Ovih dana imali smo priliku da vidimo klasičan primjer onoga što se u teoriji naziva „preventivni rat“. Zajedničkom akcijom armija SAD i Izraela uništen je iranski nuklearni program. Legitimacija koja stoji iza ovog napada je sledeća: Iranski režim nema demokratski legitimitet već predstavlja neku vrstu vjersko-fundamentalističkog režima koji se ne rukovodi međunarodnopravnim normama i ljudskim i građanskim pravima, već ortodoksnim religijskim fundamentalizmom. Kao takav on ne može imati pravo na nuklearno oružje, jer ono u takvom sistemu nije isključivo defanzivni kapacitet, već može biti upotrebljeno u svrhe džihada i sl. Teorijski argument glasi: sredstva kakva je nuklearno oružje trebaju biti dostupna samo punim demokratijama, jer njihove vlasti imaju demokratsku kontrolu. Pretpostavka koja stoji iza ovoga je da građani bilo koje zemlje neće upotrijebiti oružje za masovno uništavanje u agresorske svrhe – već isključivo kao sredstvo odvraćanja. Zato države u kojima građani imaju efektivnu demokratsku kontrolu svoje vlasti nisu opasne, za razliku od onih gdje to nije slučaj, već upotreba takvih sredstava zavisi od volje nekog lidera ili stranke.
Ovaj argument na intuitivnom nivou nije lišen smisla: da li je realno očekivati da npr. Francuska upotrijebi nuklearne bombe u svrhu širenja francuskog političkog/moralnog/religijskog itd svjetonazora ili nekog interesa. Ako bi Makron pokušao uraditi tako nešto izvjesno je da bi ga građani Francuske spriječili u tome. Sa druge strane, to ni približno nije tako jasno u slučaju Irana – jer on je religijska džamahirija koja sasvim jasno stavlja kao primarni cilj islam, a građani nemaju mogućnost kontrole vlasti. Stoga je lako zamisliti da, ukoliko Ajatolah odredi da je upotreba nuklearnih bombi u koristi širenja islama, on to i može provesti jer nema građansku kontrolu da ga u tome spriječi.
Doktrina „preventivnog rata“ zasnovana je na poznatom „Zakonu dopustivog djelovanja“ Roberta Nozika: “ako neko zna da bi djelo A predstavljalo kršenje Q-ovih prava osim ako nije ostvaren uslov C, ne smije učiniti A ako ne zna da vrijedi C.” U našem slučaju A je nuklearni program Irana, Q je ostali narodi, C je demokratija. Sam Nozik je ovaj zakon formulisao kao ideju vodilju za regulisanje prava pojedinaca unutar države: npr: da li možemo zabraniti vožnju auta epileptičaru? On na prvi pogled ne krši ničija prava, i može se desiti da čitav život vozi auto bez da dobije epi-napad tokom vožnje i izgubi kontrolu. Otkud nam pravo da mu “preventivno” ne dopuštamo vozačku samo zato što će “možda” dobiti napad. U njegovom slučaju vjerovatnoća ugrožavanja bezbjednosti saobraćaja jeste statistički veća, ali da li to obezbjeđuje legitimitet za restrikciju njegovog prava kretanja? Ista je problematika i u slučaju Irana: samo zato što je vjerovatnoća nelegitimne upotrebe nuklearki veća u jednom takvom režimu, ne znači da će do toga ikada doći. Uostalom, jedini koji su do sada upotrijebili nuklearno oružje su SAD – donedavno no1 svjetska demokratija, i to u neodbrambene svrhe. Prema tome, ova doktrina, koliko god bila popularna, više je nego problematična.
Inače, mi Srbi smo, kako to i priliči nebeskom narodu, jedna od prvih žrtava ove kontraverzne doktrine: glavni argument za ilegalni napad NATO na Srbiju 1999. bio je tvrdnja da će se na Kosovu dogoditi genocid, te da je obaveza demokratskih država da “preventivno intervenišu” i spriječe da se na “Kosovu ponovi Srebrenica”. Da stvar bude pikantnija jedan od zagovornika te priče, Majkl Volzer, poznati teoretičar “pravednog rata”, dobio je 2010. godine počasni doktorat na Fakultetu političkih nauka Beogradskog univerziteta, koji je doduše kasnije povučen zbog pritiska javnosti. A obe njegove knjige na tu temu su prevedena na srpski, jedna čak u izdanju Službenog glasnika.
U doktrini “preventivnog rata” (kao i “pravednog rata”), čak i ako ih prihvatimo kao valjane, ključna stvar je da mora postojati neko međunarodno tijelo koje bi odobrilo upotrebu sile. Očito je da to trebaju biti UN. Međutim, niti u slučaju Srbije niti sada u slučaju Irana, nema adekvatne odluke UN. Važno je registrovati da većina teoretičara međunarodnog prava smatra da UN de facto zabranjuju ovakav rat. Premda nema konkretne rezolucije na tu temu, član 51. Povelje UN se tumači na način da je upotreba sile dopuštena samo-i-samo-ako je prijetnja realizovana, a ne potencijalna. Volzerov radikalni stav je da je “preventivni rat” ne samo dopušten, već je “moralno opravdan”, čak i bez odobrenja UN, ako postoji realna opasnost da se zločin dogodi.
U svakom slučaju očito je da ova sumnjiva doktrina ostavlja širok prostor za voluntarizam, i u suštini svodi se na pravo jačeg da prvi zapuca. Ne čudi da je tako popularna kod svih diktatora i autokrata. Trampova administracija u više navrata je na kontraverzan način koristila ovu samu po sebi kontraverznu doktrinu.
„Pravedni rat“: širenje demokratije bombama
Prvo što je u slučaju Irana jasno je da je ocjena tog režima korektna: to je uistinu režim upitnog legitimiteta. U više navrata smo dobijali izvještaje o drastičnim kršenjima ljudskih prava unutar samog Irana. Poznat je npr. slučaj Mahsa Amin – djevojke koju je tzv „moralna policija“ Irana maltretirala zbog nenošenja hidžaba, i koja je nakon toga preminula u bolnici. Taj slučaj izazvao je ogromne demonstracije u Teheranu, gdje su hiljade studenata ustale protiv religijskih fundamentalista. Naročito je užasan slučaj Marzieh Ebrahimi koja je napadnuta kiselinom jer je odbila da nosi hidžab.
Ovo nije stvar puke „propagande“. Lično sam upoznao više ljudi koji su davali takva svjedočanstva. Recimo, 2016. na turniru u Abu Dabiju, upoznao sam Dorsu Derakhshani, iransku šahistinju koja je upravo u to vrijeme izbjegla iz svoje zemlje jer joj je bilo zabranjeno da se takmiči zato što je odbijala da nosi hidžab. Da stvar bude još morbidnija Dorsa uopšte nije muslimanka. Sve u svemu fundamentalistički, pa čak i zločinački karakter aktualnog iranskog režima teško je osporavati. Ako se on tako ponaša prema svojim građanima, možemo samo zamisliti kako bi se ponašao prema drugima, još pri tome „nevjernicima“.
Imajući to u vidu, i ako prihvatamo problematičnu logiku doktrine „preventivnog rata“, onda je akcija SAD, kojom su uništena iranska nuklearna postrojenja kredibilna. Svijet zaista izgleda kao bolje i sigurnije mjesto kada nekakav Ajatolah ne raspolaže nuklearnom bombom. Međutim, Trampova administracija ide i korak dalje – ona sada traži promjenu režima u Iranu. Pri tome se Predsjednik SAD ne libi da čak prijeti likvidacijom Ajatolaha.
Izrael je pak bio toliko ciničan da tvrdi kako eliminacijom islamskog režima Jevreji vraćaju istorijski dug Irancima: prije 2500 godina persijski vladar Sajrus Veliki oslobodio je Jevreje ropstva. Sada Izrael oslobađa Irance ropstva njihovom vlastitom režimu. Šta reći?
Naravno, pristojni ljudi širom svijeta zgroženi su Iranskim režimom i sasjećaju sa patnjama iranskog naroda pod takvom vlasti. Međutim, smjena režima u Iranu je isključivo stvar Iranaca. Niko sa strane ne može imati legitimitet da eliminiše njihovu vlast i „donese im slobodu“. Moguće je i potrebno djelovati u tom pravcu – podržavati i finansirati građanske i opozicione snage, uvoditi sankcije ajatolahu i pripadnicima njegovog režima i sl. Ali izvršiti atentat na njega, ili pobiti kompletan iranski vojnopolitički vrh – što je nedavno uradio Izrael, je zaprepašćujući zločin.
Još više zaprepašćuje činjenica ignorisanja i čak odobravanja istog. Jedna stvar je ne dopustiti nekakvim religijskim fanaticima da se domognu nuklearnog oružja, jedna stvar je prezirati politički režim neke zemlje i raditi na tome da građanske snage ojačaju dovoljno da mogu da ga smijene. Ali sasvim druga stvar je mijenjati politički režim neke zemlje silom ili čak likvidacijom.