Filmski festival u Sarajevu ove godine je, makar na nedelju dana, predstavljao beg od realnosti mnogim mladim ljudima iz Srbije. U jeku protesta i političkih nemira, prepuštanje umetnosti je u jednu ruku luksuz, a u drugu ruku način da se sačuva razum.
Program festivala uključuje filmove iz država širom sveta, a na studente iz regiona najjači utisak su ostavili upravo domaći autori. Bilo zato što ih lično poznaju i blizak im je njihov rad ili zbog toga što sa njima dele bol vezanu za mesto odakle potiču, Vladimir Tagić, Nikola Ležaić, Sanja Živković, Stefan Đorđević i drugi
definitivno su se istakli u očima mladih, više nego bilo koji strani autori sa festivala.
Za film “Yugo Florida” Vladimira Tagića svi su imali visoka očekivanja, budući da je on koautor serije “Jutro će promeniti sve”, jedne od najomiljenijih domaćih serija među adolescentima. Ono što čini “Jutro” posebnim su potpuno prirodni dijalozi i realne, ali i dalje zanimljive i neobične situacije u radnji. “Yugo Florida” je malo ozbiljnijeg i drugačijeg ritma, s tim da pretežno obrađuje jednu temu, a to je gubitak. Dirljive scene pojačane folk pesmama ostavljaju nas uplakane u Narodnom pozorištu Sarajeva, u isto vreme i od smeha i od tuge. Dakle, pre svega perfektna dramaturgija omogućava da se poistovetimo sa osećanjima Tagićevih likova.
Nakon petnaest godina od filma “Tilva Roš”, jednog od najgenijalnijih domaćih “coming of age” filmova iz tog perioda, Nikola Ležaić se vraća na scenu sa autofiktivnim filmom “Kako je ovde sve tako zeleno?”. Film oduševljava njegove studente, kojima Ležaić predaje filmsku režiju na FDU i koji prepoznaju elemente
iz autorovog života, ali i širu publiku budući da se bavi univerzalnom temom prolaska vremena i značaja porodice. Iako je period od “Tilve Roš” do ovog filma značio evidentno sazrevanje u Ležaićevim radovima, nadamo se da nećemo morati da čekamo još petnaest godina do sledećeg ostvarenja.
Film “Mačji krik” Sanje Živković dočarava nam istiniti događaj iz života jednog Kragujevčanina koji se godinama borio da bi dobio starateljstvo nad svojom unukom koja boluje od retke genetske bolesti. Scenario je pisao jedan od najznačajnijih srpskih reditelja Goran Paskaljević, a nakon njegove smrti scenario je dovršio Đorđe Sibinović. Kao i neki od prethodnih filmova, bavi se nelogičnostima u radu državnih institucija, uz dirljivu priču o ljubavi u porodici.
Dobitnik nagrade “Srce Sarajeva” u kategoriji dugometražni film je Stefan Đorđević, za film „Vetre, pričaj sa mnom”. To je ujedno i njegov prvi dugometražni igrani film. Đorđević je uloge podelio članovima svoje porodice i kroz film priča jednu vrlo intimnu priču, o tome kako je gubitak njegove majke uticao na sve njih. Ostavlja nas da se pitamo koliko toga vreme zapravo može da izleči.
Možda je razlog što su studente toliko usrećili ovi domaći projekti, to što ih starije kolege podsećaju da kroz kakav god period naša zemlja prolazi, uvek ima mesta za umetnost. Postavlja se pitanje koliko će filmova na narednim festivalima biti vezano za studentske proteste u Srbiji i da li će ih uopšte biti.
Što se tiče stranih filmova, pored opusa obožavanog Sorentina, istakli su se francuski, britanski, norveški, mađarski i drugi manje poznati autori.
Film “Neveste” britanske rediteljke Nadie Fol prati priču dve petnaestogodišnje muslimanke koje, ogorčene neprihvatanjem na religijskoj bazi od strane vršnjaka u Engleskoj, odlučuju da se presele u Siriju. Teška tema, prožeta luckastim smehom dve devojčice, podseća nas na to koliko lako ranjive osobe – u ovom slučaju osobe u ranjivom periodu sazrevanja, mogu biti uvučene u ekstremizam, često a da toga
nisu ni svesne.
Već mesecima smo svedoci policijske brutalnosti, koje na našim prostorima neko vreme nije bilo ili je makar bila prikrivena. Film “Dosije 137” Dominika Mola neprijatno vraća u trenutnu realnost i udaljava od idilične atmosfere filmskog festivala. U toku burnih protesta u Francuskoj, mladić biva nepravedno pogođen u glavu LBD pištoljem od strane policajca, što će ostaviti trajne posledice na njegovo zdravlje. Ovaj film nas podseća da je sistem zakazao i u drugim delovima sveta – je li to uteha ili ne?
Još jedan film koji je među mladima ostavio jak utisak jeste “Sentimentalna vrednost”. Joakim Trier je pre nekoliko godina oduševio ceo svet ostvarenjem “Najgora osoba na svetu” koji je perfekat upliv u egzistencijalne krize vrlo mladih ljudi, posebno žena. “Sentimentalna vrednost” za razliku od prethodnog filma nije u “coming of age” žanru, ali dosta podseća na “Najgoru osobu na svetu” po estetici i sjajnoj dramaturgiji.
Pored filmova i festivalskih predavanja, treba istaći da su građani Sarajeva pravi domaćini. Bilo je predivno naći se u Sarajevu tokom nedelje 15. – 22. avgusta ove godine, kako za mlade, tako i za starije.