Tri su mi Pasolinijeve knjige pod rukom, premda ih je u neredu svih kućnih knjižnica mnogo više, i pripadaju različitim mojim životnim razdobljima, od gimnazijskih dana do danas. Te tri odmah pronađene su: “Teorema”, u srpskom prijevodu Jugane Stojanović i u izdanju beogradskog Rada iz 1988; “Nogomet po Pasoliniju”, Valerija Curcija, u slovenskom prijevodu Daše Perme Jurjavčič, i u izdanju Založbe Bogataj, Idrija 2024; “Svi smo u opasnosti”, dijelom u srpskom, djelom u hrvatskom prijevodu Magdalene Petrović i Valtera Milovana, te u nakladi IU Misao, Novi Sad 2014.
Neka ovakav slučajan odabir za prekopavanja privatnih nalazišta knjiga odredi sadržaj, dramaturgiju i ritam teksta. Za Pasolinija mnogo je toga životu nanijela slučajnost, čemu su mjesto i način njegove smrti dali konačni naglasak. Slučajem određen je bio naš odnos: njega kao pisca i filmskog autora, mene kao svakodnevnog žitelja sarajevske Kinoteke, a zatim i njegova čitatelja. Na kraju, prevelika je uloga slučajnosti i u činjenici da sam se, nakon svega što nas je zadesilo, ja, njegov čitatelj i gledatelj, zatekao tu gdje jesam, ovakav kakav jesam. Pročitane knjige nas usmjeravaju, ponekad nas i vode tamo kamo nismo kanili ići. Spašavaju nas i guraju u nevolje. Vrijeme provedeno u čitanju spašava nas od pogibelji, od zločina koji smo mogli počiniti. Kod Pasolinija i njegovih knjiga (i filmova) sve je ovo naročito naglašeno. Pogrešno će biti kažemo li za njega da je bio nekonvencionalan – upravo suprotno! – u svemu što je radio, u poeziji, u načinu mišljenja i u svom aktivizmu, na filmu i u tekstu, Pasolini bio je fanatik konvencija. Ali uglavnom onih konvencija koje je sam stvarao, kao svojevrsni kustos i komesar vlastitoga života, sveti Pavao jedne strogo osobne vjere i ideologije. Te konvencije niti je s kime dijelio, niti ih je kakvoj organizaciji namreo. Ostavile su traga samo na klince koji su u razna vremena gledali Pasolinijeve filmove i čitali njegove knjige.
U pokušaju, možda sentimentalnom, legitimiranja vlastitog odnosa prema Pieru Paolu Pasoliniju navodim pjesmu, objavljenu 1990. u drugoj mojoj pjesničkoj knjizi, koja je nosila naslov “Uči li noćas neko u ovom gradu japanski”. Pjesma “Riječi nesretnom Pjer-Paolu” ovako teče:
“Hladno je u jesenjoj sobi
Uvlačim ruke u rukave džempera
i zatvaram oči:
Nesretni Pjer-Paolo, mrtav već
desetljeće cijelo, a danas sam
prodirući u svoju djevojku
tako zorno govorio s njim
da me je izbezumljena oborila
sa sebe:
Pederu! i zaključala se u WC
Nakon pola sata izašla je
našminkana kao arlekino
Nisam je smio pitati zašto
Gubeći lagano svijest zamišljam te
kao škripanje čizama mladoga
vojnika”
Osim posvete, te stanovitog autobiografskog ili autofikcionalnog poigravanja, u toj pjesmi za mene onovremenog prilično izazovna homoerotska igrica. Imao sam devetnaest godina kada sam napisao tu ljubavnu pjesmu posvećenu Pasoliniju. Ne, nisu me privlačili drugi muškarci. I više nijednom nisam napisao ljubavnu pjesmu. Kada je čitam, tako daleku i tuđu, kao što je, vjerujem, daleko čovjeku sve što je pisao prije četrdeset godina, dopadaju mi se ta dva ljubavna odnosa u jednoj pjesmi, od čega bi se danas mogla napisati priča. I mislim da je dobra ta zvučna slika s njezina kraja: “kao škripanje čizama mladoga vojnika”.
Upravo sam se, posljednjeg dana ljeta te 1985, bio vratio iz vojske, i možda bih, da nisam napisao pjesmu, zaboravio ono čega se u stihu sjećam. Kada smo početkom kolovoza 1984. došli u vojsku, zadužili smo, skupa s opremom, nove vojničke čizme. Čvrste i sjajne, “Shiny, shiny, shiny boots of leather”, kao u pjesmi The Velvet Underground, te čizme su mladom vojniku u prvih nekoliko tjedana, možda i prva dva mjeseca, nanosile teški bol. Nije ih mogao zamijeniti, niti je od intendanta mogao izmoliti stare čizme. Vojnička dužnost je, barem u našoj generaciji, sredinom osamdesetih, u kninskim i lastovskim kasarnama, bila i podnošenje bola. Pritom, kada ti se obuća danima urezuje nad petu, u gležanj i u ris, i kada ti se sa svakim korakom rasijecaju stopala, pucaju višestruki žuljevi, i prenose se infekcije preko neopranih čarapa, mijenja se i tvoj hod. Krećeš se kao evnuh, vrckaš guzom, krećeš se cijelim tijelom, poput balerine, samo da nekako što manje hodaš stopalima. I dok tako ideš preko vojničke piste, najavljuje te glasno škripanje tvojih čizama. Stari vojnici se okreću za tobom, dozivaju te tobože tanušnim glasićima, nadijevaju ti imena iz njemačkih pornića, a ti nastavljaš dalje, i znaš da će sutra biti gore, jer sutra ćeš s takvim stopalima učiti kako se pravilo stupa, kako se vojnički maršira, odlučno i čvrsto. Tako to ide, sve dok ne stigne sljedeća generacija vojnika, koja će opet dobiti nove čizme.
Što mi je bilo na umu u toj zvučnoj slici: “kao škripanje čizama mladoga vojnika”? U njoj postoji neki erotski potencijal, koji ne traži objašnjenja. Ali u njoj je, zapravo, nešto mnogo dramatičnije i veće, sadržano u upravo datom objašnjenju. “Bez skandala nema poezije” naslovit će Valter Milovan svoj predgovor knjizi “Svi smo u opasnosti”, citirajući predgovor Giovannija Giudicija za talijansko izdanje Pasolinijevih sabranih pjesama, premda će u čitatelju rovati sumnja kako je taj naslov, ta parola, ustvari – Pasolinijeva. Giudicijev citat, kojim Milovan završava svoj tekst, glasi ovako: “Pasolini je pjesnik koji stvara skandal i koji želi stvarati skandal, jer bez skandala nema poezije, koje je sestra ili rođakinja vjere, nekakve vjere, te sestra i neprijateljica odricanja. A skandal je riječ Evanđelja, Pavlova riječ – i posebno – skandal je stanje; onog Pavla koji je gotovo stalan Pasolinijev sugovornik od početka do kraja…”
Pasolini je objavljivao scenarije svojih filmova. Objavljivao ih je kao prozne komade. Samo što to nisu bili klasični filmski scenariji. Pisani precizno, ali izvan općeprihvaćenih scenarističkih konvencija, drukčijim jezikom, drugim znakovima i uputama, moglo bi se, možda, reći da se prema filmu odnose onako kako se dramski tekst odnosi prema kazališnoj predstavi. U knjizi “Svi smo u opasnosti” je i “Projekat za film o Svetom Pavlu”. Preseljena u šezdesete godine dvadesetog stoljeća, ili u sadašnjost iz koje je u Pasolinijevoj imaginaciji nastajala, te u Pariz, Barcelonu, Ženevu i New York, koji igraju uloge Jeruzalema, Damaska, Antiohije, Rima, priča treba prema autorovoj zamisli biti savršeno autentična, tako da “nijedna reč koju će Pavle izgovoriti u dijalozima filma neće biti izmišljena ili rekonstruisana prema analogiji”.
Inače, u ta vremena kada započinje naš zanos Pasolinijem, što u Kinoteci, a što na televiziji – u emisijama Televizije Zagreb i Televizije Beograd, zahvaljujući Anti Peterliću, Ranku Munitiću, kasnije Nebojši Džukeliću, Tomislavu Kurelcu… – moglo se vidjeti sve što je u europskom filmu bilo doista važno, pa tako, recimo, njemački film Andrzeja Wajde “Pilat i ostali”, snimljen po judejskoj epizodi iz Bulgakovljevog “Majstora i Margarite”, ali tako da Križni put teče po frankfurtskim ulicama, a jedan među apostolima televizijski je reporter s Golgote. Kako u postjugoslavenskom Zagrebu Kinoteka zapravo i ne postoji, a HRT nikada nije prikazao “Pilata i ostale”, nikad ga poslije nisam vidio. Da, mogao sam na YouTubeu, ali tako da biram rusku ili madžarsku nadsinhronizaciju. Pamtim, međutim svoju fascinaciju tim usporednim tokom dvaju vremena, novozavjetnog i suvremenog, koja se međusobno ne razdvajaju, niti zalaze jedno u drugo. U to vrijeme, slušali smo od Munitića priču o nesnimljenom Pasolinijevom filmu i o svetom Pavlu koji stiže u New York kao u suvremeni Rim. Osim što sam poslije, čitajući knjige o svetom Pavlu, sklapao i rasklapao svečevu biografiju, varirajući je kroz povijest u vrlo širokom rasponu, od apostola naroda, čuvara sjećanja, pronositelja i tumača onog što se dogodilo, do komesara i ideologa, čeznuo sam za dovršetkom Pasolinijeva velikog posla. Dovoljno rano shvatio sam da filmove nikada neću snimati, a onda i da nikada nijedan europski filmski redatelj neće imati taj novac da snimi Pasolinijev film, niti će ikad ijedan biti u stanju stvoriti ono što je Pasolini najavio u “Projektu za film o Svetom Pavlu”, koji u njegovom slučaju možemo slobodno nazvati i scenarijem, ali ostalo mi je da zamišljam roman o Pavlu iz Tarza, koji bih pisao kao da gledam Pasolinijev film, ali koji se ne bi zbivao gdje je Pasolini rekao, jer ovo nisu više šezdesete, a ja nisam Pasolini.
U sarajevskoj smo Kinoteci, godine 1981, moglo je to biti u ožujku ili travnju, s profesorom Borom Mihačevićem gledali Pasolinijev film “Evanđelje po Mateju”. Nekima od nas, poznata je bila sudbina Isusa Krista. Neki su, možda, znali i što su evanđelja. Možda nas je samo dvoje-troje čitalo Bibliju. Većina nije znala ništa, osim što su negdje vidjeli prikaz raspetog Krista, i što su odnekud upamtili njegovu tužnu majku. Naravno da nije dolazilo u obzir da nas profesor prije odlaska u kino uputi da se negdje obavijestimo o temi filma. Nevjerojatno je već bilo to da nas, samo godinu po Titovoj smrti, vodi u kino, da gledamo film s vjerskom tematikom.
Htio nam je prenijeti sljedeće: kakve su i što su tehnike kojim se priča ili legenda prenose iz jednog u drugi mediji. Pasolinijeva genijalnost sastojala se u tome što je uspio ispratiti priču tako da ništa ne doda i ne izmisli, ničim se ne pomogne. Je li mu pomoglo ili mu je odmoglo to što je ateist i komunist?, upitao se poslije profesor pred razredom. I zaključio da na takva pitanja odgovora nema.
Knjiga Valerija Curcija “Nogomet po Pasoliniju” istodobno je lijepa, fotografijama bogata slikovnica, i mala analitičko-biografska studija o Pasoliniju i nogometu. Kada ga je 1973. Enzo Biagi, čuveni talijanski novinar i stari partizan, upitao: “Što biste željeli biti da nije filma i književnosti?”, Pasolini je odgovorio: “Dobar nogometaš. Nakon književnosti i erotike, nogomet je za mene najveći užitak.” Nešto je tjeskobno, u se zatvoreno na Pasolinijevim fotografskim portretima i živim snimcima. Skriven iza crnih naočala, ukočena izraza lica, kao pred pogubljenje, uglavnom je nevidljiv. Osim na slikama – viđali smo ih još osamdesetih – dok igra lopte. Zagriženi navijač Bologne, kluba koji je posljednji put bio prvak Italije iste one 1964. kada je Pasolini snimao “Evanđelje po Mateju”. Sljedećih šezdeset godina, triput duže nego Hajduk, Bologna je daleko od titule prvaka, često mnogo dalje od Hajduka. Dvojica su hajdukovaca, oba besmrtnika, igrala u Bologni: Frane Matošić i Bernard Vukas. Pasolini se, naravno, obojice morao sjećati. (A Boris Dežulović je to fikcionalizirao u jednom majstorskom poglavlju “Bilog libra 2”.
Premda je žalio za tim što, po vlastitom doživljaju, nije bio dobar nogometaš, igrao je, kasnije s prijateljima i s veteranima, sve do kraja života. Živio je kratko, ali je igrao dugo. Bio je brz i borben, obično je igrao lijevo krilo, imao je dobar šut. U vrijeme rata ponio je nadimak Stukas, po njemačkom lovcu-bombarderu, znamenitoj njemačkoj Štuki iz partizanskih filmova, koja je u Italiji 1941. postala čuvena po igranom propagandnom filmu Karla Rittera “Stukas”. (Ritter jedan je od prvih njemačkih ratnih pilota iz Velikog rata i najprominentniji režiser nacističkih propagandnih filmova.)
“Nogomet je posljednja sveta predstava našega doba. (…) Dok su drugi sveti rituali, uključujući i misu, u opadanju, nama ostaje nogomet. Nogomet je onaj spektakl koji je zamijenio kazalište. Kinu to nije uspjelo, ali nogometu jest.” Tih nekoliko rečenica, što ih je Pasolini izrekao u intervjuu za magazin L’Europeo, godine 1970, vjerojatno bi, onima koji ne razumiju, ili koji ne znaju, na najprecizniji način mogle objasniti što to ljudi kojih se nogomet tiče u njemu vide i kako ga doživljavaju.
Pier Paolo Pasolini u kapitalizmu je vidio transformirani, dorađeni fašizam. Nekada nam se činilo da je to svakako pretjerano. Na pedesetu obljetnicu njegove smrti, ove 2025. Trumpove godine, dok taj narančastoglavi bijeli supremacist od europskih zemalja kani uzimati harač u visini od pet posto državnoga proračuna, zauzvrat obećavši da će ih zaštititi od svoga ortaka Putina, doista biva jasno da je ovaj kapitalizam samo dorađeni Mussolinijev fašizam. Također, Pasolini se u posljednjoj fazi zalagao za ukidanje škola. Ali ne zato što je bio za to da ljudi ostanu neuki. Postoje, valjda, i drugi načini da se čovjek obrazuje, mislio je Pasolini, a ne taj da se školuje za roba. Pasolini je bio ateist, bezbožnik, koji je od svih pripovjedača i umjetnika svoga doba bio najbliži Bogu, kršćanskoj vjeri i njezinim velikim pripovijestima. Bio je izaslanik svetog Pavla među ljudima, ili Pavle, ponovo među ljudima.
Knjiga “Svi smo u opasnosti” započinje Milovanovim prijevodom Pasolinijeve pjesme “Molitva po narudžbi”, briljantno prepjevanom u hrvatski jezik, kojom možemo i završiti našu današnju priču o Pasoliniju, o tri knjige, od kojih o jednoj nisam rekao ni riječi.
Evo pjesme:
Molitva po narudžbi
Piše Ti sin koji pohađa
tisućiti razred Osnovne škole
Dragi Bože,
došao je neki Gospodin Homais u posjet
rekavši nam da je Ti:
povjerovali smo mu:
ali među nama je bio neki nesretnik
koji je samo masturbirao,
noću i danju; čak i pokazujući se
pred svim i svakim; dakle…
Gospodin Homais te, dragi Bože, kopirao skroz naskroz:
imao je lijepo odijelo od tamne vune, s prslukom
svilenom košuljom i kravatom;
dolazio je iz Lyona ili Kölna, ne sjećam se točno
I uvijek nam je govorio o sutrašnjici
Ali među nama je bila ona budala koja je tvrdila da je Tebi
ime Axel…
Sve to u Vrijeme Vremena
Dragi Bože, oslobodi nas misli o sutrašnjici.
O sutrašnjici si nam govorio kroz Mr. Homaisa.
Ali mi sad želimo živjeti kao onaj propali glupan,
koji je slijedio svog Axela
koji je bio i vrag: bio je prelijep da bi bio samo Ti.
Živio je od rente ali nije bio skrban
Bio je siromašan ali nije bio štedljiv.
Bio je čist kao anđeo ali nije bio čestit.
Bio je nesretan i iskorištavan, ali nije imao nade.
Dragi Bože,
ideja moći ne bi postojala kad ne bi postojala ideja sutrašnjice;
ne samo to, bez sutrašnjice, savjest ne bi imala opravdanja.
Dragi Bože,
daj da živimo kao ptice nebeske i ljiljani u polju.