Kroz agendu “Žene, mir i sigurnost” koja se u BiH provodi od 2010. godine, a od nedavno i uz podršku Fonda za izgradnju mira generalnog sekretara Ujedinjenih nacija (PBF), skreće se pažnja na značaj koji žene – od aktivistica u lokalnim zajednicama do predstavnica BiH institucija, imaju u procesu pomirenja, pravde i jačanju sigurnosti. Jedna od njih je i Esma Drkenda, aktivistica za ljudska prava, rodnu ravnopravnost i izgradnju mira iz Goražda.
Po obrazovanju je profesorica odbrane i sigurnosti, a tokom rata u BiH bila je borkinja. Nakon odlaska u penziju, 2007. godine, na inicijativu Gabriele Müller, psihoterapeutkinje i aktivistice iz Njemačke, Esma sa ženama iz Goražda osniva Udruženje „SEKA“ gdje je do 2024. godine bila predsjednica udruženja i koordinatorica Centra za edukaciju, terapiju i demokratski razvoj. Za doprinos u nevladinom sektoru dodijeljena joj je Zlatna plaketa Grada Goražda, a njen aktivizam ne prestaje ni danas. Trenutno, pored toga što je uključena u ekološke inicijative, priprema i autobiografsku knjigu „ESMA“ o svojim životnim iskustvima. S Esmom smo razgovarali o njenoj dugogodišnjoj borbi za pravednije društvo i važnosti učešća žena u izgradnji mira.
Vaše profesionalno i lično iskustvo uveliko je obilježio rat u BiH. U rodnom Goraždu borili ste se na ratištu, a danas u istom gradu radite na izgradnji mira i postratnom oporavku društva. Zbog čega ste izabrali da vaš životni poziv bude usmjeren baš u tom pravcu?
Esma: Kada sam kao mlada djevojka sa nepunih devetnaest godina otišla iz malog grada na Drini na služenje dobrovoljnog vojnog roka za žene u Beograd, jedan od razloga je bio moje uvjerenje koje je bilo suprotno tradiciji ženskih i muških uloga. Neravnopravnost u vrednovanju žena i muškaraca budila je u meni otpor, ali i snažnu potrebu da svojim angažmanom pokažem da je moguće drugačije. Napraviti takav korak 1983. godine, odmah nakon završetka srednje škole, u maloj sredini kakva je Goražde, bio je veliki izazov, kako za mene, tako i za moje roditelje, od kojih sam pored svega dobila podršku i otišla. Kada je započela agresija na Bosnu i Hercegovinu i kada je Goražde bilo pod opsadom, u meni su se probudili otpor, snaga, prkos i duboka potreba da se borim. Priključila sam se teritorijalnoj odbrani, bila je to borba svih nas za „goli“ život, za opstanak. Nije bilo izbora, jedino borba je bila ispravan put. Moja sudbina nije samo moja odluka, jednostavno se nađeš u takvim okolnostima da izabereš ono što je u tom trenutku potrebno i moguće. Kada prođeš golgotu koju sam prošla zajedno sa mojim sugrađanima/sugrađankama, kada prođeš sve ratom nametnute situacije, svaki moment koristiš da se zalažeš za izgradnju mira.
U svojim javnim nastupima vrlo otvoreno govorite o svom iskustvu sa PTSP-jem i moždanim udarom, te oporavkom i terapijskim procesom kroz koji ste prošli. Gdje je danas bh. društvo kada je riječ o postratnoj rehabilitaciji i sprečavanju transgeneracijske traume?
Esma: Nastojim biti iskrena u svojim javnim istupima jer vjerujem da se samo tako može zadržati autentičnost. U vremenu nakon rata, obnova je prvenstveno bila usmjerena na fasade i infrastrukturu. Iako je to važno, vrlo brzo se pokazalo da je najveće pitanje ostalo bez odgovora, šta je sa čovjekom, sa mentalnim zdravljem ljudi koji su preživjeli ? Bosanskohercegovačko društvo nije imalo adekvatan odgovor na potrebe ljudi koji su iz rata izašli sa traumatičnim iskustvima. Morali smo iz rata uskočiti u mir i „nastaviti živjeti“, bez prostora i podrške za suočavanje s onim što smo preživjeli. Povreda duše se ne vidi kao povreda tijela, ali oni koji su prošli kroz taj oblik boli znaju da ona može biti jednako teška, ako ne i teža. Ljudi sa PTSP-jem često su zanemareni, stigmatizirani i marginalizirani. Njihov bol je prepoznat tek do određene tačke, konkretno, pravo na liječenje i podršku zakonom je ograničeno na osobe kojima je dijagnoza uspostavljena do 1997. godine, te ostvarivanje prava na invaliditet ili mirovinu. UNDP-ov dokument iz 1998. godine, Vodič kroz tranzicijsku pravdu, bio je važan pokušaj da se postave jasni okviri reparacije prema žrtvama, oslanjajući se na rezolucije UN-a. Nažalost, taj dokument nikada nije ozbiljno zaživio u praksi, niti je implementiran od državnih institucija.
Moje iskustvo s PTSP-jem i moždanim udarom oblikovalo je moj pogled na život. Nisam psihoterapeutkinja, ali sam žena koja je prošla terapijski proces, radila na sebi i danas živi skroman, ali ispunjen život. Imala sam priliku da se suočim sa svojom traumom, to je moja prednost. Većina ljudi u BiH nije imala tu šansu. Mnogi šute, jer je tema traume i dalje tabu. Naučno je dokazano da povreda duše može biti jednaka povredi tijela, ali stigme su snažne, a podrška ograničena, često dostupna samo kroz nevladine organizacije. Danas vidimo posljedice transgeneracijske traume, ratno djetinjstvo mnogih sadašnjih roditelja odražava se na nove generacije, često nesvjesno. Mnogi nose teret prošlosti, a da toga nisu ni svjesni. Vjerujem da, ako svojim istupom uspijem motivisati barem jednu osobu da potraži pomoć, učinila sam nešto važno. Mnogi žive s PTSP-jem, nesvjesni da postoji put ka boljem, kvalitetnijem životu nakon traume. Moja psihoterapeutkinja, Gabriele M., često je govorila da svaka osoba u sebi nosi „božansku iskru“. Samo je treba pronaći i ohrabriti da ponovo zasija.
Kroz svoj aktivistički angažman bili ste uključeni u projekte koji su pružali terapijske usluge i rad sa bivšim borcima i borkinjama, ali i svima koji su proživjeli traumatična ratna iskustva. Koliko je izazovan taj terapijski proces i koliko dugo još mislite da će postojati potreba za ovakvim uslugama u našoj zemlji?
Esma: Mogu govoriti prvenstveno iz vlastitog iskustva ličnog psihoterapijskog procesa. Bio je to dug i izazovan put, ispunjen krizama i preispitivanjima, ali uz podršku iskusne stručne osobe koja me prihvatila onakvom kakva jesam, pronašla sam svoj put oporavka. Upravo zato mi je motivacija da i drugi ljudi dobiju šansu ili želju, ali i mogućnost da prepoznaju simptome traume, stave ih pod kontrolu i ponovno osjete sreću, kako oni, tako i njihova okolina. Kroz svoj rad u „SEKI“ susrela sam mnogo žena i muškaraca koji su, osim što su preživjeli rat, danas i na rubu siromaštva. Mogu s uvjerenjem reći da će potreba za psihološkom pomoći i terapijskom podrškom u našoj zemlji postojati još dugo. Ne mogu reći koliko tačno, jer nikada ne znamo kada vanjski okidač može izazvati ponovno aktiviranje simptoma traume. Svaki čovjek je drugačiji, sve je individualno i ne postoji tačna definicija ili vremensko ograničenje za proces oporavka.
Psihoterapeutkinje koje su radile u “SEKI” često su govorile da ljudi najčešće dolaze zbog aktuelnih problema, ali da se kroz terapijski proces često otkrivaju dublji uzroci, da zbog trauma iz rata ima porodičnog nasilja, alkoholizma ili drugih ovisnosti. U mnogim slučajevima, članovi porodica ljudi koji žive s osobom koja ima PTSP također pate, jer ne razumiju šta se dešava s njihovim bližnjima. To nerazumijevanje često dovodi do konflikata i narušenih odnosa u porodici. Nažalost, sve je manje međunarodnih organizacija koje su spremne finansirati direktan rad s ljudima. Tokom mojih 17 godina rada u “SEKI”, samo mali broj međunarodnih donatora prepoznao je važnost terapijskog rada s ljudima. Želim posebno istaći organizacije koje jesu bile uz nas: SEKA Hamburg, Medica Mondiale Köln, Ekumenska inicijativa žena iz Omiša, Ženski Mediteranski fond, TRAG fondacija iz Beograda i UNDP kroz projekt Tranzicijske pravde do 2010. godine.
Koliko je priznat doprinos žena u ratu i odbrani BiH, ali i svemu onome što su učinile u procesu izgradnje mira?
Esma: Doprinos žena u ratu i odbrani BiH je ogroman i nemjerljiv. Ne govorimo samo o ženama koje su bile na prvim linijama, već o svima koje su, u različitim ulogama, nosile teret svakodnevice u izuzetno teškim uslovima. Bile su tu kao doktorice, medicinske sestre, majke, supruge, žene koje su iz ničega stvarale nešto, svaka je na svoj način dala doprinos da svi možemo izdržati. Nažalost, priznanje tog doprinosa je nedovoljno, na nekim mjestima potpuno nevidljivo. Malo je ulica koje nose imena žena koje su dale svoj život. Malo se govori o svemu što su žene uradile s ogromnom hrabrošću, odgovornošću i odvažnošću.U procesu izgradnje mira, mnoge žene su posvetile svoje živote povezivanju ljudi, obnovi zajednica i radu na traženju pravde i pomirenja, posebno kroz rad u nevladinom sektoru. Napravljeni su veliki pomaci upravo zahvaljujući njihovoj posvećenosti i upornosti.Vjerujem da bi ih bilo još i više, da ne postoje snažni politički otpori i strukture koje često guše ili prisvajaju dobre primjere. Žene su često sklonjene u sjenu, iako su svojim djelovanjem bile i ostale nositeljice promjena. Vrijeme je da se doprinos žena ne samo prepozna, nego i sistemski vrednuje, u obrazovanju, kulturi pamćenja, javnim politikama i svakodnevnom životu.
Trenutno je u pripremi vaša autobiografska knjiga koja donosi priču o odrastanju u Goraždu, ratnom periodu i postratnom aktivizmu. Iz čega je nastala potreba da napišete ovu knjigu i postoji li neka ciljna grupa kojoj se obraćate?
Esma: Ideja za ovu knjigu nastala je sasvim spontano, tokom jednog razgovora sa ženama iz organizacije Filia iz Hamburga, a na temu uloga Esme kroz poslijeratno društvo i značaj rada UŽ „SEKA“ Goražde po pitanju izgradnje mira. U neformalnom tonu, izgovorila sam rečenicu: “Ako budem nekad imala novac, možda napišem knjigu.” Nisam ni slutila da će upravo ta rečenica biti dovoljna da Carolin Boyd Tomašević, direktorica Ekumenske inicijative žena Omiš iz Hrvatske i grupa žena oko nje prepoznaju vrijednost te ideje i pruže podršku da knjiga zaista ugleda svjetlo dana.To mi je pokazalo koliko je važno imati ljude koji vjeruju u vas, čak i kada vi sami niste sigurni. Knjiga je rezultat potrebe da svoju priču ostavim zabilježenu, više zbog drugih ljudi, koliko terapijska podrška može pomoći u procesu oporavka, koji je značaj rada na sebi za porodicu i društvo i da je taj rad baš presudan za stvaranje nove percepcije odnosa među ljudima koji su bili na suprotnim stranama. Namijenjena je prije svega mladim ljudima koji nisu proživjeli rat, kako bi iz autentičnog svjedočanstva mogli razumjeti kroz šta smo prošli, koliko je besmislen, a koliko života odnese, koliko ljudskih sudbina ispiše sa svojim perom. Ali i svima koji se bave mirovnim radom, ženskim pravima, traumom i otpornošću, kroz lične priče možemo bolje razumjeti širu sliku i osjetiti koliko snage treba da bi se pričalo o teškim iskustvima. Ogoliti vlastiti život sa ciljem da ljudi shvate značaj adekvatne psihološke podrške, a ja sam je dobila kroz poseban pristup u radu sa ljudima Terapija traume metodom psihodrame, koju je Gabriele M. razvila zajedno sa svojim kolegicama još kada je Kuća „SEKA“ bila na Braču, Hrvatska.
Šta mislite da su trenutno slabe karike ženskog mirovnog aktivizma u BiH i u kojem pravcu bi trebalo intenzivnije raditi u narednom periodu, pogotovo u kontekstu čestih ratnohuškačkih narativa kojima je bh. društvo izloženo?
Esma: Ženski mirovni aktivizam u BiH suočava se s nekoliko ključnih izazova. Prvo, nedovoljna povezanost i saradnja među različitim ženama i organizacijama umanjuje njihov zajednički utjecaj. Često djelujemo u fragmentiranim okvirima, što otežava uspostavljanje snažne, jedinstvene platforme za zagovaranje mira i suprotstavljanje ratnohuškačkim narativima.Također, glasovi žena rijetko se čuju u političkim i sigurnosnim strukturama gdje se donose ključne odluke. I dalje se pitanja mira i sigurnosti percipiraju kao „muške teme“, a žene ostaju na marginama. Individualna podrška rijetko postoji, posebno kada neka žena hrabro istupi s inicijativom ili da ukaže na neki problem. Često brzo biva izložena kritikama i spletkama iza leđa, nekad dođe do prekršajne prijave od vladajuće strukture, što obeshrabruje druge. Nije lahko ostati sama bez podrške iako njena inicijativa nema nikakvu ličnu korist i usmjerena je na rješavanje općeg društvenog problema. U narednom periodu, mislim da je važno jačati saradnju među aktivistkinjama, uključiti mlade žene, osmisliti strategije pružanju podrške za usamljene inicijative, te osnažiti prisustvo ženskih glasova u javnom prostoru. Neophodno je i osigurati trajnu, sistemsku podršku mirovnim inicijativama, jer izgradnja mira je dugotrajan i složen proces koji zahtijeva kontinuiran rad i posvećenost.