Ovih dana Kosovo je opet u centru pažnje. Tako se Aljbin Kurti pohvalio da su desetine pripadnika bezbjednosnih snaga Kosova obučene za upravljanje turskim dronovima, a Turska je potvrdila da nastavlja sa naoružavanjem Prištine. Glede tog drastičnog kršenja Rezolucije 1244, Predsjednik Srbije nije našao ništa efikasnije da uradi do da organizuje konferenciju za štampu na kojoj je izrazio svoje „zgražavanje“ i optužio Tursku da „sanja o obnovi Otomanske imperije“. Početak oktobra donio nam je i ružnu vijest da Priština namjerava da zatvori Univerzitet u Kosovskoj Mitrovici, kao i KBC. Inače, Univerzitet u Kosovskoj Mitrovici broji oko 10.000 studenata, a srpsko zdravstvo na sjeveru KiM-a ima nekoliko hiljada zaposlenih, uključujući i veliki KBC. Priština je najavila da od 1. novembra uvodi drastične mjere protiv zaposlenih u školstvu i zdravstvu, koje uključuju ograničenje boravka na tri dana, novčane kazne i protjerivanje svih koji se ne uključe u kosovski* obrazovno-zdravstveni sistem. Policija je ovih dana u nekoliko navrata već upadala u KBC.
Začudo, vlasti u Beogradu nisu uopšte reagovali po tom pitanju. Prof. Dejan Mirović optužio je Vučića da je u dogovoru sa Kurtijem pristao na ukidanje i Univerziteta i KBC-a. Akademski plenum koji čine profesori Univerziteta u Novom Sadu upozorio je da vlasti u Beogradu ne čine ništa povodom gašenja i da je očito da podržavaju te korake Prištine. I predstavnici EU tvrde da je Vučić pristao na to tzv. „Ohridskim sporazumom“ i tzv. „Lajčakovim statutom“ koji predviđaju da Univerzitet postaje „Kosovska srpska obrazovna mreža“, a zdravstvo se transformiše u „Kosovski srpski zdravstveni sistem“. S obzirom da su i univerzitet i KBC dio obrazovnog i zdravstvenog sistema Srbije, time se ukidaju poslednje srpske institucije na Kosovu.
Nažalost, ovo nisu izolovani slučajevi i eksces, već predstavljaju kontinuitet SNS politike glede Kosova. Kada je SNS preuzimao vlast 2012. godine mnogi su govorili da je „Vučić tu samo da završi priču o otcjepljenju Kosova.“ Sjećam se da su npr. Đorđe Vukadinović i portal Nova srpska politička misao bili posebno uporni u toj kampanji. Moram priznati da su mi tada bili smiješni i da sam na njihove stavove gledao s prezirom kao na još jednu od srpskih teorija zavjera. Međutim, stvarnost koja je uslijedila dala im je za pravo: unatoč retorici „odbrane Kosova“, SNS režim je u praksi sistematski radio na razgradnji svih elemenata srpske državnosti na Kosovu. Pogledajmo šta kažu činjenice.
Istorijske činjenice
Čim je preuzeo vlast, SNS je ušao u proces pregovora sa EU o “statusu Kosova”. Sve do 2012. Srbija nikad ni sa kime nije “pregovarala” o “statusu” dijela svoje teritorije – raniji pregovori su se odvijali oko striktno tehničkih stvari vezanih za normalizaciju svakodnevnog života ljudi. Sam taj čin pokretanja pregovora o “statusu” južne Srpske pokrajine govori nam jako puno. Praktični potezi koji su uslijedili govore nam još više.
Prva praktična mjera koju je nova SNS vlast uradila bilo je ukidanje srpske policije na Kosovu. Već u aprilu 2013. godine, potpisan je “Briselski sporazum”, čija je prva konsekvenca bila “integracija” srpskih policajaca sa sjevera Kosova u Kosovsku policiju. Time su Srbi ostali bez jedine legalne sile koja može da ih zaštiti, i ostali su prepušteni na milost i nemilost Kosovskih snaga bezbjednosti. Novembra 2022. Srpski policajci – njih oko 600, u znak protesta na postupanje Prištinskih vlasti, napustili su Kosovsku policiju i pravosuđe. Priština je to iskoristila da na njihova mjesta postavi albanske policajce. Geneza ovog slučaja pokazuje jasan rezultat: SNS je svojim političkim odlukama lišio Srbe na Kosovu legalne sile.
SNS vlast je priznala i dokumente samoproglašenog Kosova. Na primjer, kao rezultat “Briselskog sporazuma”, Srbija je počela da priznaje kosovske registarske tablice (“RKS”) od 1. januara 2024. godine, kad je stupila na snagu uredba kojom se dopušta slobodno kretanje vozila sa tablicama Kosova bez potrebe za belom nalepnicom koja je ranije prekrivala oznake. U članu 1. tog sporazuma se kaže da će strane međusobno priznavati svoje zvanične dokumente i nacionalne simbole — uključujući pasoše, diplome, registarske tablice i carinske pečate. Time je Srbija de facto i de jure priznala Kosovske institucije.
Naročito odvratan prenos nadležnosti bio je prepuštanje Albancima opštinske vlasti na sjeveru Kosova. SNS je insistirao da se lokalni izbori 2023. bojkotuju, što je rezultiralo time da su načelničke pozicije u mjestima sa srpskom većinom dobili Albanci. SNS i Vučić targetirali su kao “izdajnike” & “strane plaćenike” sve one koji su bili protiv bojkota izbora i koji su objašnjavali Srbima na Kosovu da će im svaki budući rasplet biti povoljniji ako budu imali svoje načelnike. Nažalost, kampanja koju je SNS vodio, i pritisak koji su vršili na sve koji su se protivili bojkotu, dali su efekta i bojkot je proveden. Rezultat: načelnik Sjeverne Mitrovice je Erden Atiq.
Sa stanovišta praktične održivosti života Srba na sjeveru Kosova, naročito je destruktivan sporazum koji je 2015. godine vlast u Beogradu potpisala sa Prištinom, a koji je predviđao osnivanje kompanije „Elektrosever“ koja treba da posluje u okviru Kosovskog pravnog sistema, ali da snabdijeva sjever Kosova strujom. Međutim, “Elektrosever” nije dobio licencu – tek 2022. godine Kosovska energetska regulatorna kancelarija (!) izdaje licencu Elektroseveru, čime Srbija de facto gubi svaku operativnu kontrolu nad elekrodistribucijom na Kosovu, a Priština je preuzela faktičku kontrolu nad elektrodistribucijom na cijeloj teritoriji. Elektroprivreda Srbije više ne snabdijeva strujom sjever Kosova, iako je to činila godinama bez naplate.
Za vrijeme SNS-ove vlasti, Kosovo je dobilo i svoj pozivni broj +383 i već od 2015. godine ga nesmetano koristi. Time je Kosovo preuzelo suverenitet i nad područjem telekomunikacija. Do tada je bilo prinuđeno da koristi pozivni broj susjednih država: Srbije +381, Crne Gore +382 ili Albanije +385.
Ovo su samo najvažniji slučajevi prepuštanja suvereniteta Kosova Albancima koje je proveo SNS režim tokom svoje vladavine. Postoji bezbroj drugih manje važnih, ali indikativnih stvari koje nam mnogo govore o namjerama SNS-a.
Kriminalna enklava
Posebno gadan dio ovog procesa bilo je prepuštanje „srpskih opština“ bandama kriminalaca. Slučaj „Banjska“ ogolio je tu dijaboličnu strategiju do kraja. Nedavno je Kaja Kalas ispred EU jasno postavila stvar definišući zahtjev da se ta priča istjera na čistac kao uslov za političke zahtjeve Srba sa sjevera. Tako vidimo da kriminalizacija sjevera Kosova, premda striktno posmatrano nije političko pitanje, već stvar policije i prava, ipak ima ozbiljne političke posljedice: time se delegitimišu politički zahtjevi Srba sa sjevera Kosova za autonomijom. Neposredno pred smrt, Oliver Ivanović je vrlo poentirano ukazao o čemu se radi riječima: „Srbi sa Kosova i Metohije nemaju strah od Albanaca, već od „Srpske liste“ i vlasti u Beogradu“.
Kampanja „neminovnosti“
Sve u svemu, jasno je da su posljedice politike SNS-a prema Kosovu takve da je Srbija izgubila sve elemente svoje suverenosti na terenu, i de facto i de jure. Neko je dobro rekao: „Kakvu je politiku vodio Vučić, dobro je da je Niš i dalje dio Srbije.“ Da li je u pitanju svjesna veleizdaja, ili se radi o upravo šokantnoj nesposobnosti i diletantizmu SNS-a, manje je važno. Ambasador Izraela u Srbiji Jahel Vilan svojevremeno je izazvao buru tvrdeći da je “Vučić lično … tražio da Izrael prizna Kosovo”. Da li je u pitanju diplomatski gaf ili stvarno stanje, nikada nije do kraja razriješeno. Vrlo je zanimljivo u tom kontekstu pogledati i dokumente koje je objavio WikiLeaks. U svakom slučaju, posljedice su jasne i nedvosmislene: politika SNS režima od 2012. do 2025. kreirala je faktičko stanje na terenu takvo da je Kosovo de facto država. Posljedica takvog stanja je da je život preostalih Srba na Kosovu učinjen gotovo nemogućim. Lišeni suvereniteta Srbije oni nemaju šanse. A kako je svojevremeno rekao Patrijarh Pavle: „Pašnjaci su od onog čije su ovce“.
No, unatoč svemu, kosovska nezavisnost je i dalje ilegalna i na strani Srbije je najjači argument: međunarodno pravo. Koje je kristalno jasno po tom pitanju: sve dok Srbija ne prizna Kosovo, ono je separatistički entitet bez međunarodnopravnog subjektiviteta. Zato Kosovo nema stolicu u UN-u unatoč tome što ga priznaje stotinjak država. Ako je SNS režim išta dobro uradio po ovom pitanju, to je kampanja povlačenja priznanja Kosova koju je svojevremeno pokrenuo, a onda naprasno odustao od nje. Šteta, jer ta kampanja je sasvim dobro išla: dvanaest država je povuklo priznanje. To je važno sa praktične strane, međutim formalnopravno je irelevantno. Kao što smo već rekli, prema postojećem međunarodnom pravu, unilateralno proglašena nezavisnost je ilegalna. Kardinalni uslov za legalnu nezavisnost je saglasnost matične države za odvajanje separatističkog entiteta. S obzirom da Kosovo nema saglasnost Srbije, stvar je kristalno jasna i nikakvog tu „sui generisa“ nema – šta god nam pričali raznorazni „međunarodni“ hohštapleri. Stoga, čak i da sve države na svijetu – sem Srbije, priznaju Kosovo – ono je po postojećem međunarodnom pravu ipak sastavni dio Srbije. I o njemu, na pravno valjan način, mogu odlučiti samo građani Srbije – na referendumu ili kroz institucije.
Ta činjenica baca novo svjetlo na ovo šta je SNS vlast uradila u prethodnih trinaest godina. Ona je stvorila situaciju na terenu u kojoj Srbija de facto nema nikakve ingerencije na Kosovu i Kosovo je de facto država – sa svim atributima državnosti pod svojom kontrolom. Time se kreira situacija u kojoj insistiranje na teritorijalnom integritetu Srbije građanima može izgledati iracionalno. Koliko smo puta, na primjer, čuli sljedeći „argument“: „Čak i da se Kosovo vrati pod suverenitet Srbije šta bi time dobili – premijer ili predsjednik bi bio Albanac, a trećinu Narodne skupštine bi činili Albanci.“ Kao da je to uopšte argument za bilo šta. Osim toga, stanje na terenu je istorijski vrlo promjenjiva kategorija i ozbiljne nacije ne mogu svoju nacionalnu politiku temeljiti isključivo na tome.