Hedija Krdžić je jedna od onih nesrećnica koje su u Srebrenici izgubile svoje najmilije. Njen muž i otac njene tada šestomjesečne kćerke Emine je ubijen. Tri mjeseca poslije pada srebreničke enklave Hedija, teško traumatizirana, uspijeva doći u Berlin kod svekra i svekrve. Školovanoj medicinskoj sestri nadležna uprava Senata nakon šest mjeseci nalaže da se vrati u BiH, jer je, navodi se u obrazloženju, potpisivanjem Daytonskog sporazuma rat završen. Uz pomoć savjetovovališta za traumatizirane osobe u tadašnjem Centru za Jugoistočnu Evropu uspijeva odgoditi prisilni izgon, počinje terapiju, odlazi na časove njemačkog jezika. To je bio početak njene borbe za ostanak u Njemačkoj.
„Prvo sam išla na besplatnu nastavu na ovdašnje ‚narodne univerzitete‘, a onda sam sama sebi plaćala privatnu školu za strane jezike da bih što prije naučila njemački. Svakih šest mjeseci sam išla u berlinsku policiju i službu za strance i produžavala „Duldung“ (vrsta boravka koja znači trpljenje odnosno odgađanje prisilnog povratka odnosno izgona). Učila sam jezik u nadi da ću dobiti posao kao medicinska sestra i svom djetetu omogućiti nekav normalniji život od onog koji sam ja imala“, priča Hedija Krdžić za DW.
Put je bio dug i mukotrpan, ali se isplatio. Nakon deset godina dobija radno mjesto u jednom Domu za njegu starih i iznemoglih lica kao njegovateljica a tek nekoliko godina kasnije kao medicinska sestra.
„Zašto je sve to tako dugo moralo trajati? Zašto mi nisu dali mogućnost da radim i ne živim od socijalne pomoći dok sam bila mlađa? Koliko je samo naših školovanih ljudi vraćeno u BiH, koliko ih je otišlo odavde u treće zemlje! A sad im fale ti ljudi“, kaže Hedija. Ona se pomirila sa takvom sudbinom i snagu za daljnji život crpi posmatrajući svoju kćerku Eminu, koja je završila studij, dobila dobar posao i planira osnovati porodicu. „ Emina se ne sjeća svog oca, no kad bi je on danas mogao vidjeti, bio bi sigurno jako ponosan na nju“, priča nastojeći zaustaviti suze.
Porodica Hajdarević svoju sreću našla u Americi
Dževad Hajdarević je i sam češće boravio u Centru za Jugoistočnu Evropu, poznaje mnogo sudbina, sličnih Hedijinoj. Njegova supruga Amira je 1992 godine sa dvije male kćerke iz Sarajeva izbjegla u Berlin. I ona je svakih pola godine dobijala „Duldung“. Ponuda za integracijske kurseve nije bilo. Amira, po zanimanju diplomirani ekonomista, je također na svoju inicijativu učila njemački da bi uspjela organizirati život za djecu. Dževad joj se pridružuje tri godine kasnije. Ovaj školovani grafički dizajner je želio takođe raditi, no ni on nije mogao dobiti ništa više osim „Duldunga“. „Postao sam predsjednik Saveza za izbjeglice iz BiH u Berlinu i pokušavao pomoći našim ljudima. Sa tadašnjom opunomoćenicom za pitanja stranaca Barbarom John sam radio na projektima pomoći njihovom povratku u BiH. Većina od 40.000 izbjeglica iz BiH u Berlinu je dobila tzv. „Abschiebungen” – naloge za izgon. Berlinski senat je pokrenuo projekte tzv. dobrovoljnog povratka, mada se vrlo mali broj ljudi htio doborovoljno vratiti. A gdje da se vrate?”, priča za DW Dževad.
Njemu je nuđeno da do 2002. ostane u Berlinu pa da se i onda i on „dobrovoljno” vrati. A onda je on odlučio da u okviru jednog projekta za iseljavanje u „treće zemlje“, postavi zahtjev za odlazak u Ameriku, dobio ga i napustio Njemačku 1999. godine.
Dževad Hajdarević je danas, ističe, jako sretan što je donio ovu odluku. U Čikagu je nakon šest mjeseci počeo raditi u svojoj branši, jednako kao i supruga Amira. Obje kćerke su magistrirale i osnovale svoje porodice. Ponosni otac i djed, kako kaže, voli Evropu i Bosnu, ali se tamo neće vratiti.
„Mislim da Evropska unija a i Njemačka naravno generalno imaju problem sa liberalnijom useljeničkom politikom. Koliko je godina trebalo Nijemcima da donesu jedan ovakav zakon. Tek sad sa socijademokratskim kancelarom Scholzom i Zelenima, se nešto pokreće. Drago mi je što će sadašnje izbjeglice biti bolje tretirane nego mi. Pitam se, međutim, koliko je to humanitarni čin a koliko posljedica činjenice da su svi shvatili da im treba nova radna snaga”, ističe Hajdarević za DW.
Djeca izbjeglica sa područja bivše Jugoslavije i sama nose probleme njemačke useljeničke politike
Željka Batinić, porijeklom iz ličkog Otočca, je u Berlin izbjegla krajem 1991. Tad joj je bilo tek osamnaest godina. I ona je dobila samo privremenu dozvolu boravka, Duldung, no nakon dvije godine se izborila za studentski status. Učila je vrijedno njemački i počela raditi kao prevodilac u Uredu za izbjeglice berllinskog Senata a potom kao savjetnica u organizaciji Arbeiterwohlfahrt (AWO). Pomagala je prognanima da regulišu dobijanje socijalne pomoći, roditeljima da upišu djecu u školu, traumatizirane slala u savjetovališta, poput onog u Centru za jugoistočnu Evropu.
„I za mene su ti tzv. dobrovoljni povratci bili veliki problem. Ljudi se nisu imali gdje vratiti, dobar dio ratnih područja je bio devastiran. Porušene ili zauzete kuće, etnička čišćenja. Nije čudo da su svi oni koji su mogli, tražili mogućnost odlaska u tzv. treće zemlje, Ameriku, Australiju, Novi Zeland, Kanadu. To im je nudio jedan program AWO-a. Ja sam im pomagala da ispune te zahtjeve. Nema gdje nas nema.“priča Željka
Ona je ostala u Njemačkoj. I dalje radi kao savjetnica ali je pokrenula i brojne projekte za mlade u ovdašnjim školama, te projekte međunarodne saradnje omladine sa područja zemalja bivše Jugoslavije sa Njemačkom i drugim zemljama Evropske unije.
„Taj problem druge generacije izbjeglica ovdje uočavam i danas. To su traume, koje oni nose sa sobom iz vremena rata ali i boravka u Njemačkoj u postratnom periodu – zbog neriješenog statusa boravka. Radujem se da će sadašnjim izbjeglicama i njihovoj djeci biti, barem zakonski, pružena bolja šansa“, zaključuje Željka Batinić.
Nova migrantska politika, razlog za radost ali i za bolna sjećanja
„Velikodušno prihvaćanje izbjeglica iz Ukrajine od strane političara i stanovnika, dozvola za rad i obrazovanje, koje su oni odmah dobili, iznenadilo je izbjeglice sa područja bivše Jugoslavije, kaže za DW Bosiljka Schedlich, dugogodišnja voditeljica berlinskog Centra za Jugoistočnu Evropu. Ovaj Centar je za vrijeme ratova na području bivše Jugoslavije bio utočište za veliki broj izbjeglih i prognanih iz te regije.
„Najprije nas je to zaboljelo zbog sjećanja na njihove muke pri dolasku, ali i obradovalo, jer je u posljednjih 30 godina, očito, društvo postalo humanije i otvorenije. Možda se u tom razdoblju proširila spoznaja o koristi koju njemačko društvo ima od bivših izbjeglica i njihove djece,“ objašnjava Schedlich koja je daleke 1968. godine došla u Berlin, tu završila studije germanistike i pokrenula niz humanitarnih projekata.
Ova nositeljica brojnih nagrada i priznanja je i danas aktivna, prije svega preko fondacije „Überbrücken”, kojom ljudima sa ratnih područja, pomaže u savladavanju ratnih trauma. Raduje se, kaže, što je mogla pomoći velikom broju ljudi u njihovim teškim životnim krizama a naročito je ponosna je na svoju unuku Klaru, koja bakin angažman nastavlja kao najmlađa zastupnica u parlamentu Berlina.
DW