Na libijskoj obali kod Sirta, Mohtar Al Ramaš sprema isploviti svoj trošan plastični čamac u još jedan ribolov. Raspetljavajući svoje pohabane i izlizane mreže, pokazuje na more čija je površina prekrivena otpadom.
„Ove mreže sada hvataju samo plastiku“, kaže, „imamo osjećaj kao da čistimo more, a ne da od njega zarađujemo za život.“
Plastični otpad, koji prema podacima UN-a ulazi u Sredozemno more količinom od 730 tona dnevno, nije njegova jedina briga. Nakon desetljeća ribolova u vodama koje povezuju južnu Europu i sjevernu Afriku, kaže da industrijski kočari „pokupe sve, čak i male, mlade ribe“, te da „svakodnevno prazne more“.
Osim toga, kaže, onečišćenje kanalizacijom iz gradova u blizini libijske prijestolnice Tripolija ubija ribu i morske spužve, dok proširenje obale narušava prirodna staništa za razmnožavanje određenih vrsta.
„Ono što se ovdje događa nije normalno“, kaže, i dodaje da ponekad izgleda kao da Libija uopće nema more: „Imamo jednu od najduljih obala u regiji, a ipak ribu uvozimo iz inozemstva.“
Al Ramaš kaže da se on i drugi ribari nadaju kako će libijsko Ministarstvo za zaštitu okoliša poduzeti mjere kako bi zaštitilo more i, kako on to opisuje, „neprekidno uništavanje“ njihova jedinog izvora prihoda. „Slali smo pisma i zahtjeve, ali nitko ne odgovara.“
Zajednički problem
Na obali u području Bahari u egipatskoj Aleksandriji, Hadž Abdel Nabi sjedi na pristaništu i pregledava svoje mreže. U svojim šezdesetima prisjeća se vremena kada je more donosilo bogat ulov: „Nekada smo se vraćali sa sto kilograma ribe, a danas samo deset, a ponekad se vratimo i praznih ruku.”
I on navodi industrijske kočarice kao jedan od glavnih problema, ističući da jedan brod može uloviti „više nego svi lokalni ribari zajedno“. Kao i Al Ramaš, kaže da se obraćao općini i ministarstvu za zaštitu okoliša, ali još uvijek nije dobio nikakav odgovor.
Izvješća iz Alžira, koji dijeli obalu s Libijom i Egiptom, ukazuju na stalno smanjenje populacija riba kao što je sardina, koja je važna za ribarsku industriju te zemlje. Alžirske vlasti izjavile su za DW da se godišnje ulovi oko 1.300 tona „mladih sardina“, manjih od 11 centimetara, često ilegalno.
Istraživači upozoravaju na to da ulov mladih riba ugrožava čitave populacije i narušava prehrambeni lanac u morskom ekosustavu.
Koja su rješenja moguća?
Dok lokalni ribari poput Hadža Abdel Nabija osjećaju sav teret problema koji pogađaju Mediteran, Egipat je prošloga mjeseca na jednoj konferenciji predstavio nacionalni plan za poboljšanje svog obalnog ekosustava.
Planira se obnova dvaju priobalnih jezera i izgradnja oko 70 km pješčanih nasipa koji bi štitili obalu. Ova zemlja također želi smanjiti upotrebu plastike uvođenjem obveze proizvođača i uvoznika da plaćaju pristojbe za plastične vrećice.
Egipatska ministrica za zaštitu okoliša Jasmin Fuad najavila je i inicijative koje uključuju ribare u prikupljanje i recikliranje otpada iz mora, kako bi im se osigurao dodatni prihod, kao i redovito praćenje kvalitete vode radi otkrivanja onečišćenja. „Zaštita Mediterana više nije ekološki izbor. To je društvena i gospodarska nužnost“, izjavila je.
To je i klimatska nužnost. UN se poziva na studije koje pokazuju da su oceani apsorbirali oko 90% viška topline koju su ljudi proizveli od industrijske revolucije do danas, što dodatno opterećuje krhke morske ekosustave. Stručnjaci upozoravaju na to da porast temperature, smanjenje oborina i porast razine mora utječu i na Mediteran.
Obveze zaštite
Prošloga mjeseca Alžir je najavio projekt digitalnog nadzora ribarskih aktivnosti i povezivanja svojih luka s elektroničkim sustavima za praćenje, u suradnji s Unijom za Mediteran — među-vladinom organizacijom koja okuplja 43 države.
U lipnju je 55 zemalja potpisalo Sporazum o otvorenom moru, kojim se predviđa zaštita 30% svjetskih oceana do 2030. godine. Ovaj veliki korak u globalnom upravljanju oceanima koji predviđa stvaranje zaštićenih morskih područja i regulaciju aktivnosti poput ribolova, pomorskog prometa i rudarenja u dubokom moru, stupit će na snagu kada ga ratificira 60 zemalja, što se očekuje do kraja godine.
U srpnju se 170 zemalja okupilo kako bi najavile „Plan iz Nice za oceane“, koji podrazumijeva uključivanje ribara u prikupljanje ekoloških podataka, zabranu dubokomorskog ribolova u osjetljivim ekosustavima, i podršku projektima „plavog gospodarstva“ kao puta prema održivom razvoju.
Europske zemlje obećale su uložiti milijardu eura u inicijative zaštite oceana tijekom narednih godina. To uključuje podršku državama globalnog juga, strožu zaštitu mora i napredno praćenje onečišćenja u Mediteranu.
No oni koji žive od mora nisu uvjereni u ta obećanja. „Teško je vjerovati kada su neki od najvećih financijera ujedno i najveći zagađivači na svijetu“, kaže za DW bivši kapetan, a sada neovisni ekološki aktivist iz Tunisa, Samir Šeik Al-Zagnani.
Ribari poput Al Ramaša žele biti izravnije uključeni u zaštitu voda koje poznaju. „Mi poznajemo more i možemo ga zaštititi, ali nemamo alate“, kaže on. „Ako nastave nama davati obećanja, a drugima mreže, za nas više ništa neće ostati.“