Prvom trakom vozi vladajuća garniture. Jure službenim automobilima s autopilotom. Oni su na putu ka obećanoj zemlji za odabrani narod. To je put kojim Draško Stanivuković i sam često ide. Njime se vozi s uvjerenjem da se juri brzo koliko se može, najbrže, najjače i najbolje što može, mimo reda i zakona, samo da što prije stigne do dvoetažne Velike Srbije. Ona će u prvom nivou imati eksploataciona polja raznih resursa, pogotovo ljudskih, a u drugom nivou šetališta, parkove, sculpture vladara, plaže na srpskim morima…. Tom trakom juri se bez obzira na status, prihode, rashode, stečevinu. Dijelom zbog pogodnosti loyalty programa AV d.o.o. a dijelom i iz ubjeđenja.
Drugom trakom juri dio reakcionarne alternative koja bi vozila isto prvom trakom, ali ne podnose tako sporu vožnju do konačnog cilja. Oni nemaju službene automobile sa autopilotom, neograničene resurse goriva za sporu vožnju. Ne mire se s tim što finansijeri vožnje u prvoj traci ne biraju baš njih. Vozači iz prve trake bi se možda i sažalili, možda bi čak i predali vozila, resurse ali ne mogu iz principa. Ne zato što su ovi prvi nezasiti, nego zato što ta reakcionarna alternativa nije učila od njih već od onih koji su marljivo gradili autoput pakla i stradanja. Ta bi druga grupa – jasno je to i mladim lojalistima – uništila svu čar vožnje. Ne zbog resursa već zbog “vekovnog zaveta”….Iako to ne bi priznali javno, dio jurišnika u ovoj traci bi vrlo rado da se vrati na fabričke postavke vožnje autoputem pakla i stradanja. Onog kojim je nekad davno išao AV, a kojem se sada opet vraća, skupa sa lojalistima.
Trećom trakom, neutralnom, putuje se od kuće do posla, na more i zimovanje, na rekreaciju i razonodu, bez obzira na vožnju u prve dvije trake. Vozače muče nedefinisane bankine i isprekidane linije ka ostalim trakama, shodno neodlučnosti po pitanju dvoetažne Velike Srbije. Onima koji voze tom trakom ne promiče činjenica da je taj projekat lepršav i pun užitka samo dok traje kao mimikrija. Njihove su tendencije naizgled razriješene velikih političkih, ideoloških, društvenih ambicija i svode se tek na ekonomski model opstajanja privremenog eskapizma i fluidnosti postistine. Dok dio vozača ne bira druge trake zato što su im prijetnja po sticanje ideala, drugi dio vozi tom trakom poptuno neopoterećen, znajući da je tzv. traka neutralnosti samo performans.
Najveća gužva je u traci koja vozi u rikverc. U toj se traci vozi najbrže, najjače i najbolje. Ta traka, po logici vladajuće paradigme, vozi ka izlazu sa autoputa pakla i stradanja. Većina vozi u nadi da će taj izlaz nekim čudom uskoro biti izgrađen tako da neće biti ni Duty Free Shopa Milorada Dodika sa boxovima “Referenduma”, ni Ćacilenda, ni gradova na vodi i šljunku, ni građana hljebu i soli. Neopterećeni ponudama negacije sistema, iscrpljivanju fantazije o eskapizmu, oni koji voze u rikverc na autoputu pakla i stradanja voze tuda samo zato što su prinuđeni, budući da samo ta traka odgovara njihovom etičkom horizontu i moralnom pejzažu. Da je postojao drugi put, pogotovo put na kome ne postoji naplatna rampa od koje će neko ubirati globu, oni bi ga sigurno i izabrali. No, da bi taj put postojao potrebno ga je izgraditi. Ne zbog potrebe da se izvode činovi kolektivnog otpora, ne pod prisilom mase ili gomile, ne zbog izostanka alternativa, već zbog slobode moralnog, etičkog, ljudskog bitisanja.
Dok s dozvolom za postavljanje naplatne rampe bira gdje da spusti svoj jack-pot, naumpada mu samo jedna ideja: zašto baš on ne bi mogao napraviti kružni tok koji će sve ove trake spojiti u miru, stabilnosti, jedinstvu. Povremeno, po suštini dodatnih i nepredviđenih radova, mlađahna nada estrade „srpskog sveta“ u kružni tok bi mogla ubaciti i jedan ringišpil kontrolisane cirkulacije. No, problem je spor u vezi s autorskim pravima. Naime, takav ringišpil je već odavno stečevina AV d.o.o u kome je glavna nagrada, bez mogućnosti zamjene, Milorad Dodik…
Nije to baš bilo oduvijek tako u slučaju Draška Stanivukovića.
Percipiran kao glas nacionalnog bunta Stanivuković nikada taj bunt nije shvatao kao građanski. Ma koliko protesta da je organizovao, ma kakvu korupciju da je kritikovao, ma kakav simbol „mladalačke neposlušnosti“ autoritetu bio, on nikada i zaista nikada nije bio glas građanskog bunta koji bi mijenjao sistem. Ako je nečemu ostao vjeran, onda je to promjena metoda vladavine, a nikako sistema. Ostao je vjeran promjeni koja se podstiče – vjerovali ili ne – samo gestovima lišenim strukturalne intervencije. Otuda hladnolivena vanjština figure bunta u ne tako dobro izbrušenom impulsu. „Idemo viralno“ – bio je njegov jedini ideal.
Pobunjeni studenti, zborovi i građani koji su izašli na ulice nisu – kako bi se to moglo pogrešno shvatiti – on od prije nekoliko godina u očima svog izraubovanog dijagnostičkog aparata. Njegova sumnja da će upravo ti koji se bune protiv aktuelnog režima afektivne autokratije voditi sistemskom, strukturiranom intervencionizmu izaziva kod njega još jednu kalkulaciju i ništa više od toga. On bi htio da misli, i vjerovatno to i misli, da se pokret pobunjenih danas ne doživljava kao politički pokret, već kao dodatak populističkom pejzažu u kome on obitava i trudi se da preuzme glavnu ulogu. Volio bi da je taj pokret dekorativna pojava koja ne prijeti da ugrozi strukturu i nametne drugi sklad.
Pobunjeni u njegovoj percepciji nisu politički subjekt već estetski poremećaj mediokritetske slike kojom dominira harmonija i jedinstvo „srpskog sveta“. Istina, on bi volio da su pobunjeni samo hladnolivena isprazna figura bunta koju bi „srpski svet“ mogao da estradizuje u neotradicionalističkom konceptu „ustaništva“. Cijenio bi to kao koreografiju homogenizacije kakva bi naumpala estradnim performerima te politike zarad basnosnoslovnog sticanja kapitala do kojeg dolaze pljačkom. No, poziv na istinu i odgovornost ne može da cijeni.
Draško Stanivuković i drugi poput njega nisu umjeli niti su pomislili da postojanje na političkoj sceni podrede istini koja nije simulacija, estradizacija i moneta. To je temeljni razlog ponude pobunjenim da pristanu na dijalog, mir i stabilnost umjesto ispunjenja zahtjeva koji promovišu egzistencijalnu etiku kao političku praksu. Ne želeći da doživi istinu i preuzme odgovornost, politička estrada „srpskog sveta“ nastoji samo da kontroliše oblik istine, da istinu i odgovornost pretvori u robu koja ima vidljivost dok traje pažnja publike ili performans izvođača.
Da li je baš sada vrijeme da se pomisli da odlazak pomenute estrade sa pozornice ne dolazi samo kroz ideološku konfrontaciju njoj nego i kroz prestanak investiranja pažnje u njihov performans?
Ljupko Mišeljić je novinar. Istražuje i prezentuje teme politike, ekonomije, društva i mass medija.
Izvor: Oštra nula