Otvaranje izložbe slika Banjalučanke Milice Jovandić održaće se u srijedu, 21. maja, u Kući Milanovića, s početkom u 19 časova.
Ova izložba za Milicu predstavlja ostvarenje sna koji je čekala punih 50 godina.
Milica je rođena 1953. godine u Slavonskoj Požegi u Hrvatskoj, a od desetog mjeseca života živi u Banjoj Luci.
Bila je učenica poznatog slikara i profesora Bekira Misirlića, koji joj je prenio ljubav prema slikarstvu. Iako je silno željela da se bavi umjetnošću, zbog životnih okolnosti nije nastavila tim putem. Profesor Misirlić ju je više puta pozivao da naslika neka djela, posebno kada je otvarao galeriju na staroj stanici u centru grada, ali ni tada nije mogla da se odazove.
Misirlić joj je tada rekao: „Kajaćeš se ti, jer ti treba da slikaš.”
Godine su prolazile, ali želja za slikanjem ostala je u njoj. Na odluku da se ponovo vrati umjetnosti uticali su prijateljica Nada Misija, kao i njeni unuci. Čak joj je i profesor Misirlić, kako kaže, nekoliko puta dolazio u snove i poručivao joj da se vrati slikarstvu.
Iako je na ovaj trenutak čekala pola vijeka, Milica kaže da se ne kaje.
„Ne kajem se, Bog je tako htio. Sve se dešava onako kako treba. Samo bih poručila mladima da ne čekaju kao ja – ostvarujte svoje snove, radite, krenite”, rekla je za BUKU.
Unucima je često pričala o svojoj mladosti, ali je izbjegavala teme vezane za slikarstvo, jer su joj budile bolna sjećanja.
„Tinjalo je to u meni… potpuno sam se povukla u sebe i posvetila porodici. Nisam čak ni posjećivala kulturne događaje, jer su me podsjećali na slikarstvo, a tu ranu nisam željela da otvaram”, priznaje Milica.
Povratak slikarstvu desio se naglo – jednog jutra se probudila i rekla sebi: „Kreni.”
„Čak mi je i Misirlić dolazio u snove sa svojim riječima: ‘Dođi, radi, i dobićeš sve.’ Kada sam odlučila da ponovo slikam, dobila sam ogromnu podršku svoje porodice – i uže i šire. Moje bratanice iz Francuske, Nevenka i Zorica, slale su mi materijal za rad.”
Milica posebno zahvaljuje profesorici i akademskoj slikarki Biljani Gavranović, koju je slučajno srela, a koja joj je pružila nesebičnu podršku u pripremi prve izložbe.
„Otvorila mi je vrata svog srca i doma. Pogledala moje radove i rekla da su dobri. Od srca joj se zahvaljujem, kao i mojoj porodici i prijateljima. Kada sam počela da radim, najviše me privuklo slikanje akrilom, iako sam ranije nešto malo radila i ugljenom i grafitom. Prve radove posvetila sam zavičaju i našoj porodičnoj postojbini,” priča Milica sa velikim uzbuđenjem.