Naš sugovornik Vladimir Unkovski-Korica docent je na Školi za društvene i političke nauke Univerziteta u Glasgowu. Autor je niza članaka i knjige “Ekonomska borba za vlast u Titovoj Jugoslaviji: Od Drugog svetskog rata do nesvrstanosti” (I.B. Tauris, 2016.), a u suradnji sa Sašom Vejzagićem uredio je zbornik “Socijalistički preduzetnici? Poslovne istorije DDR-a i Jugoslavije” (Routledge, 2024.). Sredinom septembra u Srpskom kulturnom centru u Zagrebu uz spomenuti je zbornik predstavio i digitalnu izložbu “Fabrike radnicima?” koju je zajedno s Anjom Ilić i Markom Samardžićem osmislio u povodu 75. godišnjice uvođenja samoupravljanja u Jugoslaviji. Izložba je realizirana u suradnji Arhiva Jugoslavije i Sveučilišta u Glasgowu, a dostupna je na stranici fabrikeradnicima.com. Unkovski-Korica član je organizacije Marks21, suradnik platforme Counterfire i član uredništva platforme LeftEast. Osim u akademskom polju, aktivan je kao borac za socijalnu pravednost, kako u Srbiji tako i u Škotskoj.
Što je to socijalističko poduzetništvo? Zašto naša teorija ne obrađuje figuru poduzetnika u socijalizmu?
Pođimo od preduzetništva. To je u suštini ideološki pojam i zato ga nije lako definisati. Jasno je da je odrastao uz kapitalistički način proizvodnje. On se odnosi na poslovanje, često sa ciljem ostvarivanja profita, shvaćen je afirmativno pa ga prate razne “pozitivne” karakteristike, poput rešavanja problema, iznalaženja inovacija ili zadovoljavanja potreba na tržištu. Preduzetnik je pak neko ko vodi poslovanje, preuzima rizik kako bi postigao uspeh, predstavlja samostalnost i uviđa prilike na tržištu. Ta figura je centralna kod raznih teoretičara kapitalizma, na primer kod Friedricha Hayeka. Nije čudno da se pojam nije lako “selio” na istok u vreme hladnog rata, a ne iznenađuje ni njegov rast od kada je krajem 1970-ih i početkom 1980-ih trijumfovao neoliberalizam. Ako se vodimo idejama Karla Marxa, u socijalizmu retko govorimo o takvom konceptu jer on zamagljuje neke konkretne odnose u kapitalizmu, naime kapital-odnos, a pogotovo eksploataciju radne snage kao izvor profita, što je centralni aspekt kapitalističkog načina proizvodnje. Preduzetništvo je u tom smislu ideološka maska, ona stvari predstavlja naopačke. Preduzetnik, a ne radnik, stvara vrednost. Socijalističko preduzetništvo je u tom smislu oksimoron. Međutim, zanimljivo je da se u nekim akademskim krugovima baš u odnosu na primer samoupravljanja u Jugoslaviji javlja koncept socijalističkog preduzetništva. Jugoslavija je prva nominalno socijalistička država koja 1948., nakon raskola sa Staljinom, počinje da eksperimentiše sa tržišnim reformama. Nakon nje slede druge zemlje u Istočnoj Evropi, a kasnije i zemlje poput Kine. Po tom konceptu, radnički kolektivi upravljaju društvenom svojinom i plasiraju robu na tržište. Oni postaju kolektivni preduzetnici.
Instance globalnih trendova
Što pokazuje usporedba jugoslavenskog i istočnoevropskog ekonomskog puta?
Jugoslavija u tom nekom smislu prednjači, ali nije jedina. U stvari, ako posmatramo tzv. socijalističke države u globalnom kontekstu, primećujemo nešto zanimljivo. Naime, one često predstavljaju određenu instancu globalnih trendova. Osvrnemo li se na SSSR u međuratnom periodu, vidimo da on 1920-ih pokušava da se integriše u određene tokove globalizovane privrede. Međutim, ona krahira nakon sloma Wall Streeta 1929. pa dolazi do deglobalizacije, zatvaranja u državne ili trgovinske blokove, protekcionizma, rasta uloge države u privređivanju. Sovjetski Savez 1930-ih sa komandnom ekonomijom, kolektivizacijom i državnim planiranjem predstavlja u tom trenutku polarnu tačku u dijapazonu globalnih privrednih modela, a ne izuzetak. Sa novom erom globalizacije posle Drugog svetskog rata, Sovjetski Savez i njegov blok takođe se polako prilagođavaju novom trenutku. Svakako, ostaju pod udarom jačeg ekonomskog rivala u vidu SAD-a. Nije čudno da mnogi danas Savet za uzajamnu ekonomsku pomoć, dakle Istočni blok, smatraju alternativnim polom globalizacije, koji sudeluje u stvaranju ekonomske globalizacije. Ipak, on ekonomski zaostaje za SAD-om pa, globalno gledano, učestvuje u svetskoj ekonomiji kao izvoznik primarnih proizvoda i sirovina, a uvoznik prerađene robe i tehnologije. Svakako, trudi se da bude između, da se takmiči kao poluperiferija. Često se prema zemljama u razvoju postavlja dvosmisleno, što na primer Che Guevara kritički prenosi 1960-ih. Jugoslavija lavira između blokova, između Severa i Juga, predstavlja mešoviti model između zapadnog tržišnog i istočnog etatističkog.
Što je to poslovna historija? Zašto je nije bilo na našim prostorima? Tim se poljem nisu htjeli baviti ni povjesničari ni ekonomisti? Ili se poslovna historija očitovala na druge načine?
Poslovna istorija rađa se pre Drugog svetskog rata, ali raste kao istorijska disciplina u vreme hladnog rata. Ona potencira firmu, organizaciju, strategiju razvoja, privredne elite, preduzetništvo… Poslovna historija je na neki način hladnoratovska priča par excellence. Ne bavi se prvenstveno velikim sistemima, već akterima, odgovara ideji da vrednost stvara kapitalista.
Za utemeljitelja poslovne historije Alfreda D. Chandlera korporacija nije bila norma nego normativ. Što to znači?
Američki istoričar Chandler piše o “vidljivoj ruci menadžmenta”, koju jasno suprotstavlja “nevidljivoj ruci tržišta”. Preduzeća – korporacije u Americi – s vremenom dominiraju, tržište više ne raspoređuje resurse. To rade profesionalni menadžeri. Odluke o investicijama, strukturi i strategiji preduzeća više zavise od planiranog upravljanja nego od spontanog tržišnog mehanizma. Uspon velike američke korporacije rezultat je efikasnog upravljanja. Njena svrha je profit. Budući da je prevashodno bio komparativista, Chandler poredi SAD, Nemačku, Veliku Britaniju… vođenje firmi u prve dve smatra efikasnijim od treće, ali je pred kraj karijere počeo da biva kritičan i prema američkoj firmi, zbog konglomerata i uticaja finansijskog sektora na industriju. No, jasno je da kroz dobar deo istorije američke korporacije on nju ne vidi samo kao tipičnu, već kao uspešnu i dakle poželjnu. Njegov opus u velikoj meri oblikuje disciplinu od 1960-ih do 1990-ih. Moglo bi se reći da su mnogi uticajni poslovni istoričari danas postčandlerovci, da u svom radu traže kontinuitete sa njegovim uvidima o prethodnim epohama kapitalizma.
Kako se radnička participacija razvijala u Istočnoj Njemačkoj, a kako u nas?
To je slika razilaženja. Dok su postojali, rani radnički saveti u posleratnoj Nemačkoj nikli su odozdo. Njih je potisnula okupacija i oni su u Istočnoj Nemačkoj nestali 1948. Ako se rađaju, kao na primer 1953. ili 1989. u Istočnom Berlinu, radnički saveti su suprotstavljeni vladajućoj partiji. U Jugoslaviji su, naprotiv, uvedeni odozgo 1949. i ostaju podređena, ali realna institucija radničke participacije. Možda je ironija da su zapadnonemački sistem suodlučivanja i jugoslovenski sistem samoupravljanja bliži nego istočnonemački i jugoslovenski sistemi. U Istočnoj Nemačkoj uloga države, planiranja i političkih organizacija kao prenosnika partijske politike u radničkoj klasi ostaje vertikalnija, u vidu brigadnog sistema industrijskog takmičenja.
Zašto vam je digitalna izložba “Fabrike radnicima?” bila važna? Je li razlog upitnik koji se nalazi u naslovu?
Nije mi važna samo zbog upitnika, već i zbog njega. Napravili smo tu izložbu da bismo kontrirali vladajućim režimima sećanja na postjugoslovenskom prostoru koji sistematski brišu prošlost, pogotovo onu između 1941. i 1991. “Fabrike radnicima” bio je slogan dobrog dela tog istorijskog razdoblja. Privatizaciju nakon 1991. potrebno je pravdati, odnosno potrebno je brisati bilo kakvu ideju da je drugačiji sistem vlasništva moguć i da je drugačiji način upravljanja privredom poželjan. Očito je da taj proces privatizacije nije u tom istorijskom razdoblju smanjio odnos zavisnosti našeg regiona od Zapada, naprotiv, pojačao je nejednakosti u poređenju sa njim. Sećanje na period pre 1991. godine je dakle subverzivnog karaktera. Ipak, potrebno je objasniti propast prethodnog poretka i odbaciti nekritički, dominantni narativ iz jugoslovenskog perioda o tome da su fabrike pripadale radnicima. Ako je bilo tako, zašto se oni nisu masovno borili da zadrže ono što je njihovo? Izložbom smo hteli da kritičkim osvrtom, na temelju građe Arhiva Jugoslavije, otvorimo brojna pitanja o periodu samoupravljanja u Jugoslaviji, a ne da pružamo jednostavne odgovore. Cilj nam je da podstaknemo običnog čoveka da razvije radoznalost, da istražuje i kritički razmišlja, da uđe u kolektivni i demokratski proces diskusije istorije.
Razvijate tezu da je od parole “fabrike radnicima” nakon Tita, a još uvijek u nominalnom socijalizmu, nastala praksa fabrike biznismenima.
Pre bih rekao da se radi o tome da fabrike ne vodi radništvo, već da ono učestvuje u upravljanju, ali je podređeno direktorima, bankama, državnim institucijama na različitim nivoima federacije… Nije to originalna teza, o njoj su pisali mnogi tada kritički raspoloženi društveni naučnici i filozofi, na primer praksisovci. Otuđenost radničke klase od sistema najjasnije se uviđala u trenucima sloma poput štrajkova. Štrajkovi su se odvijali van institucija sistema, van sindikata, radničkih saveta, Saveza komunista… U kontekstu sve dublje ekonomske krize 1980-ih, jasno je da radnička klasa ne upravlja politikom i ekonomijom. Primetno je da u vreme kada Jugoslavija juri u ambis, intelektualne elite, u partiji i van nje, sve više spas vide u privatizaciji, okretanju prema Zapadu. Kolege Marko Grdešić i Mislav Žitko napisali su knjigu “Socialist Economics in Yugoslavia: A Critical History” (“Socijalistička ekonomija u Jugoslaviji: Kritička historija”), koju će uskoro objaviti Routledge, poznati akademski izdavač. Knjiga je sjajna, svi treba da je čitaju! Oni su odlično prikazali taj proces odustajanja od sistema kod naših ekonomista. Zanimljivo mi je da i vodeći ekonomista i ideolog sistema, Miladin Korać, u svojim radovima iz perioda SFRJ nije samo zagovarao ideju da će u socijalizmu da ostane zakon vrednosti, već i da u socijalizmu postoji tendencija padanja opšte stope dohotka kao manifestacija prolaznog karaktera socijalizma zasnovanog na robnoj proizvodnji. Međutim, ni Korać ni njegove kolege se ne pitaju – ako su isti zakoni kapitalizma nastavili da važe i u socijalizmu i ako socijalistički ekonomisti ne umeju da objasne kako se prelazi sa raspodele prema radu na raspodelu prema potrebama, o kakvom se uopšte socijalizmu kao prelaznoj etapi prema komunizmu radi? Nije li onda jasno zašto nema jedinstvenog radničkog otpora privatizaciji?
Privatizacija u Istočnoj Evropi
Kritičar ste jugoslavenskog puta kao još jednog primjera “izdane revolucije”. Država koja za sebe tvrdi da je radnička po vašem mišljenju postaje država nad radnicima. Ako ne možemo govoriti o novom kapitalizmu u socijalizmu, kako ćemo zvati vladajuće slojeve? Novom klasom, birokracijom ili nečim trećim?
Svakako bih rekao da se radi o novom kapitalizmu – birokratskom, državnom kapitalizmu, gde postoji kolektivna, birokratska vladajuća klasa. Jasno je da je zakon vrednosti u tim društvima bio na početku delom potisnut, ali se on sve više i izraženije vraća, pa se treba zapitati kako to. Ljudi iz vladajućih struktura u Istočnoj Evropi nakon privatizacije jako su često nekako ostali vladajuća klasa, postajali novi privatnici, preduzetnici, investitori, tajkuni. To pokazuje da je privatizacija bila korak u stranu, a ne korak unazad ili unapred. Sistem je krahirao i suštinski se nije oporavio od 1990-ih.
Aktivno sudjelujete u političkom životu britanske ljevice. Kakve promjene u njenu stratifikaciju donosi nova stranka Jeremyja Corbyna Your Party?
Slika je još uvek složena. Na britanskoj levici još od 1900. monopol drži Laburistička partija. Ona je istorijski antirevolucionarna, predstavlja sindikalne birokratije i srednjoklasne političare koji su podređeni kapitalističkom sistemu. Corbyn donekle predstavlja izuzetak takvom pristupu, zato što je uvek bio prisno vezan za vanparlamentarne borbe i pokrete. Međutim, dok je bio na čelu laburista lavirao je između parlamentarnih i sindikalnih elita partije i vanparlamentarnih težnji radnika. Uspeo je da povrati ugled nakon poraza 2019. jer je ostao principijelniji u odnosu na novu laburističku vladu, koja je došla na vlast 2024. i koja provodi antiradničku politiku i podržava izraelski genocid u Gazi. Masovni pokret solidarnosti sa Palestinom vratio je Corbyna u centar pažnje. Međutim, Your Party se suočava sa mnogim starim problemima. Da li će odluke da donose otuđene elite ili članstvo? Znakovi za sada nisu ohrabrujući. Corbyn predvodi jedno krilo, a Zarah Sultana drugo. Oni pregovaraju iza zatvorenih vrata, pa je nejasno kako će nova partija donositi odluke. Corbyn je navodno bliži ideji federalne partije u kojoj će postojeće organizacije da vode glavnu reč, a Sultana navodno gura ideju da članstvo odlučuje, ali se u praksi ne ponaša uvek u skladu sa time i prednjači u prilično isključivom načinu debatovanja. Ako se ne stvori pritisak odozdo, od strane skoro 800.000 ljudi koji su izrazili interes za tu novu partiju, stvar bi mogla da se završi bez velikih uspeha.