a korištenje telefona tokom vožnje plaćaće se od 200 do 400 KM, što će, vjerovatno, one slabog materijalog stanja odvratiti od prekršaja, ali, šta im to vrijedi ako im u susret voze oni koje to ne pogađa, jer im se iznos na tekućim računima piše sa šest, sedam ili više nula. Ovakvu nelogičnost su neke evropske zemlje riješile na način da prekršajni nalog srazmjerno pogađa i bogate i one kojim je svaki evro bitan.
Sankcije za saobraćajne prekršaje se, recimo, u Finskoj, zasnivaju i na prihodima prestupnika, pa je tako, prije dvije godine, tamošnjem multimilioneru Andersu Viklefu izrečena kazna od 121.000 evra, zbog prekoračenja od 30 km/h.
Švedska, Švajcarska, Danska i Njemačka još su neke od zemalja koje imaju obračun saobraćajnih kazni prema prihodima.
Postavlja se pitanje zašto ovakva praksa nikada nije zaživjela u BiH te imamo li pravo da sumnjamo da se odgovor krije u tome da političari donose zakone, a to bi značilo da će kazne za njih biti veće nego za “obične” građane.
Inicijatori posljednjih izmjena Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima (ZOBS) u BiH, kojim je predviđeno žestoko kažnjavanje za brojne prekršaje, uključujući i bahatu vožnju, poslanici u Predstavničkom domu parlamenta BiH Saša Magazinović i Jasmin Imamović, nisu predložili da se kazne plaćaju srazmjerno imovini kažnjenog.
Magazinović kaže da je takva ideja postojala ranije te ju je on podržao, ali to, dodaje, zahtijeva “jako krupan i složen zakonski poduhvat”, kao i uvezivanje svih institucija.
Međutim, kako on dodaje – kad je moguće u drugim državama, zašto ne bi bilo moguće i kod nas?
“Mi imamo obrnutu logiku, iako se ja slažem sa tim da se sve kazne plaćaju u skladu sa imovinskim statusom. Ali, kada diskutujemo o prekršajima, prvi korak je – nemoj ga počiniti. Onda nema kazne i nema razgovora na ovu temu. Zaveži pojas, nema kazne. Nemoj prekoračiti brzinu – nema kazne”, kaže Magazinović.
Ukazali smo mu, međutim, na činjenicu da bezbjednost u saobraćaju svakog pojedinca ne zavisi isključivo od njega, te upitali šta vrijedi nekome ako se pridržava saobraćajnih propisa, ako to ne čini onaj ko mu, recimo, ide u susret.
“Ja se s vama slažem. Ali isto tako, za one ljude koji propituju da li je kazna visoka ili ne, rješenje broj jedan je – ne napraviti prekršaj. To je kada govorite o sebi, ali kada govorite o drugima, slažem se s vašim principom”, poručuje Magazinović.
On je potom obećao da će se potruditi da ovaj princip, koji se odnosi na to da kazne budu proporcionalne imovini odnosno primanjima vozača, zažive i kod nas.
“Mislim da ovo nije težak posao. Pošto se radi novi ZOBS, za koji se iskreno nadam da ćemo dočekati bar u idućoj godini, to je jedna od stvari za koju vam mogu reći da ću insistirati da bude u zakonu”, tvrdi Magazinović u izjavi za “Nezavisne novine”.
Zlatko Miletić, nekadašnji dugogodišnji direktor Federalne uprave policije, a danas delegat u Domu naroda parlamenta BiH, podržava da se u zakon uvrsti to da se kazne plaćaju proporcionalno imovini, odnosno primanjima kažnjenog.
“Moram reći da ste potpuno u pravu. Uopšte se ne razmišlja o toj vrsti proporcionalnosti. Kazne su jako velike za ljude, kao što su, recimo, penzioneri. To je neprimjereno. A druga vrsta neproporcionalnosti je to što se kod nas selektivno iz zakona ‘vade’ pojedini članovi, te se povećavaju kazne. I onda imate disbalans na način da je za pojedine prekršaje, koji imaju mnogo veću društvenu opasnost, predviđena manja kazna nego za tu ‘bahatu vožnju’. Dakle, što se mene tiče, takvu vrstu ponašanja u saobraćaju treba drastično kažnjavati, ali upravo onako kako ste vi rekli – u skladu sa primanjima koja ta osoba ima”, poručuje Miletić u izjavi za “Nezavisne novine”.
Kazna nije ako “ne zaboli”
Stručnjaci poručuju – kazna nije ako “ne zaboli”. Podržavaju, stoga, da se kažnjavanje oslanja na imovinu vozača.
“Sasvim je logično i opravdano, jer 100 maraka nije isto za sve. Nekome je to ozbiljan teret, a nekome ne znači ništa”, kaže za “Nezavisne novine” Milija Radović iz Agencije za bezbjednost saobraćaja Republike Srpske te podsjeća na jednu skorašnju odluku Ustavnog suda RS, koja bi se mogla porediti s ovim principom.
I zaista, ta odluka Ustavnog suda RS, iako se ne odnosi na kažnjavanje prekršaja u saobraćaju, mogla bi se dovesti u vezu s ovim primjerom. Taj sud je, naime, proglasio neustavnom odredbu Krivičnog zakonika Republike Srpske kojom je predviđen otkup zatvorske kazne do godinu dana. Osporenom odredbom su, u najkraćem rečeno, u povlašteni položaj stavljeni oni osuđenici koji imaju više novca, jer kazne mogu lakše platiti, dok onima bez para ne preostaje ništa drugo nego da idu na robiju.