Emir Imamović Pirke je novinar, publicist, scenarist, jedan od osnivača festivala FALIŠ u Šibeniku.
U razgovoru za BUKA magazin govori o ljevici i alternativi.
“Političko djelovanje koje nema namjeru politički djelovati isključivo kroz institucije je, jednostavno, besmisleno” – kaže Imamović.
Šta danas čini ljevicu i alternativu?
Festival alternative i ljevice Šibenik sigurno, a ne sumnjam kako postoje slične organizacije, grupe, inicijative i u Hrvatskoj i u takozvanom regionu. Mi smo, nadam se uspješno, nazivom definirali ono što nas suštinski zanima: traženje boljih modela društvenog uređenja na idejama ljevice i sa punom sviješću u vremenu, kako sadašnjem, tako i prošlom. Ako se, kako kaže filozof Boris Buden, savremeno ustaštvo ne svodi na puko citiranje povijesnog, onda se ni savremena ljevica ne može ponašati kao kopija neuspjelih eksperimenata koji su bili između karikaturalnih i groznih. Naricanje nad samoupravnim socijalizmom ili diktaturom proletarijata je, jednostavno, glupo. Mirenje sa ovim modelom predatorskog kapitalizma koji uzmiče pred tehnološkim feudalizmom je pogubno.
Kako se ljevica i alternativa ponašaju prema temi političkog organizovanja?
Ako se pitanje odnosi na FALIŠ, mi nismo imali dilemu oko toga hoćemo li napraviti festival ili stranku, jer nam drugo nije padalo na pamet. Često nas se naziva salonskom ljevicom što je, moram priznati, neupitno. Vjerujemo, naime, da se kombinacijom građanskog aktivizma i stranačkog djelovanja u javni govor, posljedično i u politiku, mogu vratiti i teme i termini koji su decenijama u zaboravljenim fasciklima. Pazite, kada je pokrenut Subversive Festival u Zagrebu, samo se na njemu govorilo o, recimo, neoliberalizmu. Nekoliko godina kasnije to je bila tema u TV dnevniku. Ne kažem, naravno, da je samo jedan festival bio presudan, ali svakako nije bio bez uticaja.
Koje političko organizovanje smatrate najboljim?
Političko djelovanje koje nema namjeru politički djelovati isključivo kroz institucije je, jednostavno, besmisleno. Nisam, priznajem, veliki fan indirektne demokratije, a još gore mišljenje imam o direktnoj. Dakle, onaj ko želi politički djelovati sa ciljem promjene nečega ima poznat put. Neka napravi stranku, pokuša osvojiti što više glasova i voditi politiku u kojoj neće prvom prilikom staviti principe na rasprodaju.
Ako podjelu na desnom spektru svedemo na odnose tzv. globalista i tzv. suverenista, koje su frakcije podjele na ljevici?
Iskreno, nemam pojma. Ono što vidim jeste slaganje o osnovnim ljudskim pravima i slobodama, o socijalnoj nejednakosti i… I tu negdje možemo stati. Ljevica se, zapravo, još uvijek ne uspijeva oporaviti ni od potresa s kraja osamdesetih godina prošlog vijeka, niti prilagoditi novom dobu, a jedino gdje se čini – i samo čini – da postoje frakcijske podjele, one se svode na to treba li, a ja mislim da treba, klasnu borbu smatrati prioritetnom ili je bolje voditi puno drugih bitaka za, primarno, građanska prava, pa onda tako pokušati doći do već nečega, iako iskustvo govori da se na taj način može promijeniti društvo, ali način redistribucije kapitala nikako.
Kako ljevica i alternativa gleda na temu ljudskih prava i civilnih sloboda?
O tome se ne raspravlja, već se radikalno zagovara. Jednostavno je da jednostavnije ne može biti: ako je cilj promijeniti mjesto na koje se ide po mišljenje – potpuno je nebitno je li to partijski komitet, korporativni menadžment, najbliži vjerski objekt ili udruga ratnih veterana koji su sebi dali ovlasti moralne policije i vlasnika sjećanja – onda treba odmah kapitulirati.
Kako posmatrate socijaldemokratiju i njen tzv. “minimalni program”?
Taj politički koncept je bankrotirao sa nestankom takozvanog kapitalizma blagostanja. U nekoj prilici sam, kritizirajući hrvatski SDP, napisao ili rekao da nije problem u stranci, već u socijaldemokratiji kojom se, i to predano, bave ljudi koji su spremni izjaviti da „nažalost“ nema smanjivanja socijalnog jaza bez intervencionizma, a ljevica čija ekonomska politika nije i intervencionistička je – govno na kiši. Uostalom, kapitalizmu skloni ekonomisti bez zadrške priznaju kako slobodno tržište ne postoji, već postoji samo skup pravila na koja smo se svi navikli da ih smatramo prirodnim. Socijaldemokrate i dalje naivno vjeruju da nije tako, a ako možda ne vjeruju, ničim ne pokazuju u šta tačno vjeruju.
U kojoj mjeri je liberalizam faktor razdora na lijevom spektru?
Da bi odredili šta nas razara, za početak se moramo dogovoriti šta nas spaja, a to nikako ne ide. U najkraćem, ako od ideja liberalizma nećemo uzeti borbu za ljudska prava i slobode, onda je sve uzalud, a ako ćemo prepisivati ekonomske modele, onda je još uzaludnije. Rasprave o uticaju liberalizma su odlične za kafanu, dok je slabost ljevice tolika da joj ne treba razarajući vanjski faktor, jer nema šta ni razoriti.
Možete li u tom kontekstu uporediti situaciju na sjeveru i jugu, a potom istoku i zapadu?
Ne mogu jer, hajde da tako kažem, nema ni konteksta niti situacije. Kapital je svugdje jednako moćan, politički mainstream mu predano služi, problemi se, kao u Bosni i Hercegovini, rješavaju tako da se fokus prebaci na neke druge… Sve se svodi na to koliko je neka država još uvijek socijalna, a neka druga nije, što isključivo ovisi o tome sa kojom količinom kapitala raspolaže. Ljude se svugdje lako da kupiti, samo je pitanje cijene i platežne moći.
Gdje je u tom spektru danas Evropska unija?
EU se lažno predstavlja. Ona je ono što je bila kada je nastala i kako se dugo zvala: Evropska ekonomska zajednica u kojoj moć i sve što ona generira proizlazi iz kapitala. Simpatično mi je pratiti kako se u EU vode polemike o količini kakaa u čokoladama namijenjenim bogatijim, odnosno siromašnijim zemljama, a niti ne razmišlja o, recimo, usklađivanju cijena rada, zakona o pravima radnika ili jednakom pravu na stanovanje za činovnike u Bruxellesu i učiteljice u Bugarskoj.
Kako redefinisati odnos prema hibridnim režimima i autokratijama?
Ne treba redefinirati odnos, već se, koliko i kako se može, treba boriti protiv njih. Nije, naime, problem u demokratskom poretku kao takvom, već u demokratskom poretku koji se religijski odnosi prema kapitalizmu. Ljudski su prioriteti prilično jasni: niko ne želi biti gladan, ali nakon što se osjećaj gladi zaboravi zbog porasta standarda, onda slijedi propitivanje prostora slobode koji po automatizmu potkopava autokratije, bez obzira jesu li, recimo tako, autentične ili nametnute.