Rediteljsko ostvarenje Dine Mustafića “Paviljon” koje tematizuje društvenu i institucionalnu nepravdu i nasilje nad građanima treće životne dobi otvorilo je ovogodišnje izdanje Sarajevo Film Festivala.
Snažna priča koja otvara novu temu publiku uvodi u proces propitivanja o životu naših sugrađana, roditelja, baka i deka, srodnika koji starost umjesto u miru i bezbrižnosti provode u strahu, nasilju i atmosferi odbačenosti.
Neuobičajena tema bh. filma prožeta je humorom, ali i aktivističkim idejama za gradnju boljeg i pravednijeg društva.
Suprotstaviti se nasilju, nepravdi i ugnjetavanju glavna je ideja filma koji šalje poruku da oni na margini društva, ma koliko nemoćni bili, udruženi mogu zaustaviti lanac ugnjetavanja.
O filmu, njegovim porukama i vezama sa stvarnim svijetom razgovarali smo sa rediteljem Dinom Mustafićem.
BUKA: Vaš film Paviljon otvorio je 31. izdanje Sarajevo Film Festivala. Dugo ste u svijetu filma, pozorišta, umjetnosti. Je li, uz sve to iskustvo, ipak čast i izazov napraviti film otvaranja?
Velika je čast otvoriti Sarajevo Film Festival. To znači da film odmah ulazi u razgovor sa publikom na najvećoj regionalnoj filmskoj sceni. U tom trenutku on više ne pripada samo meni i ekipi, nego postaje dio šireg društvenog dijaloga. Čini mi se da smo to postigli.
Iako sam dugo u umjetnosti, svako otvaranje ovako renomiranog festivala nosi novu, u mom slučaju i staru tremu. Uvijek se pitam hoće li film imati snagu da pogodi ljude i da im ostane u mislima i srcu nakon projekcije. To je odgovornost, ali i ono što me uvijek pokreće. I to ne samo u filmu nego i u teatru.
BUKA: Scenario je radio Viktor Ivančić. Kako je došlo do saradnje i je li sve njegova ideja ili ste vi došli s inicijalnom zamišlju koju je on razradio?
Viktor je pisac čiji glas ima etičku oštrinu i humor koji zna prodrmati cijelo biće. Inicijalna ideja bila je zajednička, rodila se na jednoj promociji knjige – želio sam snimiti film o starosti i otporu – a on je to zajedno sa Emirom Imamovićem Pirketom pretočio u jezik koji je i bolan i duhovit, da bude politički precizan tu smo imali najmanje posla.
Naš spoj – njihova priča i moj rediteljski senzibilitet za ovakve teme– stvorio je scenarij koji je angažovan, po reakcijama publike na premijeri vidjelo se da je i emotivan kao i duhovit.
BUKA: Zašto ste odlučili da život u staračkom domu bude ispričan kroz prizmu nasilja, oružane pobune? Šta vas je inspirisalo?
Zanimalo me šta se dogodi kada oni koje društvo gurne na marginu odbiju da ćute. Starački dom je metafora za društvo koje svoje najmudrije članove izdvaja i tretira kao teret.
U stvarnosti stariji postaju nevidljivi, prepušteni institucijama i birokratiji. U filmu oni biraju pobunu – ne kao poziv na nasilje, već kao metaforu dostojanstva i snage da se suprotstave sistemu koji ih diskrimira i marginalizira.
BUKA: „Ako je pravda nedostižna, onda se moraš zadovoljiti odgovorom na nepravdu“, kaže se u filmu. Jesmo li mi kao društvo na tom nivou?
Ta replika zvuči kao da opisuje našu svakodnevicu. Ljudi sve manje vjeruju u institucije pravde, ali još uvijek imaju energiju za otpor. To je ono što ih održava.
Film pita: šta nam ostaje ako pravde nema ili stalno kasni? Moj odgovor je – ostaje nam pobuna. Nekada je to jedini oblik samoodbrane.
BUKA: Rekli ste da je scenario fikcija, ali da je svaka slučajnost sa stvarnim likovima namjerna. Postoji li nešto slično u staračkim domovima u BiH ili regionu što je uticalo na priču?
Nažalost, mnogo je sličnosti sa stvarnošću. U našoj regiji ima primjera lošeg tretmana starijih, tihe torture i ponižavanja. Nismo radili dokumentarni film, ali u filmu ima takva jedna dramaturška scena.
Zato je priča oblikovana kao parabola. Ona ne govori samo o jednom domu ili gradu, nego o cijelom našem prostoru i mentalitetu.
BUKA: U filmu su predstavljene ljudske sudbine kao ovisne od politike. Mislite li da politika ubija i van filma?
Nažalost, politika ubija i izvan filma. To nije samo metak – to su korupcija, nebriga, ponižavanje građana i uskraćivanje osnovnih prava. Sve to ljude polako uništava.
Meni je bilo važno da film ogoli tu brutalnost i podsjeti da se iza svake odluke politike krije konkretan život i sudbina.
BUKA: Film se bavi i odnosom djece prema roditeljima. Da li danas dovoljno poštujemo i brinemo o njima?
Mislim da danas kao društvo sve manje brinemo o roditeljima. Vrijeme u kojem živimo diktira brzinu, egoizam i zaborav. A oni su nas, u vremenima kada su imali manje, podizali s više ljubavi i nesebičnosti.
To pitanje u filmu je i univerzalno i lično – jer svi ćemo jednom biti na toj strani života.
BUKA: Okupili ste sjajnu glumačku ekipu. Jeste li imali strah da će vas neko odbiti?
Nisam imao strah, jer sam znao da je tema dovoljno jaka da ih privuče. Glumci traže uloge koje ih potresaju i koje će ih obilježiti, a ovaj film im je to ponudio.
Posebna je čast što su svi koje sam pozvao rekli „da“. To je povjerenje koje obavezuje, ali i potvrda da moj umjetnički staž nije bio uzalud.