Zatvorene školske kapije, obrasle livade umesto igrališta i kuće sa tablama “prodaje se”- to je danas slika mnogih sela u Bosni i Hercegovini. U zemlji koja globalno prednjači po brzini smanjenja broja stanovnika, sela nestaju u tišini. U toj borbi protiv vremena, grad Bijeljina pokušava jedno: da udahne novi život starim sokacima.
Sela Bosne i Hercegovine vijekovima su bila ne samo mjesta življenja, nego i čuvari identiteta, običaja, tradicije i duše naroda. U njima se život odvijao u skladu sa prirodom. Jesen je mirisala na pečene dunje i jabuke, a koljena su se sklapala u molitvi i pjesmi. Stari su prenosili znanje o sadnji i žetvi, o kalemljenju voća i pravljenju domaćih jela, dok su djeca bezbrižno trčala po sokacima. Selo je bilo mjesto gdje je život cvjetao.
Ali danas, te su iste ulice i kuće prazne i napuštene. Voćnjaci su neobrađeni, putevi i dvorišta zarasli travom. O običajima se tek ponekad nostalgično priča, a u mnogim školama, sa jedva po nekoliko učenika, odjekuje tišina tamo gdje je nekad bilo žagora dječijih glasova.
Iza svake seoske kuće koja se prodaje, krije se neka baka koja je čekala da joj se neko javi za praznik. Iza svakog ugašenog školskog zvona kroje se poneko sjećanje na prvi razred, đačku torbu, prve ocjenee.
Gubimo više od populacije. Gubimo identitet.
Demografska rana koja krvari
Bosna i Hercegovina je, kaže za BUKU demograf Stevo Pašalić, zarobljena u dugoj demografskoj krizi.
„Prema dostupnim procjenama, više od 50.000 sela u regionu zapadnog Balkana nestalo je ili je na ivici gašenja u posljednjih 30 godina. Od šezdesetih godina prošlog vijeka, stopa rađanja opada, stopa umiranja raste, a masovno iseljavanje mladih je činjenica koju ne možemo ignorisati. Zvanični podaci često nisu realni, broj stanovnika je znatno manji, jer se mnogi nisu ni odjavili, a više ne žive ovdje. Ovaj proces nije jedinstven za BiH, ali njegove posljedice su pogubne. Nemamo dovoljno žena u fertilnom dobu da bilo kakve mjere daju značajniji efekat,“ objašnjava za BUKU Pašalić, „a mladi odlaze zbog nedostatka prilika za posao i bolji život.“
U mnogim selima škole su ostale bez đaka. „Imamo primjere škola u koje ide jedan ili tri učenika, što je signal da se selo prazni i da mladi nemaju razloga da ostanu,“ upozoravaju nastavnici i lokalni aktivisti.
Ova situacija vodi u zatvoreni krug: što je manje djece, škole se zatvaraju; što je više zatvorenih škola, to je manje porodica koje žele da ostanu. Time sela gube svoj duh i perspektivu.
Projekat grada Bijeljine: Svjetlo nade u tami
U cilju revitalizacije sela i populacione politike, Grad Bijeljina je još 2022. godine pokrenuo program subvencionisane kupovine seoskih kuća sa okućnicom. U okviru ovog programa, grad sufinansira kupovinu napuštenih ili zapuštenih domaćinstava u selima širom Semberije, pod uslovom da se korisnici presele i nastave život u toj sredini.
Načelnik odjeljenja za privredu i poljoprivredu Sreten Vučković ističe za BUKU: “Grad Bijeljina već je treću godinu za redom organizuje javni poziv za kupovinu seoskih domaćinstava. Ovaj javni poziv prvenstveno je namijenjen za mlade bračne parove, kao i one koji žele da žive u ruralnom kraju, za mlade podsticajne proizvođače, kao i za samohrane roditelje. Jedan od glavnih uslova je starosna dob, odnosno da kandidati budu do 45 godina starosti i da nemaju nepokretnosti, niti oni, niti njihovi supružnici. Cilj je da ovim javnim pozivom ova ciljna grupa reši svoje egzistencijalno pitanje, pitanje krova nad glavom”, kaže Vučković za BUKU.
U protekla dva javna poziva su, tvrdi Vučković, bilježili porast interesovanja za kupovinu seoskih domaćinstava.
“Prvi put smo imali 11 korisnika koji su ispunili uslove, a za tu namjenu izdvojeno je 160 hiljada maraka. Drugi put, imali smo 16 korisnika, a budžet za tu godinu je bio 250 hiljada maraka. Vidimo rast zainteresovanosti i veliku potrebu, s obzirom na probleme sa kojima se suočavaju stanovnici ruralnih područja”, kaže za BUKU Vučković.
Kako ovaj projekat mijenja živote
Mladi bračni par Demonjić, korisnici projekta, dijele svoju priču:
„Danas kada je kvadrat stana enormno skup, a plate takve kakve jesu- imati svoj krov nad glavom izgledalo je nedostižno. Ovim projektom, u kome grad Bijeljina sufinansira kupovinu seoske kuće sa 50% sredstava , konačno smo kupili kuću i osjetili da imamo svoj kutak na svijetu. Živjeti na selu nije samo povratak korijenima, već i izbor da gradimo bolji i zdraviji život za sebe i našu djecu. Imamo priliku da očuvamo tradiciju i običaje, i želimo da ih prenesemo dalje“, kaže za BUKU Miljana Demonjić.
Ova priča nije izuzetak, ona je nada da ruralna područja mogu opet postati poželjna za život.
Lokalna podrška mladima kao temelj opstanka
„U uslovima u kojima se nalazimo, država nema kapacitete da direktno interveniše na nivou koji bi bio dovoljan,“ kaže za BUKU gradonačelnik Bijeljine Ljubiša Petrović. „Mi, lokalna zajednica, sa ograničenim budžetom, moramo dati svoj doprinos i pomoći mladima. Ove subvencije za kupovinu seoskih kuća i prve nekretnine kreću se do 20.000 KM. To nije samo finansijska pomoć, već poruka da želimo da mladi ostanu ovdje i da zajedno gradimo budućnost.“
Petrović ističe koliko je važno zadržati ljude: „Kada izgubimo mlade, gubimo i sve druge prilike za razvoj društva. Ova inicijativa je dio šire strategije da zaustavimo odliv stanovništva.“
Program koji sprovodi Bijeljina možda neće spasiti svako selo, ali dok god postoji volja, postoji i borba.
Budućnost sela je i naša budućnost
Svaki ugašeni seoski dimnjak, navode analitičari, znači gubitak pjesme, običaja, priča koje su gradile naš identitet. Sela su čuvari starih recepata, narodnih nošnji, duhovnih vrijednosti i zajedništva. Zajedno sa ljudima, polako nestaju i ti duboki slojevi kulturne baštine.
Bosna i Hercegovina ne smije dozvoliti da njena sela budu mrtva. Projekti poput ovog u Bijeljini pokazuju da postoje načini, da se može usporiti ili zaustaviti odlazak. Ali potrebna je volja, saradnja, razumijevanje i mnogo više od jedne lokalne inicijative.
Đaci kao endemska vrsta
Proces depopulacije sela traje decenijama. Danas, on više nije “tihi odlazak”, već otvoreno gašenje zajednica. Prema podacima Zavoda za statistiku RS, broj učenika u osnovnim školama u ovom entitetu opao je za više od 20% u posljednjih 10 godina. U istom periodu, više od 400 područnih škola zatvorilo je vrata jer više nije bilo dovoljno učenika.
U Osnovnoj školi u Koraju ove školske godine upisan je samo jedan đak prvak.
„Imali smo nekada, u moje vrijeme, i do 400 učenika uškoli. Danas jedva 30. Gledate te učionice, pune uspomena i dječje graje, a sada odzvanja tišina. Najtužnije je kad ukinemo jedno odjeljenje to nije samo administrativna odluka, to je kraj jedne ere“, kaže za BUKU penzionisani nastavnik Milenko Tošić.
Šta država (ne)radi?
Dok gradovi poput Bijeljine pokreću konkretne projhkte, entitetski i državni nivoi i dalje mahom posmatraju. Postoje strategije, planovi, nacrti, ali rijetko šta se konkretno realizuje.
„Ne postoji sistemska politika obnove sela. Subvencije su male, parcijalne, bez dugoročnog efekta. Potrebna je kombinacija, subvencije, pristup internetu, putevi, ambulante, škole. Selo mora biti funkcionalno da bi bilo privlačno“, kaže za BUKU Tošić.
Još nije kasno, ali vrijeme ističe
Sela ne umiru naglo. Ona tiho nestaju. Prvo ode školsko zvono, zatim zamukne pjesma s imanja i više se ne dimi iz dimnjaka. Ostane kapija koja škripi na vjetru i iznad ulaza ugravirano ime porodice, kao podsjetnik da je tu nekada bilo života.
A onda, jednog dana, shvatimo da ne znamo gdje smo izgubili sebe.
Borba za sela nije borba za prošlost, nego za budućnost. I zato je svaka vraćena kuća, svaka ponovo upaljena sijalica i svako dijete koje hoda starim seoskim putem, mala pobjeda protiv zaborava. Za takve pobjede još nije kasno, ali sat uveliko otkucava.