Šetam svog već pomalo oronulog
psa, koji mi je možda i najbolji podsjetnik na curenje vremena, jer kad god
okom uhvatim njegov, sada već, jedva izvedeni skok na podest kraj pješačke
staze, prisjetim se kakvom silom je zračio prije deceniju. Tako mi se, nemilo,
osvjesti protok dekade vremena i činjenica da se u njoj ništa u društvu nije
izdobrilo, već da je u kontinuitetu kopnilo, te da smo još uvijek cjelina samo zahvaljujući
zavojima i infuziji MMF-a, EU i SAD-a, čiji prst nas drži na životu i pod
kontrolom.
Jutros, kao na kraju krajeva gotovo
svako drugo jutro, mimoiđem se sa krojačem, što vrijedno svakim novim danom pomete
sav prilaz radnji i malo šire, da je čisto i za njega i za mušterije.
„Rano, a radno, komšija?!“, velim.
„Ma kako radno, kad je sav svijet
otišao! Nigdje nikoga! Da ti ne naiđeš, prošlo bi i pola dana, a da se sa
insanom ne pitam!“
„Šta ćeš, komšo! Takav vakat!“
smrljavim u prolazu, svjestan depresije, što se, ko crn oblak nad nama nadvila,
pa prijeti prolomom, kijametom, urlanjem Truba Jerihona.
Žurim tako od te bogde ljudskog
susretanja, ko da je tačka pogubljenja, kakvo stratište, mjesto pomora ili
strašnog zločina. Na trenutak mi se učini, da ja ne žurim već da cipele same
bježe, ko kakav meteor, što pokušava uzmaknuti sa horizonta zbivanja, ka
kosmičkoj širini, prostranstvu prožimajuće dječije slobode!
Pratim ja tako ritam tih mojih cipela,
kako se ne bi sapleo o njih i vrtim na unutarnjem ekranu decenije što su
kulminirale u tačku, mensčini bez povratka, žižu iz koje je moguć samo „salto
mortale“ u tminu, u nepoznato, sa nadom da će se negdje neki procjep otvoriti i
neke ruke, da će nas nježno dočekati.
Ubili su nas u ove tri decenije, a mi
smo u tom ubijanju tiho uživali svetu patnju nestajanja, poput samrtnika na
krilima opijuma, zagledani u daljinu, vođeni prikazama „velikog cilja“,
„karikiranog patriotizma“, „odanosti vjeri i naciji“, besmislenom „vraćanju
korijenima“, ko da smo mogli bez korijenja decenijama postojati.
Kako to obično u praksi biva, mi,
žrtva, zaljubili smo se u svog mučitelja, u svoje dželate, kasapine, nijemo,
bez tona, čutke, ne svjedočeći, pretvorili smo ih u svoje male lokalne bogove,
njihovim strankama podigli oltare i prinosili žrtve, slavili ih, uzvikivali
njihova imena i kitili ih najljepšim riječima. Niti jednom se za 30 godina
nismo pobunili protiv njih, niti im pokazali neposluh ili porušili njihove
hramove.
Reči će neko, da jesmo, 2014., kada smo
u februaru podigli glas, a boga mi i kamen i toljagu i plamen. Jesmo, ali samo
protiv SDP-a, koji je po prvi puta dobio priliku! Nikada prije i nikada
poslije, nismo vidjeli volju građana, pa se pitam, da li je i to tada bila naša
volja, ili nas je neko pokretao nevidljivim koncima. Možda upravo ona božanstva,
koja tri decenije držimo na tronu.
Dešavanja, koja pratim na političkoj
sceni od trenutka kada je SDA ispala iz igre za vlast, svjedoče upravo tome, da
su moja razmišljanja tačna, jer kako rekoh tri decenije niko nije digao glas, a
kamo li toljagu protiv SDA, a nepuna dva mjeseca nove vlasti i već su se zaredali
protesti, prijetnje nemirima, buntom, kritike iz svih medija i paljba po svim
društvenim mrežama.
Čak je eto i Dragan Bursać krenuo
žestoko protiv Osmorke. Ne znam zašto. Reči će vjerovatno da teži istini i
objektivnosti. Dragi Dragane, pa ja sam vodio u Zenici februarske proteste
2014. i moram ti reči kako nije pošteno nekome ne dati šansu, već ga odmah na
startu šamarati i huškati neartikulirane, priproste i nepismene mase na njih.
Budi fer Dragane, pa sačekaj malo, daj podršku i poneki savjet, imaj osjećaj za
mjeru i realnost. Dobro ti znaš da ne može niko pa ni SDA bez HDZ i SNSD
napraviti vlast. Pa zašto onda pričaš bezveze, ili je možda s vezom? Ako je
iko pokazao, da politici pristupa na drugačiji način nego sve naše politike u
ovih tri decenije, onda je to Nikšić! Pitaš li se, koliko je energije, truda,
živaca, ličnog i porodičnog mira, trebalo ubrizgati, da ovaj projekat zaživi sa
ovakvim političkim nasljeđem, kojim su sve te članice devetorke bremenite!
Pusti ga malo druže! Budi mangup! Daj promjeni priliku!
Gospođo Levi, pa Vi ste barem pismena
žena, sa širinom, svjesni da život podrazumijeva niz kompromisa, pa ponekada i
žrtvu kraljice, kako bi se dobila partija. Učini mi se na tren, da ste skloni
ekstremnim osudama, bojenju svijeta u dvije boje, a onda njihovim miješanjem u
sivu. Tako se dobije, ona poznata teza kafanskih pijandur-filozofa, kako su svi
i sve isto i da nema šanse za promjenu! Pustite gospođo Denisa da radi posao u
granicama najboljeg mogućeg, jer on to zbilja i pokušava, iskreno i srcem. Na
kraju krajeva, Vi ste bili za njega, svakim svojim slovom, mjesecima pred
izbore, bezrezervno i tvrdo. Naš bi narod rekao, kako se čojstvo ogleda u tome
da čutke posrkaš, što si zakuhao, a ne da prevrćeš tanjur prije nego si i
kušao. Ili ste, pak i Vi, pod nekom magičnom vodiljom, nevidljivim koncima.
Ima ovaj politički projekat, koji
Nikšić vuče, mnogo nedostataka i visokih rizika, opterećen je lošim kadrovima,
jer su malobrojni kvalitetni ljudi ostajali za sve ove decenije opozicije. Opterećen
je i nedostatkom infrastrukture, nedostatkom motivacije i entuzijazma članova
na terenu, jer ljudi više ne vjeruju, da ima nade i da ima smisla.
Teško je vuči ovaj projekat, ali on je,
čini mi se, jedina nada, jedina prilika da izađemo iz decenijskog mraka. Ovo
nam je zadnja šansa da sačuvamo državu i njene ljude, jer jebeš državu bez
ljudi, a da znaš, da i nema države, ako nije takva, da uz sebe drži svoje
ljude!
Pomozimo! Uključimo se u ovaj projekat!
Uđite u vladajuće partije, učlanite se i ponudite pomoć. Ne pitajte, šta one
mogu učiniti za vas, već šta vi možete učiniti za državu i zajednicu, kojoj
pripadate. To znači, biti čovjek! Ako nismo bili dovoljno pošteni prema sebi i
svojoj djeci, pa da izađemo na izbore i glasamo za promjenu, budimo barem
toliko pošteni, da ovu poklonjenu priliku iskoristimo, pa se priključimo
procesu i unoseći dio svoje energije, životnog iskustva i znanja podržimo promjenu
u klijanju. Nek izraste u snažnu biljku! Nek za promjenu svane dan!