Čak ni u sutonu bivše države kada su jugoslovenskim putevima kolale stotine hiljada Zastavinih vozila, vozni park nije bio mlad, a sigurnost saobraćaja na putu na zavidnim granama. Činjenice govore da je ponuda bila daleko oskudnija, a za taj, najjeftinijih od svih Yuga, Koral 45, moralo je da se radi 30 mjeseci. I pritom je to bio drugi najjeftiniji automobil na tržištu.
Jedini dostupniji auto je bio Fiat 126, poznatiji kao Peglica, za ovaj auto je naime bilo dovoljno „tek“ 19 prosječnih plaća.
Jedan mjesec više radnik je morao da se „strpi“ ako je umjesto Yuge želio Škodinu limuzinu 120L, a ukupno 35 prosječnih plaća je trebalo izdvojiti za Renault 4.
Najdostupniji kompaktni porodični automobil je bila Zastava 101 za 38 plata, a zatim su slijedili ruski ponosi, Aleco za 42 i Lada Samara za 54 plaće.
Srednja klasa je ipak tražila nešto više, recimo Yugo Floridu, za koju je trebalo prosječno raditi 75 mjeseci ili Volkswagen Golf 2 dizel za koji je bilo potrebno raditi 96 mjeseci ili punih osam godina. Renault 19 i Fiat Tipo su bili još koju platu skuplji.
I polako dolazimo do gornjeg doma, automobila koje nismo baš često mogli da viđamo na putevima. Priču otvara italijanska ljepotica Alfa 164 s fantastičnim V6 motorom i cijenom u protivvrijednosti 322 prosječne plaće. Još skuplja je bila Opel Omega, kao i francuski Renault 25 s također slavnim V6 motorom. Za njega je jugoslovenski radnik morao da izdvoji 404 mjesečne plaće, ili gotovo sve što zaradi u svom radnom stažu. A već koju godinu kasnije 25-ica je izgubila drastično na cijeni.
A na samom vrhu dvije njemačke krstarice. Za BMW 750iL, odnosno produženu verziju s V12 motorom, bilo je potrebno izdvojiti 912 prosječnih plaća, ili tačno 76 godina radnog staža.
Konačno, najskuplji automobil na tadašnjem tržištu je bila preteča S klase Coupe, Mercedes 560 SEC za koji je trebalo izdvojiti 1.231 mjesečnu platu, odnosno trebalo je raditi nešto više od 102 godine.