Proteklog vikenda u Brezi je održan Zbor građana na temu nepravedne energetske tranzicije. Rudari, građani, sindikalisti, aktivisti… iz 18 zemalja svijeta tražili su najbolja rješenja i stategije za borbu protiv nepravedne tranzicije.
Zbor kojem su prisustvovali aktivisti s tri kontinenta raspravljao je o tome kakva nas energetska tranzicija čeka, te da li će i ova, kao i neke druge tranzicije, ići na štetu radnika i opšteg dobra, a u korist privatnog kapitala.
Jedan od zaključaka zbora je da nema daljnjeg stihijskog zatvaranja elektroenergetskih objekata te da društva moraju imati sigurnu energetsku bazu, inače klize u ropstvo.
Zbor traži i da se radništvu rudnika u FBiH isplaćuju pravične naknade, što podrazumijeva i redovne doprinose, te da se obezbijedi što adekvatnija sigurnost na radu.
Nepravedna tranzicija, što je bila tema Zbora, uključuje napuštanje pouzdanog domaćeg energenta, što je u slučaju BiH ugalj, i zatvaranje rudnika bez ikakve vizije za radnike.
O stanju u BiH, strahovima o posljedicama nepravedne tranzicije i zaključcima Zbora u Buka intervjuu je govorila Svjetlana Nedimović, iz Sarajeva, članica organizacionog odbora Zbora u Brezi.
BUKA: U Brezi je ovog vikenda održan zbor pod sloganom „Za rudare, zemlju i vodu“. Zbog čega je baš Breza odabrana kao mjesto u kojem se raspravlja o pitanjima energetske tranzicije?
Breza je rudarski gradić, mjesto koje je raslo sa svojim rudnikom. Mi smo se okupili kraj bazena, prvog olimpijskog bazena u ovoj zemlji, koji su napravili upravo rudari i drugi radnici RMU Breza, svojim doprinosima. Naravno, uništila ga je tranzicija, kao što je pojela i mnogo toga drugog, naročito naše privredne kolektive.
A danas nam se opet nameće jedna tranzicija, nazivana i zelenom ili energetskom, koja prijeti prvenstveno našim javnim, narodnim rudnicima uglja. Istovremeno se forsiraju neki privatni rudnici iz kojih kapitalisti, najčešće strane korporacije, izvlače šta hoće i kako hoće, nama ostaju mizerne koncesione naknade, posječene šume, trajno zagađeno tlo i voda itd.
O svemu tome se priča u nekim uskim krugovima, iza zatvorenih vrata. Donose se odluke, a na nas svaljuje teret posljedica, baš kao i u tranziciji koja je počela 1990-ih, kad su od radništva otete fabrike, od građanstva institucije itd. Mi smo zato odlučili da otvorimo priču među onima kojih se to tiče, za sve ljude, i to baš u rudarskom mjestu koje bi moglo debelo osjetiti sve te planove i strategije donesene bez glasa radnih ljudi i građana. I baš kao zbor, tradicionalno okupljanje ali i forma direktne demokratije koju smo praktikovali u socijalističkoj Jugoslaviji, kao prostor gdje se u diskusiji artikuliše kolektivna politička volja. ZBOR je utoliko prostor ostvarivanja slobode u kolektivu.
BUKA: Ko su organizatori, a ko su bili učesnici Zbora?
Organizator Zbora je takođe jedan ZBOR, što je skraćeno od Združeni balkanski otpor i rad. Na nas je primjenjiva ona Nomen est omen! To je neformalni transnacionalni kolektiv koji okuplja ljude sa svih strana svijeta, mahom mlađe generacije i mahom društveno angažovane, a polazište nam je bio otpor nepravednoj tranziciji prvenstveno na Balkanu. Jedna naša drugarica obično kaže, grupa entuzijasta i idealista – jer ovoliko rada i to čisto volonterskog, opstaje samo na žestokom entuzijazmu i idealima.
Učesnici su prije svega bili naši sindikati – rudarski iz Breze, Kreke, Kaknja, Zenice, potom Sindikata metalaca i rudara u Republici Srpskoj, Novi sindikat iz Hrvatske i Sindikat trgovine i uslužnih djelatnosti BiH. Potom čuvari prirode iz svih krajeva BiH – s Plive i Une, s Majevice i Ozrena, iz Duvna, Prijedora, Sarajeva, Zenice itd. A pored njih gosti iz 18 zemalja svijeta – rudarski sindikat Slovenije, Crne Gore, Srbije, pa čak i Velike Britanije. Aktivisti s tri kontinenta. I naravno, mnogobrojni Brezani i Brezanke koji su dolazili da vide šta se zbiva, da prate rad i učestvuju, a i uveče, da se družimo, uz muziku, između ostalog i veličanstvene Rudarske glazbe Kakanj.
Veoma smo zahvalni cijeloj Brezi na gostoprimstvu, a prije svega Opštini Breza, sindikatu RMU Breza, Društvenom domu, i nama najdražoj Biblioteci bez koje ništa ovo ne bi bilo zamislivo.
BUKA: Koje su negativne posljedice koje rudari i lokalne zajednice doživljavaju (ili bi mogli doživjeti) u postojećim planovima energetske tranzicije?
Neprestano se priča o nekom zatvaranju rudnika, o tome da su rudnici neproduktivni. Međutim jasnog plana nema, nema adekvatnog pravnog okvira, ili se dogovori ne poštuju, kao što je slučaj s Velenjem u Sloveniji.
Za rudnička mjesta bi to značilo gubitak brojnih radnih mjesta i gubitak veoma bitnog dijela istorije i kulture. Ugalj nije samo energent – ugalj je zajednica. Za rudare je to gubitak ne samo nekog posla, nego radnog mjesta koje je neraskidivo povezano sa samopoimanjem, mjesta koje ih čini dijelom jednog globalnog kolektiva jer rudari su među stubovima međunarodnog radničkog pokreta.
Ali ono što mnogi, bar u BiH, ne shvataju jest da se ovo ne tiče samo rudnika. Naš elektroenergetski sistem se namjerno rušai. Šta će biti izvor bazne energije koja je neuslovljena npr. vremenskim prilikama, kao što su to izvori obnovljive energije, i drugim faktorima van naše kontrole? Šta nam je domaći pouzdan energent? Šta je priuštivo? I ako, kao što se trenutno dešava, pogoni za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora budu pretežno privatni – koja će biti cijena struje? Hoćemo li završiti kao Britanci, gdje nije malo porodica koje biraju između obroka i uključenja grijanja, ili Grci?
BUKA: Kako definišete “nepravednu energetsku tranziciju”? Šta bi bila pravedna tranzicija, prema vašem shvatanju?
Nepravedna je tranzicija koja uključuje napuštanje pouzdanog domaćeg energenta kao što je, bar za BiH, ugalj, i zatvaranje rudnika bez ikakve vizije za radništvo i njihove zajednice, osim natuknica da će radnici biti ‘zbrinuti’. Znamo li mi uopšte šta u našem jeziku znači to da se neko ili nešto zbrinjava, pa nisu to ranjenici i bolesnici da ih zbrinjavamo, to su radnici, rudari koji svaki dan silaze u jamu i rade da bismo mi imali struju. Njihovo temeljno pravo, a temeljna dužnost društva i temeljna obaveza države da imaju pravičnu naknadu i dostojanstven rad. Kakvi god da su planovi s rudnicima, sve i jedan radnik u njima zadržava to pravo. Ne može se ni pričati o prekvalifikacijama a da se ne zna šta radništvo hoće, kako oni vide pravdu u tom kontekstu.
A ne može se ni po lokalnim zajednicama kopati šta kome padne na pamet i kako, ili postavljati nove (privatne!) energetske objekte – lokalne zajednice moraju zadržati pravo da kažu NE.
Promjena biti mora, jasno nam je da dolaze ali smo jasno rekli: one moraju počivati na principima socijalne i energetske pravde i energetskog suvereniteta, potrebama ljudi i očuvanju prirodnih vrijednosti, a ne gomilanju profita u privatnim rukama i centrima moći, rastu ratnih mašinerija i pogubnih tehnologija.
BUKA: Kako rudari gledaju na ovu tranziciju — koje su njihove najveće brige i zahtjevi?
Prije svega, konkretno za BiH, da se za ugalj plaća pravična cijena, a ne kao sad, kad EP BiH na primjer otkupljuje ugalj po cijeni nižoj od proizvodne. I naravno – da se radništvu rudnika u FBiH isplaćuju pravične naknade, što podrazumijeva i redovne doprinose. A trebalo bi se podrazumijevati i da ljudi imaju maksimalnu sigurnost na radu i svu neophodnu savremenu opremu. U mnogim rudnicima se nije maklo od 1980-ih. Doslovce se svako malo proljeva krv rudara da bismo imali ugalj i struju. Čujemo tek kad neko pogine, a rijeku invalida rada u rudnicima ne vidimo.
Dalje, što je takođe ušlo u naše zaključke, nema daljnjeg stihijskog zatvaranja elektroenergetskih objekata – društva moraju imati sigurnu energetsku bazu inače klize u ropstvo. Rudničke zajednice i ne samo one, jasne planove opstanka i razvoja ako već dolaze neke promjene. I moraju upravo ti kolektivi, sindikati i zajednice da se pitaju.
Ovo sad, gdje se priča u nekim floskulama, kroje neke sheme iza zatvorenih vrata, rudarima u BiH ne uplaćuju doprinosi, krše dogovori s rudarima u Sloveniji, urušavaju cijeli energetski sistemi – vodi u propast rudnike, ali i sve nas. Vodi u energetsku zavisnost i daljnje siromašenje cijelog društva.
A kako piše u našem sedmom zaključku, ovo kako se sad sve lomi na RMU Zenica – to je živa rana, za sve nas, i zato stojimo uz rudare i sve druge radnike RMU Zenica i obavezujemo se da ih nastavi pomagati u borbi koja je borba za sve i nas i koju smatramo zajedničkom.
BUKA: Da li su postojale netrpeljivosti ili neslaganja na relaciji aktivisti za zaštitu okoliša i rudari s obzirom na to da su i jedni i drugi učestvovali u Zboru?
To su svi očekivali, a ljudi su se časkom dogovorili – jer vide da imaju zajedničke neprijatelje, centre moći i kapitala, vani i ovdje unutra. Svi zaključci su aklamacijom usvojeni, iako je trebalo truda i vremena da se usaglasimo. No u cijelom tom procesu se vidjelo da je ljudima beskrajno stalo da nađu i zadrže jedni druge u opštem svjetskom ludilu. I uspjeli su.
BUKA: Koji su glavni zaključci trodnevne diskusije na temu nepravedne tanzicije u BiH i mogu li se oni primjenjivati i regionalno?
ZBOR je transnacionalan tako da i ovaj zbor ima zaključke koji su primjenjivi diljem Balkana pa i šire. Naravno, budući da smo se usaglasili da svako u svom kolektivu i zajednici radi na njihovom ostvarivanju, ljudi će raditi onako kako smatraju da je najbolje u datim okolnostima. Ključno je da smo rekli da ovakvu tranziciju ne podržavamo jer je nepravedna. Da ne damo ni zemlju ni vodu ni rudare, da bi se neko bogatio na onom što je naše i što moramo očuvati za buduće generacije.
Prethodno sam objašnjavala zaključke oko uglja i rudnika, međutim, jednako bitne su poruke da se priroda se mora očuvati i obnoviti, i o njoj kontinuirano brinuti. O tome nije bilo dileme. Ako bi trebalo međutim sažeti i duh i slovo zaključaka, ovo su glavne poruke:
· Ne podržavamo ovakvu tranziciju, jer je nepravedna. Klimatska pravda mora biti utemeljena na pravdi.
· Sve daljnje transformacije moraju počivati na principima socijalne i energetske pravde i energetskog suvereniteta, potrebama ljudi i očuvanju prirodnih vrijednosti, a ne gomilanju profita u privatnim rukama i centrima moći, rastu ratnih mašinerija i pogubnih tehnologija.
· Uništavanje i privatizacija naših prirodnih i društvenih dobara mora stati.
· Zajednice i radni kolektivi koji su pogođeni posljedicama uništavanja i privatizacija moraju vraćati kontrolu nad upravljanjem dobrima u interesu svih.