, sve vjere, sve generacije. I zato se neće ništa promijeniti dok ne prestanemo pitati “šta je uradila?” i počnemo pitati: šta smo mi uradili?
Jer istina je brutalna i bolna. Žene umiru zato što ovaj sistem želi muškarce koji nikad nisu krivi i žene koje nikad nisu dovoljno nevine da bi ih se oplakalo bez rezerve. A kad društvo do te mjere normalizuje smrt žene, to više nije samo femicid. To je kolektivno moralno samoubistvo.