Nakon ulaska u Evropsku uniju, u tih 12 godina od 1. siječnja 2013. do 31. prosinca 2024., statistika procesuiranja ratnih zločina u odnosu na razdoblje u kojem su se odvijale akcije “Bljesak” i “Oluja” i u pogledu na zločine “ako su žrtve bile pripadnici srpske etničke manjine ili su navodni počinitelji bili pripadnici hrvatskih oružanih snaga” pokazuje da procesuiranja nema, što predstavlja odstupanje od onog na što se Republika Hrvatska obvezala pristupanjem i za što je posljednjim Izvješćem o napretku pred pristupanje u punopravno članstvo bila upozorena da je potrebno poboljšati.
Ratni zločini počinjeni u “Bljesku” i “Oluji” se više pojavljuju pred sudom u građanskim parnicama za naknadu štete ili pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske, odnosno Evropskim sudom za ljudska prava. Nakon nekoliko odluka Evropskog suda za ljudska prava Ustavni sud Republike Hrvatske je prihvatio praksu i stavove suda iz Strasbourga oko neučinkovite istrage za ratne zločine.
Ustavni sud je 5. studenoga 2019. donio odluku broj U-IIIBi-4222/2018 u kojoj je prvi put odredio obeštećenje zbog neučinkovite istrage kaznenog djela ratnog zločina. U tom konkretnom slučaju žrtvu su iz njene kuće odveli pripadnici Oružanih snaga Republike Hrvatske (vojne policije), sprovedena je u vojni zatvor, gdje je i preminula, nakon čega je tijelo izneseno iz zatvora i do danas nije pronađeno. To se sve odvijalo u prosincu 1991. godine. Nažalost, do danas nije došlo do pomaka u toj istrazi unatoč odluci Ustavnog suda.
Krajem 2021. Ustavni sud donosi svoju prvu odluku kojom je potvrđeno da je istraga zločina počinjenih u “Oluji” bila neučinkovita. Radi se o ubojstvu sedam srpskih civila 6. kolovoza 1995. u Uzdolju kraj Knina.
“Ne podcjenjujući nedvojbenu složenost slučaja, Ustavni sud ocjenjuje da tragovi koji su dani tijelima kaznenog progona u vezi s utvrđivanjem počinitelja nisu bili temeljito istraženi, odnosno da nadležna tijela nisu uložila dostatne napore i sve što je u njihovoj moći kako bi se osigurala učinkovitost istrage.” Ustavni sud Republike Hrvatske je zapravo takvom odlukom preduhitrio podnositelje da se ne obrate Strasbourgu koji bi prema svojoj ustaljenoj praksi donio istu takvu odluku. Nažalost, nakon godinu dana od odluke Ustavnog suda, temeljem upita DORH je odgovorio da je utvrđeno da osoba koju su sumnjičili zapravo uopće nije bila na području Uzdolja te je istraga zapela u slijepoj ulici.
Poseban problem predstavlja činjenica da se određen broj zločina počinjenih za vrijeme “Bljeska” i “Oluje” ne vodi kao ratni zločin, nego kao ubojstvo. Sam DORH u svojim priopćenjima i izvještajima ističe da kada se govori o broju žrtava za vrijeme oružanih sukoba, često se ne razlikuju žrtve rata i žrtve kaznenih djela ubojstava, odnosno žrtve kaznenih djela ratnih zločina.
Prema podacima o prijavama, procesuiranim slučajevima i žrtvama kaznenih djela ratnih zločina i postupaka u vezi kaznenih djela za vrijeme i nakon operativne akcije “Oluja” koje je objavio DORH 2011. godine i nadopune iz 2017. godine na osnovu prijava policije i istraživanja, u evidencije Državnog odvjetništva uneseni su podaci o 214 smrtno stradalih osoba, koje su stradale bilo kao žrtve kaznenog djela ubojstva bilo kao žrtve kaznenog djela ratnih zločina. DORH prema navedenom izvještaju i dopuni iz 2017. godine istražuje 29 ratnih zločina iza “Oluje” u kojima je ubijeno 167 osoba, žrtava ratnog zločina i sve kao rezultat započetih radnji poduzetih prije ulaska Republike Hrvatske u Evropsku uniju.
Kada je riječ o ubojstvima koja nisu označena kao ratni zločin, prema podacima iz navedenog izvještaja Državnog odvjetništva iz 2011. godine, evidentirani broj žrtava kaznenih djela ubojstava za vrijeme i nakon “Oluje” je 47, od čega je zbog ubojstva 21 osobe procesuirano 33 počinitelja, dok počinitelji ubojstava 26 žrtava nisu otkriveni. Iz izvještaja nije vidljivo koliko je od 33 procesuirana počinitelja i pravomoćno osuđeno. Procesuiranje može značiti i da se odustalo od progona ili da je došlo do oslobađajuće presude. Za operaciju “Bljesak” nisu objavljeni izvještaji te nema javno dostupnih statistika i podataka kao za “Oluju”.
Kvalifikacija zločina povlači pitanje njegovog padanja u zastaru zbog proteka vremena. Glavni državni odvjetnik Mladen Bajić je 2006. dao uputu svim županijskim državnim odvjetnicima da se ubojstva počinjena u ratnim godinama kod kojih nije utvrđen motiv trebaju “radno” tretirati kao ratni zločin kako ne bi nastupila zastara prije nego što se pronađu počinitelji i utvrdi način i motiv ubojstva. Razlog takve upute je što su u brojnim slučajevima početne kvalifikacije kaznenih djela bile ubojstva. Taj problem su 1990-ih uočile i predstavnice Amnesty Internationala. U svom izvještaju navode da su o tome razgovarale s državnim odvjetnicima u svibnju 1998. i pitale ih zašto počinitelji, kada su u nekim slučajevima bili u aktivnoj službi u vojsci ili policiji, nisu bili optuženi za “ratne zločine protiv civilnog stanovništva”, ali da nisu dobile nikakav odgovor.
Konkretan primjer gdje nije došlo do prekvalifikacije u ratni zločin je zločin u zaseoku Gračak počinjen između 20. rujna i 1. listopada 1995. godine, a ubijeno je troje starijih osoba. Taj zločin se tretira kao ubojstvo, kazneno djelo koje zastarijeva, uz obrazloženje nadležnog Državnog odvjetništva da je zločin počinjen nakon VRO “Oluja”, da na navedenom području u vrijeme počinjenja zločina nije bilo vojnih formacija, da su borbena djelovanja bila završena i uspostavljene redovne policijske postaje, te su se preostali mještani vraćali u selo zbog povoljne sigurnosne situacije. Inače, u isto to vrijeme (28. rujna 1995.) počinjen je zločin u Varivodama koje su samo nekoliko kilometara zračne linije udaljene od Gračka. Ovakav zaključak nadležnog Državnog odvjetništva je suprotan navedenoj uputi, istragom nisu utvrđeni počinitelji i motiv. Moguće je da je uputa promijenjena, da je donesena nova ili da je jednostavno stavljena van snage i po njoj se više ne postupa još od 2011. godine. Inače ne bi mogla u izvještaju DORH-a stajati statistika o 26 žrtava ubojstava za koje nije otkriven počinitelj, već bi se te žrtve vodile kao žrtve ratnog zločina.
Za razliku od zločina u Gračku, zločin u Varivodama je jedan od poznatijih u javnosti i danas nitko ne spori da se radi o ratnom zločinu, ali neposredno nakon što se dogodio policija i Državno odvjetništvo su imali drugu kvalifikaciju djela. Već prvih dana je u medijima zločin u Varivodama okarakteriziran kao koristoljublje, iako se od žrtava i njihovih domova zapravo nije imalo što ukrasti. Nadležni županijski državni odvjetnik je u slučaju Varivoda i Gošića u razgovoru za lokalni list nakon zločina otklonio da se radi o ratnom zločinu i ustvrdio da će rezultati istrage pokazati da se ne radi o tome da su počinitelji u žrtve pucali samo zato što su one bile srpske nacionalnosti s obzirom na to da sve utvrđeno u istrazi upućuje na to da su osumnjičeni u Varivode došli u nakani pljačke, a kada su naišli na otpor, onda su počeli ubijati.
Početkom 1996. godine podignute su optužnice protiv šestorice pripadnika HV-a koje se teretilo za kaznena djela teškog ubojstva iz koristoljublja nad ukupno 16 civila u selima Gošić i Varivode. U sudskom postupku koji je uslijedio donesena je nepravomoćna oslobađajuća presuda, koju je Vrhovni sud ukinuo. Prije završetka novog postupka Županijsko državno odvjetništvo u Šibeniku koje je preuzelo progon od Županijskog državnog odvjetništva u Zadru početkom 2002. godine odustaje od optužnice nakon svestrane i temeljite analize dokaznog materijala i obavljene konzultacije u Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
Od tada je prošlo više od 23 godine, a nema pomaka u navedenom predmetu koji je nekada bio označen kao nacionalni prioritet. Da je kojim slučajem došlo do pravomoćne presude s osudom počinitelja, oni bi bili osuđeni za teško ubojstvo iz koristoljublja, a ne za ratni zločin. To potvrđuje i činjenica da je u istom postupku, istom optužnicom, jedan od optuženih vojnika osuđen za kazneno djelo ubojstva Đurđe Čanak (84) u selu Zrmanja, zaseok Potok, u kolovozu 1995., dok je drugi vojnik osuđen za dva kaznena djela i to razbojstva u pokušaju i ubojstva u pokušaju na štetu Jeke Tanjge (73) u Oćestvu, zaseok Lošići.
Iza nerazriješenog zločina u Gošiću i Varivodama ostaje porazna činjenica da je ista puška, odnosno ista osoba ubijala civile u Gošiću 27. kolovoza 1995. i osjećala se dovoljno sigurnom i slobodnom da mjesec dana poslije učini isto u Varivodama. I vrlo vjerojatno neće nikada biti otkrivena i procesuirana.
Brojke o žrtvama ratnih zločina i ubojstvima nakon “Oluje” koje DORH ima u svojim evidencijama ne bi trebale biti konačne, odnosno i sam DORH u navedenom izvještaju iz 2011. ističe da su svjesni da se podaci u medijima i podaci nevladinih udruga o broju žrtava koje su stradale za vrijeme ili nakon Vojno-redarstvene operacije “Oluja” u bitnom razlikuju od onih Državnog odvjetništva, te da su zatražili od nadležnih državnih odvjetništava provođenje potrebnih mjera i radnji kako bi se preko policije ili na druge načine utvrdilo pod kojim okolnostima su stradale osobe koje se navode u pojedinim popisima i na taj način točno utvrdio mogući broj žrtava kao posljedica ubojstava ili počinjenih kaznenih djela ratnih zločina.
Osim toga, obavljanje povremenih novih ekshumacija i identifikacija žrtava koje su se vodile kao nestale potencijalno bi moglo povećati broj žrtava kaznenog djela koji je utvrđen još 2011. Unatoč navedenom, brojka DORH-a od 214 žrtava kaznenog djela nije mijenjana.
A ratni zločini nisu samo ubojstva, iako se o njima najviše govori i njih se najviše apostrofira. I paljenje kuća, kada dolazi do uništenja imovine velikih razmjera koje nije opravdano vojnim ciljevima i potrebama, predstavlja ratni zločin.
Na kraju, ni međunarodne ocjene za područje procesuiranja ratnih zločina nisu ohrabrujuće. U posljednjim izvještajima tužitelja Međunarodnog rezidualnog mehanizma za kaznene tribunale (IRMCT) Sergea Brammertza, koji se podnose Vijeću sigurnosti UN-a, dijagnosticirani su problemi u procesuiranju ratnih zločina. Hrvatskoj se u izvještajima zamjera to što je u posljednjem desetljeću njena suradnja s nacionalnim pravosuđima drugih zemalja u regiji u predmetima ratnih zločina znatno pogoršana, a napori hrvatskog pravosuđa koncentrirani su na kazneno gonjenje etničkih Srba u odsutnosti. U ranijim izvještajima je istaknut velik broj neriješenih zahtjeva koje su druge države regije, posebno BiH, podnijele hrvatskim vlastima. Taj velik zaostatak je “rezultat hrvatske politike da ne surađuje s drugim zemljama u regiji u predmetima ratnih zločina protiv osumnjičenika koji su hrvatski državljani”.
U javnosti, kada su ratni zločini tema, u medijima i nastupima političara prevladava nezadovoljstvo brzinom i količinom procesuiranja ratnih zločina, ali objektivno protek vremena od počinjenja ratnih zločina čini da je dokazivanje u ovim predmetima sve teže. Statistika DORH-a pokazuje da se čine znatni napori i da se ratni zločini procesuiraju. S druge strane, statistika DORH-a u procesuiranju ratnih zločina počinjenih za vrijeme akcija “Bljesak” i “Oluja” nakon ulaska Republike Hrvatske u EU pokazuje da je došlo do zastoja u svim segmentima procesuiranja, od kaznene prijave, preko istrage, do podizanja optužnice i suđenja kojih nema. Uz očekivanje nastupa zastare za progon ubojstava 26 osoba koja nisu označena kao ratni zločin.
Suprotno svim očekivanjima i preuzetim obvezama, Hrvatska se odmakla od razine koju je teško postigla i imala prilikom ulaska u Evropsku uniju. Nekažnjeni ratni zločini opterećuju hrvatsko društvo, opterećuju odnose Srba i Hrvata, Srbije i Hrvatske. Nažalost, činjenica je da zbog proteka godina brojni zločinci neće biti privedeni pravdi, a obitelji žrtava neće dobiti zadovoljštinu u obliku pravomoćne sudske presude. Ali važno je ne odustati od principa da svaki zločin treba istražiti i procesuirati bez razlike.
Nezadovoljstvo brzinom i opsegom procesuiranja ratnih zločina se često politizira i koristi radi kratkoročnih političkih poena, bez obzira na to što to šteti općoj društvenoj atmosferi i ne doprinosi ni postizanju pravde ni poboljšanju međuetničkih odnosa, već upravo suprotno. Srbi iz Hrvatske u pogledu postupanja prema ratnim zločinima za vrijeme i nakon akcija “Bljesak” i “Oluja”, iako zločini u kojima su žrtve hrvatski građani srpske nacionalnosti nisu počinjeni samo 1995. godine, ne mogu biti ničim zadovoljni. Ulaskom u Evropsku uniju pravda izgleda sve manje dostižna.