Donald Trump je 26. jula odigrao partiju golfa na svom privatnom terenu u Ternberiju u Škotskoj. Na snimku emitovanom na televiziji Sky News čuo se glas novinara koji je doviknuo: „Gospodine Trump, možete li pobeći od Jeffreya Epsteina?” U tom trenutku neko iz Trumpove pratnje je naglo pojačao zvuk pesme koja se čula u pozadini: bila je to pesma „Memory“ iz mjuzikla Mačke. Onda je ponovo utišani glas pevačice ispratio Trumpa do golf-karta kojim se udaljio: „Tako je lako ostaviti me da samujem / Sa sećanjima / Na lepe dane.“
Ne bi se reklo da sećanja na dane kada su on i Epstein bili bliski prijatelji danas prijaju Trumpu. Predsednikova pratnja zna da je pomenuta pesma omiljena zvučna uteha njihovog šefa. U memoarima pod naslovom Odgovoriću na sva pitanja: šta sam videla u Trumpovoj Beloj kući, njegova bivša predstavnica za medije, Stephanie Grisham, piše da „kada je bio loše volje ili zastrašujuće besan, uvek je pozivan jedan od asistenata koga su svi znali kao ’čoveka za muziku’“. On bi probrao „predsednikove omiljene pesme – Memory iz mjuzikla Mačke, You Can’t Always Get What You Want Rolling Stonesa i neke druge – i onda bi neko od osoblja ušao i puštao ih predsedniku da mu skrene pažnju i umiri ga. Bilo je to kao kroćenje divlje zveri.“
Šta je to u pominjanju imena „Jeffrey Epstein“ što izaziva neodložnu potrebu da se upotrebi ova muzička cucla? Desetak dana pre incidenta u Škotskoj, na način netipičan za njega, Trump je imao napad besa prema svojim vernim sledbenicima koji zahtevaju objavljivanje svih službenih dokumenata o Epsteinu. Na mreži Truth Social objavio je: „Moji NEKADAŠNJI sledbenici progutali su ’udicu’ bez razmišljanja. Nisu naučili lekciju i verovatno nikada i neće… Neka ih, neka rade u korist demokrata. Ne moraju da razmišljaju o našim neverovatnim i nezapamćenim uspesima. Njihova podrška mi više nije potrebna!“
Trump se ničije podrške ne odriče olako, koliko god da su problematični oni koji je pružaju. To što je veliki deo MAGA baze otpravio u PROŠLOST (u trenutku kada je i njemu i njima sreća najzad nadohvat ruke) pokazuje da nešto u priči o Epsteinu uspeva da se probije kroz sve slojeve Trumpove veoma debele kože. Prvi put u svojoj zapanjujućoj političkoj karijeri našao se usred kognitivnog lavirinta iz koga izgleda ne ume da pronađe izlaz.
Za Trumpa je najveći problem to što se u priči o Epsteinu paranoidne fantazije stapaju s grotesknom stvarnošću. Ona je hibrid grozničave teorije i stvarno postojeće zavere. Ona istovremeno živi u gotičkom horor filmu, u čijoj produkciji je i Trump učestvovao, i sasvim stvarnom i opipljivom svetu neobuzdane moći i nemilosrdnog izrabljivanja, svetu kome i Trump pripada. Priča nastavlja da inspiriše sumanuta nagađanja i sasvim racionalna pitanja. To je zapaljiva mešavina koju Trump ne ume da kontroliše.
***
Paranoja je bila konstanta kroz sve periode istorije američke republike. Možemo se, na primer, prisetiti predsednika Johna F. Kennedya koji je 1961. govorio o ekstremno desničarskim frakcijama Republikanske stranke: „Sa sumnjom gledaju na sunarodnike i svoje lidere. Čekaju ’čoveka na belom konju’, jer ne veruju narodu. Pronalaze izdaju u crkvi, u pravosuđu, u načinu na koji koristimo vodu.“
Kao da govori o Trumpovom svetu. Ali ne baš sasvim. Jer nisu sve teorije zavere iste i ne funkcionišu na isti način. Obično se javljaju u dva prepoznatljiva oblika. Prve nude lažna „objašnjenja“ za stvarne događaje. To je ono što je Kennedy imao na umu 1961. godine: „Finansijske krize mogu se tumačiti prilivom prevelikog broja imigranata ili odlivom zelenih novčanica. Rat se može dovoditi u vezu s proizvođačima oružja ili međunarodnim bankarima. Možemo tvrditi da mirovne konferencije ne daju rezultate zato što su nas Britanci, Francuzi ili Rusi prevarili. Komunizam u istočnu Evropu nije stigao sa sovjetskim trupama, već je instaliran lošim pregovorima na Jalti. Kinu iz slobodnog sveta nije udaljio građanski rat, nego izdaja na visokim položajima.“
To je klasični oblik teorije zavere. Pred nama stoji jasna i nesporna činjenica – Kina je postala komunistička zemlja, ulazimo u finansijsku krizu, doživeli smo vojni poraz, u vodi ima previše fluorida, naše šume gutaju požari. Ali prikrivene pokretačke sile iza tih događaja ostaje nevidljive: to mogu biti komunisti, masoni, Jevreji, jevrejski komunisti, jevrejski svemirski laseri.
Trumpova paranoja ne pripada toj vrsti i ne manifestuje se u tom obliku. Mada presudno važne za njegovu privlačnost, teorije zavere kojima on barata potpuno su indiferentne prema stvarnom svetu i pojavama koje pokušavaju da objasne. Mogu imati posrednu vezu s činjenicama iz stvarnog sveta. Imigracija je posledica zavere koju su skovali Joe Biden i Kamala Harris da dovedu „u našu zemlju više od 20 miliona kriminalaca“. Očevidno posustajanje ekonomije je zapravo iluzija proizvedena „nameštanjem“ zvaničnih podataka o broju novih radnih mesta. Mogu se koristiti i potpune izmišljotine: Barack Obama nije rođen u Americi. Otac Teda Cruza je bio umešan u zaveru da se ubije Kennedy. („Otac mu je posetio Lee Harveya Oswalda pre nego što je ovaj – znate, ubijen… Mislim, šta njih dvojica – kakva posla ima on s Oswaldom neposredno pred njegovo ubistvo?“) Hillary Clinton je isplela „neverovatnu zaveru“ za prekrajanje rezultata na predsedničkim izborima 2016. Ideja je bila da se Trump optuži za uplitanje Rusije. Da upotrebimo citat iz Sna letnje noći, Trumpova „mašta ovaploćuje / vidove stvari neviđenih još… u lik i oblik, ime dajući / I određeno mesto boravišta / vazdušnom ničem“.
Za razliku od prvog i jednostavnijeg tipa teorija zavere, u Trumpovoj verziji obično se ne koriste potvrđene i javno dostupne činjenice da bi se generisale emocije – straha, nepoverenja, besa. Kao što je federalni sudija primetio 2023, odbacujući Trumpov postupak protiv Hillary Clinton i drugih u vezi s navodnom zaverom, njegova tužba je bila „mešavina nepovezanih, često nematerijalnih događaja, propraćenih neverovatnim zaključcima“. „Nematerijalni događaj“ je veoma prikladna fraza: u Trumpovim teorijama zavere nema zastora stvarnog sveta iza kojeg se krije tajna. I „događaj“ i „tumačenje“ satkani su od istog materijala.
Uprkos tome, njegova taktika se pokazala kao spektakularno uspešna – što mu je donelo dve pobede na predsedničkim izborima. Ova taktika je delotvorna upravo zato što je sve izmišljeno, pa ne mora da se bavi nevažnim sitnicama kao što je izvođenje dokaza. To su zavere koje plutaju u Trumpovom univerzumu alternativnih činjenica – poznatijem kao fikcija. One su deo beskrajne vašarske predstave u kojoj Trump od obožavalaca ne traži da poveruju u istinitost iznetih tvrdnji, već samo da obuzdaju nevericu. Ono što je u tom procesu zaista važno jeste generisanje emocija straha i antagonizma. Trump je uvek znao da u tom pogledu najbolje rezultate daju upečatljive izmišljotine. Kada je trebalo pružiti navodne činjenice koje idu u prilog njegovoj najvažnijoj teoriji zavere – onoj o krađi predsedničkih izbora 2020. godine, Trump je bio potpuno bespomoćan. Pokrenuo je više od šezdeset postupaka i svi su odbačeni (neki od strane sudija koje je Trump imenovao) ili obustavljeni jer nije mogao da ponudi ništa osim izmišljotina.
***
U tom svetu nematerijalnih događaja Trump je imao mnogo uspeha. Tome je doprinela moć koju je unutar njegove biračke baze stekla jedna druga teorija zavere, još udaljenija od ideje o pružanju dokaza. To je QAnon, teorija zavere koja nije njegov proizvod, ali se preklapa s nekim od Trumpovih zavereničkih ideja i strategija. I ona na sličan način slobodno pluta daleko od prihvaćene stvarnosti i poseduje istu razbarušenu maštu.
Kao i Trump sâm, fenomen QAnona je komična provokacija koja je prerasla u američku istinu. Kao što je James Ball pokazao u izvrsnoj knjizi Druga pandemija: kako je QAnon zarazio svet, ova teorija je uzela maha nakon što je ruska obaveštajna služba hakovala i objavila arhive elektronske pošte Demokratskog nacionalnog odbora i Johna Podeste, savetnika Hillary Clinton za pripremu kampanje. Podestina prepiska je bila razočaravajuće dosadna – nije bilo ni naznake počinjenih zlodela i ispletenih zavera. Ali, kao što Ball objašnjava, bio je to dobar materijal za igre rečima na internet forumu 4chan:
„Ne znamo da li je to bila šala, trolovanje ili politički čin, ali nekoliko korisnika foruma 4chan se bacilo na Podestinu prepisku u nameri da zainteresuje širu javnost. Jedna od tehnika koje su koristili prevazišla je njihova najsmelija očekivanja. Zaključili su da naizgled bezazleni mejlovi sadrže šifrovane poruke. ’Hotdog’ je ’dečak’. ’Pica’ znači ’devojka’. ’Sir’ je ’devojčica’, a ’sladoled’ je ’muška prostitutka’. Arhiva bezazlenih Podestinih poruka zapravo sadrži dokaze o postojanju visoko sofisticirane organizacije za zlostavljanje dece kojom upravljaju ključni saradnici Hillary Clinton – a korisnici 4chana su uspeli da razbiju šifru iza koje su akteri razgovarali o svojim zločinima.“
Već 2020. godine, u anketi koju je Ipsos obavio za NPR, skoro polovina ispitanih Amerikanaca je odlučno odbacivalo tvrdnju da „grupa pripadnika elite koji obožavaju Satanu i vode mrežu za seksualno zlostavljanje dece pokušava da kontroliše našu politiku i medije“. Pored toga, 37 odsto ispitanika je odgovorilo da u to nisu sigurni, i samo 17 odsto je reklo da veruje u takve tvrdnje. Godine 2022, Trump je potvrdio podršku QAnonu objavljivanjem slike na kojoj na reveru ima značku u obliku slova Q s natpisom „Oluja dolazi“. (U QAnonovom tajnom rečniku „oluja“ je Trumpova verzija sudnjeg dana, vreme kada će se suditi njegovim satanističkim protivnicima, možda uz javna pogubljena, uživo, na televiziji.)
Slično Trumpovim teorijama zavere, QAnon nudi rešenje za problem koji ne postoji. To je označitelj bez označenog. Reciklirani su dobro poznati paranoidni tropi: antisemitski mit o Jevrejima koji zlostavljaju hrišćansku decu (jedan od prvih influensera QAnona govorio je o „Sataninoj sinagogi“); veštice u savezu s đavolom; obećanje svemoćnog mesije (u ovom slučaju samog Trumpa) koji će poraziti zlotvore i doneti novi poredak. Teorija nudi i mogućnost bekstva iz stvarnosti sadašnjice: sasvim je moguće da je naglom rastu popularnosti QAnona u redovima konzervativnih hrišćana doprinela teskoba izazvana otkrićima raširenog zlostavljanja dece od strane čelnika evangelističke crkve i katoličkih sveštenika. (Jedno istraživanje je pokazalo da su 2016. i 2017. godine, u vreme kada počinje uspon QAnona, pokrenuta čak „192 postupka protiv lidera uticajnih crkava i evangelističkih institucija, javno optuženih za seksualne zločine koji uključuju maloletnike, silovanja, zlostavljanje, fizičko nasilje i dečju pornografiju“.) Premeštanje fokusa i pripisivanje tih zlodela visokim funkcionerima Demokratske stranke delom je pokušaj da se izađe na kraj s kognitivnom disonancom koja je proistekla iz užasnih nedela počinjenih u stvarnosti.
***
Trump je mogao da iskoristi QAnon jer je to teorija zavere koja funkcioniše isto kao i njegove – usaglašena stvarnost sveta izvan teorije zavere je nevažna. Ali to je izvodljivo samo do određene tačke. Ta tačka je sada dobila ime: Jeffrey Epstein. Epstein je portal, zaključuje Ball, koji „nudi stvarnost kao prolaz u središte ludila QAnona“. I obratno: slučaj Epstein je QAnonovim vernicima dao uporište u stvarnosti. Zaista je postojao visoko sofisticirani lanac zlostavljača dece kojim je upravljao čovek blisko povezan s poslovnim i političkim elitama.
I, kao što je istraživački novinar Barry Levine nedavno primetio u New York Timesu, neka pitanja o tome kako je Epstein mogao tako dugo i neometano da zlostavlja decu ostala su bez odgovora. Na primer, kako je stekao procenjenih 600 miliona dolara bogatstva? Kako je mogao da krijumčari u SAD devojke i žene iz Rusije, Belorusije, Turske i Turkmenistana, a da ga imigracione vlasti ništa o tome ne pitaju? Zašto je Alex Acosta – postupajući tužilac za Južni okrug Floride koji je Epsteinu ponudio neobično blagu nagodbu u zamenu za priznanje krivice – obavešten, kako je naknadno tvrdio, da „gospodin Epstein ’pripada obaveštajnim krugovima’ i da ga treba ostaviti na miru“? Šta se nalazi na četrdeset kompjutera i elektronskih uređaja, dvadeset i šest hard diskova, više od sedamdeset kompakt diskova i šest uređaja za snimanje koje je FBI pronašao u Epsteinovim kućama?
I šta u tim dokumentima piše o Epsteinovom bliskom prijateljstvu s Trumpom koje je trajalo gotovo petnaest godina? Trump je 2002. godine izjavio za New York Magazine da je njegov prijatelj „sjajan momak“ koji „voli lepe žene, kao i ja, ponekad veoma mlade“. U knjizi Perverzija pravde: priča o Jeffreyu Epsteinu, Julie K. Brown, novinarka Miami Heralda, koja je najviše učinila na razotkrivanju ovog skandala, prenosi tvrdnje iz tužbe jedne od Epsteinovih žrtava: „Epstein ju je poveo u Mar-a-Lago i upoznao s Donaldom Trumpom. Imala je četrnaest godina i seća se da je Epstein, kada su se sreli, munuo Trumpa laktom i rekao: ’Ova je dobra, je l’ da?’ Trump se nasmešio i potvrdno klimnuo glavom, piše u tužbi.“
Brown takođe piše da je „početkom 2016. neimenovana žena pokrenula građanski postupak pred federalnim sudom u Kaliforniji pod pseudonimom Katie Johnson. Tvrdila je da su je Trump i Epstein seksualno zlostavljali i silovali u periodu od četiri meseca kada je imala trinaest godina, od juna do septembra 1994. godine.“
Takve tvrdnje bi mogle biti neistinite i Trump, naravno, poriče da je bio umešan ili da je znao za Epsteinove zločine. U vreme kada je Katie Johnson podnela tužbu, Trumpov advokat Alan Garten je izjavio za Miami Herald da su njene tvrdnje „nesumnjivo lažne“. (Federalni sudija je odbacio prvu tužbu u maju 2016; naredne dve tužbe su povučene.) Brown napominje da „nikada nije bilo dokaza da je [Trump] imao seksualne odnose s maloletnicama“. Mnogo je ljudi koji imaju razloga da ga ocrne povezujući ga s Epsteinom, pa je važno je da ne upadnemo u zamku nekih optužbi samo zato što se uklapaju u neka već prihvaćena uverenja.
Međutim, problem koji Trump ima s delom svoje baze koji je pod uticajem QAnona jeste to što se ljudi koji veruju u postojanje elitnog kluba satanističkih pedofila ne mogu pohvaliti razvijenim skepticizmom. Umesto da ih pozove da sve zaborave, Trump ih je neko vreme čak podsticao u njihovoj veri u veliku zaveru povezanu s Epsteinom. U avgustu 2019, posle Epsteinovog navodnog samoubistva u zatvorskoj ćeliji, Trump je retvitovao sledeću objavu: „Preminuo od SAMOUBISTVA dok se nalazio pod dvadesetčetvoročasovnim nadzorom da se ne bi ubio? Da, naravno! Da li je moguće, #JefferyEpstein (sic) ponudi informacije o Billu Clintonu i sledećeg dana ga više nema.“
Kada je objavio poruku verovao je da je bezbedan, jer je Epstein bio zaista i konačno mrtav, a s njim je trebalo da nestane i priča o njihovom prijateljstvu. Ali tako je udahnuo život mrtvom prijatelju. Tvrdnje da su ga ubili da bi ga ućutkali osigurale su mu buran zagrobni život ispunjen misterijama koje nastavljaju da se umnožavaju. U trenutku besa zbog uskrsnuća priče koja je ostala neispričana, Trump je napao sledbenike koji još govore o „Jeffreyu Epsteinu, čoveku koji odbija da umre“, umesto da se dive slavi njegove administracije. To je neočekivan odjek čestitki koje su mnoge slavne osobe uputile Epsteinu za njegov šezdeset treći rođendan, 2016. godine, o čemu je nedavno pisao New York Times. Woody Allen je raskošne večere u Epsteinovoj kući na Menhetnu uporedio s gozbama u Drakulinom dvorcu, „gde uz Lugosija stoje tri mlade vampirice koje ga opslužuju“, a za Epsteina je izjavio da mu „nije teško da ga zamisli kako spava ispod sloja vlažne zemlje“.
Nemrtvi Epstein nastavlja da hoda zemljom, delom zato što se istinita priča o njemu preklapa s razuzdanim maštarijama QAnona, a delom zato što je njegova vampirska karijera dobra dramatizacija stvarnosti izvan teorije zavere. Postao je otelovljenje monstruozno izrabljivačkih praksi, jednako patrijarhata i klasnog sistema. Kao i kod Drakule, prebogati gospodar je predator, a devojke iz radničkih porodica su njegov plen. Mnoge od Epsteinovih žrtava potiču iz finansijski ugroženih domaćinstava u Vest Palm Biču. Ministarstvo pravosuđa je ustanovilo da su „obično dolazile iz siromašnih domaćinstava samohranih majki“. Dve ili tri stotine dolara koliko su dobijale za masažu sredovečne gospode bilo je mnogo novca za ove devojke i njihove porodice. Prelazeći preko mosta u Palm Bič ulazile su u jedan sasvim drugačiji svet, svet upadljivog obilja. To je priča o dve Amerike i njihovoj spremnosti da jedna drugoj rade strašne stvari.
Trumpov politički genij proističe iz sposobnosti da nastupa kao samo ovaploćenje stvarnosti muške moći i ekonomskog zlostavljanja i istovremeno se predstavlja kao spasitelj onih koji stradaju od njemu sličnih. Epstein je očigledno zli brat blizanac. On podseća Trumpovu bazu na to kako pripadnici izrabljivačke elite zapravo izgledaju. Njegova mreža prijatelja i pomagača podseća ih na Trumpove izvorne političke poruke iz 2015. i 2016, poruke o tome da ono što deli našu zemlju nije nepremostivi jaz između republikanaca i demokrata, već jaz između parazitskih elita i običnih ljudi. Bliskost s Epsteinom sada preti da ga prevuče nazad na drugu stranu linije razdvajanja. Tamo gde i pripada.
***
Upravo hibridna priroda teorije zavere o Epsteinu – koju delom čine razumni zahtevi da se daju odgovori na pitanja koja javnost legitimno postavlja, a delom grozničave maštarije QAnona – sprečava Trumpa da odgovori. Tako unutar MAGA pokreta nastaje nešto što je C. Wright Mills svojevremeno opisivao kao neuravnoteženi realizam (u sasvim drugačijem kontekstu), a to je verovanje da se na sumanuta pitanja (u ovom slučaju o klubu satanističkih pedofila) može razumno odgovoriti (pretresanjem mnoštva dokumenata i pregledanjem snimaka koji čine Epsteinov dosije). Navodno, igre rečima koje su počele „picom“ i „devojkom“ dobiće konačno razrešenje kada proučimo milione drugih reči i destilujemo njihovo značenje – samo treba sačekati da Trump uradi ono što su Rusi uradili s Podestnim porukama i pusti dokumente u javnost.
Ta naivna vera je druga strana novčića američke paranoidne mašte. Dok pokušavamo da pojmimo nepreglednu moć zaverenika, treba da verujemo da se u arhivima duboke države još pažljivo čuvaju svi dokazi o atentatu na Kennedya, o skrivanju istine o posetama vanzemaljaca i satanistima koji su imali dozvolu da zlostavljaju decu. Neuravnoteženi realizam podrazumeva neobično visoko poverenje u birokratiju. Najdosadnija birokratska reč – fascikla – postala je čarobni eliksir istine.
Trump je napravio pogubnu taktičku grešku kada je dopustio sebi da nastavi da se igra s takvim idejama. U septembru 2024, u intervjuu s podkasterom Lexom Fridmanom, potvrdio je da će objaviti dokumente o Epsteinu, kao i dokumente o Kennedyevom ubistvu: „Da, rado bih to pogledao. Kennedy je zanimljiv, prošlo je mnogo godina. Što može da bude opasno ako ugrožava određene ljude i tako dalje i tako dalje, pa mislim da se ova dva slučaja dosta razlikuju, ali spreman sam da isto uradim i za Epsteina, nemam problem s tim.“
Trebalo je da zna da je posle događanja QAnona iščekivanje da se dokumenti o Epsteinu objave po svojoj prirodi bliže stanju uma vernika u milenarističkom zanosu nego pravnika koji traže sprovođenje istrage na osnovu dokaza. Kao što primećuje Ball, u pogledu na svet koji prihvata QAnon, Trump ima ulogu „genija koji orkestrira jednako složen kontrapokret“ protiv satanista. Epsteinovi dokumenti nisu samo hartije od značaja za krivični postupak. Oni su nastavak biblijskog Otkrovenja. Objaviti te dokumente znači slomiti sedmi pečat i pustiti Božji sud na zemlju. Kako posle svega spasitelj može samo da slegne ramenima i kaže da nema nikakvog sedmog pečata? O današnjoj Americi dovoljno govori podatak da je za veliki deo Trumpovog glasačkog tela to odstupanje od vere u apokaliptični narativ mnogo veća izdaja i prestup nego oduzimanja prava na zdravstveni zaštitu ili neuspeh u pokušajima da se spuste cene hrane.
Hoće li Trump pronaći izlaz iz lavirinta? Pred njim su dve mogućnosti. Jedna je da bazi političkih sledbenika ponudi zamensku teoriju zavere: priča o Epsteinu je obična izmišljotina, još jedna zlonamerna laž. „Znam da je prevara. Iza svega stoje demokrati… To jeste prevara.“ Može pokušati da s terena zavere prvog tipa (teorije zavere koje imaju objektivni korelativ u javnim događajima u stvarnom svetu) priču prebaci na drugi tip (koji je bliži njegovoj uobičajenoj praksi građenja teorija zavere koje nemaju nikakvo uporište u stvarnosti). Sve u nadi da će uspeti da s terena na kom gubi kontrolu pređe u kontekst u kom se oseća mnogo sigurnije.
To možda neće uspeti. Epstein se ne može tek tako prepakovati u proizvod pokvarene mašte Demokratske stranke, jer za pripadnike MAGA pokreta on je stvaran isto koliko i za woke liberale. Možda i više: on je opipljiva stvarnost koja daje verodostojnost njihovim najmračnijim slutnjama o tome kako svet funkcioniše. Ako veruje da im može jednostavno narediti da tu opipljivu stvarnost sada zamisle kao pozorište senki kojim upravljaju zaverenici iz Demokratske stranke, onda je podlegao za diktatore uobičajenoj zabludi da se misli podanika mogu bez ostatka kontrolisati.
Drugi mogući pravac je ponuda pomilovanja Epsteinovoj ljubavnici i saradnici Ghislaine Maxwell koja je 2022. osuđena na dvadeset godina zatvora. Ona bi zauzvrat potvrdila da Trump nema nikakve veze s Epsteinovim zlodelima i za sve bi okrivila demokrate. Tu postoje dva problema. Prvo, kada jednom bude pomilovana, Maxwell može da kaže šta god poželi. Drugo, među tačkama njene optužnice nalazi se i zavera. Pozivanje osuđivanog zaverenika da ljude opsednute zaverama ubeđuje da zavera koja uključuje Trumpa zapravo ne postoji ne izgleda kao dobitna strategija.
Republikanski predsednik Odbora za nadzor Predstavničkog doma poslao je 5. avgusta sudske pozive nekolicini svedoka koji će biti saslušani u vezi s Epsteinovim zločinima, uključujući i Billa i Hillary Clinton. Takođe je uputio sudski poziv Ministarstvu pravde da do 19. avgusta dostavi dokumentaciju povezanu s Epsteinom. Ako Trump naloži Ministarstvu da ne postupi po pozivu, postaće jedan od zaverenika. To bi bio uzbudljivo šokantan obrt u već paranoičnoj priči: momak za koga smo verovali da je dobar zapravo je sve vreme bio glavni zlikovac. A ako dozvoli da se dokumenti dostave, nahraniće zver koja mu radi o glavi. Znamo da objavljivanje dokumenata ne bi zaustavilo potragu za konačnom istinom. Dokumenti će tragačima otvoriti nepregledan novi teren, prepun tragova i anomalija koje treba istražiti i mapirati. Ako izabere treći put i objavi dokumente posle brisanja svih upućivanja na njega, potvrdiće svetu da zaista nešto skriva.
Hoće li to dovesti do njegovog pada? Gotovo je izvesno da neće. Ali možda će ga lišiti njegovog najjačeg aduta: imunosti na skandale. To je polje sile koje kada se jednom probije prestaje da funkcioniše. Ako izgubi moć da sve dokaze o sopstvenim nedelima proglašava za laži i prevare, u ostatku mandata neće ga pratiti slatka melanholija pesme „Memory“ već mnogo mučnija atmosfera sumnjičavosti iz pesme „Suspicious Minds”.
New York Review of Books, 12.08.2025.
Preveo Đorđe Tomić