S jeseni, kada počnu vetrovi, lišće divljeg kestena pada strmoglavce,
s peteljkom naniže. Onda se čuje zvuk: kao da je ptica udarila kljunom o
zemlju. A divlji kesten pada bez i najmanjeg vetra, sam od sebe, kao
što padaju zvezde – vrtoglavo. Onda udari o tle s tupim krikom. Ne rađa
se kao ptica iz jajeta, postepeno, nego se odjednom rasprsne dlakava
ljuštura, iznutra beličastoplava, a iz nje iskaču vragolasti, tamni
melezi, zacakljenih obraza, kao jagodice nasmejanog crnca. U nekoj se
mahuni nalaze blizanci; ipak bi ih ljudi mogli razlikovati: jedan ima na
čelu belegu, kao konj. Majka će, dakle, uvek moći da ga prepozna – po
zvezdi na čelu.Dečak kupi divlje kestenove koji su se sakrili u rupe na
travnjaku i stavlja ih pod obraze. Usta su mu puna neke lepljive
gorčine. Dečak se smeška. Trebalo bi se popeti na granu, izabrati jedan
grozd i čekati. Ne dati anđelu sna da te prevari. Trebalo bi bar tri
dana i tri noći, bez jela i pića, bez sna i počinka, gledati plod. Kao
kada se gleda mala kazaljka na satu. Bodlje su se stvrdle i pri vrhu
malo potamnele. Ako ih dirneš nevešto, na prstu će ti napraviti rupicu,
pa će da poteče tvoja lepa, crvena krv. Moraćeš onda da sišeš svoj
prljavi prst kojim si malopre pravio grudve od blata i fuškije. A može
da nastupi i trovanje krvi. Kada se to dogodi, onda deca umiru. Stave ih
u male pozlaćene sanduke i nose ih na groblje, među ruže. Na čelu
povorke nose krst, a za sandukom idu dečakova mama i tata i, naravno,
njegova sestra, ako je imao sestru. Majka je sva u crnini, ne vidi joj
se lice. Samo tamo gde su oči, crna je svila vlažna od suza.
Jedna beloputna gospođica u crnoj kecelji gimnazijalke sedi u nekoj
kristalnoj svetlosti što dolazi kroz poluspuštene žaluzine. Sunce crta
na ljubičastim bocama s kolonjskom vodom zvezdice od zlata.
E, pa, evo tajne mirisa ljubičica: gospođica koja prodaje sličice
leptirova i divljih zveri, kao i parfeme, od svih mirisa najviše voli
miris ljubičica, i stavlja ga svuda štedro: na dlanove, na bujnu riñu
kosu (mada bi riđoj kosi, po, svoj prilici, bolje pristajao neki drugi
miris).
Trebalo bi komponovati fugu za orkestar i jorgovan. Iznositi na podijum u mračnoj sali ljubičaste bočice oplemenjenih mirisa.
One koji bi tiho, bez krika, izgubili svest, iznosili bi u drugu salu, gde bi lebdeo detinjasti, lekoviti miris lipe i kamilice.
Danilo Kiš, Rani jadi