Ne želim donositi svoj sud o
opravdanosti oslobađajuće presude izrečene osumnjičenima u predmetu vezanom za
smrt Dženana Memića, jer nisam niti pravni ekspert, niti imam uvida u
relevantne dokaze prezentirane u tom procesu. Međutim, ono, što kao svaki
običan građanin imam pravo zaključivati i bez pravne diplome, jeste, da u ovoj
državi niko nikada, kada su okrivljeni pripadnici vladajuće klike, nije bio
kriv! Nikada niko od tih gospodara života ili kako ih je primjerenije u Bosni
nazivati, gospodara smrti, nije ni za šta osuđen!
Ovo je država u kojoj su osuđenici
isključivo neka bedinja, koju nije imao ko da zaštiti, ili koji nisu imali
dovoljno moći ili kapitala da se sami zaštite!
Svaki stanovnik ove države, s pravom
može ustvrditi, da društvo u kojem su bogati i moćni, kao i njihove suradnici,
uvijek nevini, nije ništa drugo do društvo korupcije, sprege kriminala i pravosuđa,
društvo nepotizma, mita i zloupotreba pozicija, trgovine uticaja, društvo
privilegirane elite čija moć lebdi iznad institucija zakona i društvenih alata
za zaštitu i provođenje pravde!
Tamo gdje nema pravde, tamo nema niti države,
nema Boga, niti slobodnog čovjeka! Tamo gdje niko ne ustaje protiv nepravde,
tamo nema bogobojaznog čovjeka! Tamo gdje se nepravda guta, tu je čovjek sam
pristao da bude rob!
Svaki čovjek u sebi nosi svog boga!
Nosi u sebi sliku, savršenog bića, kakvim ga on u svojoj prirodi i granicama
svoga uma može zamisliti! Svaki čovjek stremi tome da se što više približi tom
zamišljenom idealu! Očito je kako taj ideal u umu bosanskog čovjeka ne odlikuje
pravednost! A bog, koji nije pravedan i nije Bog, barem ne monoteistički Bog na
kojega se pozivamo!
Test pravde je test na kojem su pale
sve floskule novootkrivene religioznosti devedesetih i na njemu se razotkriva
svo licemjerje prohujale tri decenije!
Upravo svjedočimo, zazivanju božije
pravde, na svim društvenim mrežama i sa svih strana, nakon presude u slučaju
Memić, a to zazivanje se ne može nazvati ničim drugim do pečatom licemjerja,
jer predstavlja dozivanje božanskog epiteta, koji nismo u sebi otkrili, božijeg
djelovanja na koje sami nismo spremni! Kada se kaže, kako: «Bog pomaže hrabe!»,
upravo se želi poručiti, kako je čovjek taj, koji svoju sudbinu mora uzeti u
svoje ruke, barem pokušati, pa se u tom pokušaju nadati potpori! Čime je onaj,
koji se predao zloj sudbini, zaslužio spas? Čemu se može nadati kukavica kad zaziva
božiju pomoć? Šta očekuje licemjer «od Boga», kad je njegov unutarnji bog
prevrtljiv i snishodljiv, uplašen i bijedan?!
Nisu velikani ljudske misli bili protiv
vjere, niti protiv Boga, već protiv ljudske percepcije i tumačenja i jednog i
drugog! Bili su svjeni koliko nesreće, zla i patnje može donijeti pogrešan,
iskrivljen odraz Božanske prirode u ljudskoj nesavršenosti, kukavičluku,
podlosti, bahatosti, licemjerju, frustraciji, prizemnosti i iskompleksiranosti,
začinjenima ljudskom glupošću i spremnošću da slušaju i slijede. Ako ne možeš u
drugima vidjeti ništa više od onoga što u sebi nosiš, kako očekuješ da u
božanskom vidiš više od vlastitog odraza?
Ne zazivaj zato božiju pravdu, jer na
nju imaju pravo samo oni što je u sebi nose i koji je žive i koji su za nju
spremni umrijeti! Tvoj strah je tvoj gospodar, a svome konforu se moliš i prinosiš
žrtve, te nemaš prava na to, da prizivaš intervenciju, tamo gdje nisi spreman,
da pokreneš svoje dupe, ustaneš od tastature, pa potražiš zadovoljenje pravde!
Nije tragedija porodice Memić ni prvi
niti zadnji test na kojem si pao, na kojem si obgrlio boga prizemnih potreba,
boga straha i zebnje, boga robovanja i služenja, boga izdaje i laži, boga
pasivnosti i destrukcije, boga umiranja i nestajanja!
Možda je ovo, što te okružuje, upravo
pravda za koju se moliš, jer je takav bog pravde kojeg u sebi nosiš!